DERBI: Kad je novinarka navijač (Zvezde)

Dopalo vam se kada smo vam predstavili jedan od prethodnih "vječitih derbija" kroz vizuru novinara u svojstvu navijača.

I novinari su ljudi od krvi i mesa, satkani od emocija kao bilo koje drugo biće. I u redu je biti navijač nekog kluba i tu nema ničega lošeg.

Ima slučajeva kada smo nepravedni prema koleginicama koje takođe imaju emociju, možda i jaču, prema fudbalskom klubu. Žene se ne razumiju u fudbal, često se može čuti. To je predrasuda.

Žene i te kako umiju da razumiju fudbal i vole ga. Nije to samo puko gledanje kako kojem igraču stoji šorts. Ne! Ima žena koje se razumiju u taktiku, znaju ko "treba" i ko "mora" da igra, one kojima ne treba objašnjavati da li se kaže "oPsajd" ili "ofsajd" i koje razumiju taj toliko težak element fudbalske igre da se mnogi muškarci hvataju za glavu i služe metaforama da objasne kako to neki igrač može da bude u nedozvoljenoj poziciji. Hm, znate onu priču o šopingu, cipelama...

Odlučili smo da se revanširamo ljepšem polu. Evo, žena koje umiju da prate fudbal i koje ga vole, a umiju i da pišu, izvještavaju. To im je posao.

Zahvaljujemo se svim koleginicama na želji i spremnosti da se odazovu pozivu redakcije MONDO.

Uživajte!

PS: djevojke, izvinite što smo stavili vaše godine, ali to je samo zbog lakšeg razlikovanja.

PS2: Ne, dragi čitaoci, nećemo vam dati njihove brojeve telefona! :)))

NN iz Beograda, 32 godine, navijač(ica) Crvene zvezde

Ovo neće biti još jedna teška feministička priča, iako tema prosto vapi bar za primjesama antišovinizma. Ne, neću braniti žene i pisati o njihovoj mentalnoj sposobnosti da shvate tu komplikovanu igru 11 na 11, koja je baš zbog svoje nedokučivosti i neophodne natprosječne inteligencije za razumijevanje - toliko popularna pa se i zove najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Neću braniti ni čast novinarki u fudbalu. Neka se same brane. Pisaću isključivo o mojoj Zvezdi, mojoj ljubavi prema njoj, uživanju u pobjedi nad onima iz obližnjeg komšiluka. Jer, konačno to mogu!

Tekle su osamdesete. Idealne po mnogo čemu, a naročito po prilikama za zaljubljivanje u Zvezdu. Nije to bila ljubav na prvi pogled. Između mene i nje je bilo na drugi, možda čak i treći, ne treba isključiti ni četvrti... Ne sjećam se. Sjećam se, međutim, barbike sa Marakane. Ne Siniše Mihajlovića, već prave plastične i plave, kupljene u jednom od fri šopova na stadionu. Sa njom me je tata namamio na "najveći stadion na svijetu", kako ga je tom prilikom opisao.

I zaista Marakana bila je toliko velika da nisam mogla ni da je sagledam. Mada, i pored te impresije mnogo više mi je značilo to što u ruci držim svoju omiljenu lutku. "Kada ćemo ponovo na stadion?", bilo je pitanje koje sam odmah po povrtaku kući postavila tati. Njegovoj sreći nije bilo kraja, mislio je da sam se već tada "primila" na Zvezdu (čovjek sa dvije ćerke, valja ga razumjeti), a ja sam zapravo samo željela još jednu Barbie. U svakom slučaju, riječi Marakana i Crvena zvezda su se tada našle u mom svakodnevnom, dječije siromašnom vokabularu.

Šta se dalje dešavalo - ne znam. Naredno sjećanje u vezi je sa punim stadionom, zapadnom tribinom, prvim navijačkim pjesmama i isključivo jednim čovjekom - Draganom Stojkovićem.

Nisam se ni trudila da zapamtim ko je to još dolje igrao pored Zvezde, jer pažnju mi je držala "desetka" koja se po terenu kretala nekako drugačije od drugih. Lakše, ljepše. "Sad će da padne gol, samo gledaj", uglas su govorili navijači čim bi Piksi pipnuo loptu. Tada bih ja zaustavila disanje, da slučajno nešto ne pokvarim... Moje "abrakadabra" za Zvezdin gol i pobjedu.

Bilo je to ono vrijeme kada smo se svi ložili na filmove o Supermenu. Sabrala sam jedan i jedan i zaključila da je Piksi superheroj u specijalnom crveno-bijelom odijelu, sa posebnim moćima, jer kako drugačije da dijete shvati onaj gol iz kornera protiv igrača o čijem klubu gotovo ništa nisam znala, na čiji stadion nijednom nisam otišla, pa ni tada kada se magija nad magijama dogodila... Jedino što sam znala u vezi sa utakmicama protiv tog tima u crno-bijelom je da smo redovno pobjeđivali, i da su te pobjede bile posebno slatke.

Za razliku od moje generacije koja se iz meni nepoznatih razloga priklonila drugoj strani, traume iz djetinjstva nemam. Meni komšije nisu smetale. Pa, i zašto bi kada su bile baš super, i kada su služile isključivo za radost. I pubertet je prošao poprilično bezbolno, ne računajući one dvije sezone sredinom devedesetih. Osim Piksiju, Robiju, Lukiću... za dostojanstveno odrastanje moram da se posebno zahvalim i Krupnikoviću, Stankoviću, Ognjenoviću. Stasala sam ja tako u jednu ponosnu djevojku. Dođem na Marakanu, sjednem, bacim pogled na sastav ekipe, zavalim se u stolicu i uživam... Uh, koliko sam samo voljela one derbije kada se ekipa iz komšiluka polomi na terenu, razigra, nešto kao dominira, a mi nevidljivi sve vrijeme. Onda niotkuda uguramo neki otpadak, naravno pobijedimo, pa uz pjesmu i bez osjećaja za poraz, kako smo već i navikli punih deset godina, napustimo naš stadion.

Koliko sam uživala u opisivanju svega do sada navedenog, toliko mi se ne ulazi u blisku prošlost, a pogotovo sadašnjost. Da, desilo se to što se desilo. Utakmica koja je prekinula magiju. Onih četiri gola na sred Marakane. I sada me sve boli od tog meča, kao da me je baš svaka od tih lopti pogodila. Da nije bilo Robijevog povratka na Marakanu, njegovog derbi loženja i želje da ih još jednom zakuca čak sa Autokomande, izgubila bih svaku nadu i osjećaj...

Priznajem, utrnula sam. Posljednji put u meni se sve probudilo na onaj derbi igran na veliku subotu 2011, kada su igračima falili navijači, kada je titula bila blizu. Zvezda je tog dana izdana!

I evo me sada, teče druga decenija 21. vijeka. Imam godina koliko imam, gledam to što gledam i nisam baš srećna. Ni zbog broja godina, ni zbog onoga što vidim, a naročito ne zbog nje - moje Zvezde.




NN iz Beograda, 38 godina, navijač(ica) Crvene zvezde

Neka od prvih sjećanja koja imam vezana su za Crvenu zvezdu i njenog vječitog rivala, Partizan. Tata je bio strastveni zvezdaš (Delije tada nisu postojale).

Bio je i član uprave Zvezde i na to me i danas podsjeća mala zlatna značka sa crveno-bijelim grbom, koju je tata dobio od kluba u znak zahvalnosti i koju je poklonio svom unuku, mom sinu, naivno vjerujući da će to uticati da, uprkos želji svog oca, grobara, i on postane zvezdaš, kao deda.

Imam i crveno-bijeli šal, najljepši i najkvalitetniji u mojoj garderobi, od vunenog konca, koji je tata kupio nakon što je Zvezda u sezoni 1978/79 stigla do finala Kupa UEFA. Iduće godine je, pun nade, išao s navijačima u Minhen (i zbog toga propustio moj peti rodjendan). Vratio se razočaran, a pored lutaka iz Mapet Šoua koje mi je donio iz Njemačke, sjećam se da me je ubrzo zatim odveo na moju prvu utakmicu, na kojoj je Zvezda pobijedila Bajern 3:2.

Vječiti derbi je u našoj kući uvijek bio velika stvar. Stanovali smo u neposrednoj blizini stadiona, tata i deka su išli na utakmice, a moje sestre i ja smo u dvorištu osluškivale: svaki gol se čuo, a mi smo po huku i povicima procjenjivale - ko je dao gol? Onda bismo trčale do radija u trpezariji, po potvrdu. Tada, kao dijete, imala sam utisak da Zvezda uvijek pobjeđuje. I zato sam voljela derbi.

Sa raspadom Jugoslavije i silaznom putanjom Crvene zvezde nakon što je dostigla evropski i svjetski vrh, domaći fudbal me je sve manje interesovao. Ipak, utakmice Zvezde i Partizana bile su izuzetak. Prvi vječiti derbi gledala sam uzivo negdje pred kraj rata, 1994. Ili 95, a sjećam se samo dizelaša na tribinama i... da je Zvezda pobijedila. Danas, kada Partizan već dugo igra očito mnogo bolje nego Zvezda, taj vječiti derbi, i rivalstvo koje opstaje uprkos svemu, jedino je što me motiviše da bodrim Zvezdu, jer znam da je upravo u toj utakmici moguće - sve.

Na derbiju možemo pokazati šta je Zvezda, šta je bila i šta nam znači. I možemo da vas pobijedimo. Onaj utisak iz djetinjstva, da Zvezda u vječitom derbiju uvijek pobjeđuje, još čuči negdje u meni.

NN iz Beograda, 32 godine, navijač(ica) Crvene zvezde

Imam ludačko pamćenje, to znaju svi koji me poznaju, a za vječite derbije sam živa enciklopedija! Zato mi je teško da izdvojim "samo" pet.

Jedan od najranijih kojih se sjećam je iz 1987. Imala sam samo šest godina kada je Piksi zatresao mrežu u Humskoj direktno iz kornera. Kakva je to golčina bila! Sjećam se i da je u tom meču palo tri gola u svega nekoliko minuta, ali je Zvezda na kraju slavila u gostima 3:2, a ja sam poslije sudijskog zvižduka otrčala krug oko zgrade vrišteći. Ne brinite, komšije su već bile navikle...

Moram posebno da pomenem 84. derbi, prvi koji sam gledala uživo na Marakani. Tata je sa svojim drugarima putovao kolima za Beograd i nije bilo šanse da me ne povede. Već sam bila i smislila plan za sakrivanje u gepeku, kada je konačno popustio. Bilo je to 3. maja 1989. Taj dan nikad neću zaboraviti. Moj prvi susret sa krcatom Marakanom. Prosinečki, Jurić i Stošić za pobjedu, Šćepović za utjehu. Iako mi je Robijev pogodak tog dana prvi Zvezdin koji sam uživo doživjela, ipak mi nije njegov omiljeni. Kako i da bude, poslije onog iz Humske iz marta 1990. godine, kada je lobovao Pandurovića! Mogu slobodno da priznam da sam obožavala Prosinečkog, i kao igrača, ali i kao trenera Zvezde. Možda najviše kao čovjeka...

Glupo je da pominjem onaj s proljeća '91, zar ne? Par dana poslije remija sa Bajernom u čuvenom "Nebo se otvorilo, stadion je eksplodirao" meču i plasmana u finale KEŠ, rutinska pobjeda nad vječitim rivalom, kao zagrijavanje za ono što će uslijediti mjesec dana kasnije u Bariju...

Iz nekog razloga posebno pamtim jubilarni 100. vječiti derbi. Gledala sam ga sa svojim prvim dečkom, koji je volio Partizan više nego život. Skoro pa kao ja Zvezdu. Zafrkavao me je većim dijelom utakmice jer, budimo iskreni, Partizan nas je razbijao. Kada je Bjeković pogodio, skakao je od sreće. A onda penal. I Kovačević pogađa. A onda i Stojkovski u 88. minutu... scenario za poželjeti! I dan danas pamtim njegovu facu... i muk Grobara.

Prvi derbi koji sam gledala kao sportski novinar bio je u aprilu 2002. Kolega u posljednjem momentu javi da ne može da radi tog dana i... "Hajde mala ti na derbi". Mislim se, bože kako ću na Partizanov stadion... pa ja ne znam ni kuda se ulazi! Ali brzo sam se snašla, a i posao nije bio težak. Vidić, Bogavac, pa Milovanović za konačnih 3:0. I sva trojica debitanti u vječitim derbijima. Sjećam se i tuče na terenu, nekih silnih crvenih kartona, divljanja Grobara, "Tumba odlazi"... sve u svemu, divno novinarsko iskustvo!

Od ovih novijih susreta vječitih rivala pamtim ona dva iz polufinala kupa 2011/12. Dva puta po 2:0, čuveni Robijev ples i tužna faca Avrama Granta... Da me ne shvatite pogrešno... pamtim ja dobro i mnoge koji se nisu završavali srećno po Crvenu zvezdu, ali ne volim o njima da pričam... još manje da pišem.

Naravno da na dan vječitog derbija nemam nikakve rituale. Kao što ih nemam nikad, jer nisam sujevjerna i ne vjerujem ni u kakve magije. Ali priznaću da se na dan derbija osjećam nekako čudno, posebno. I taj osjećaj obožavam! Počne to nekoliko dana ranije, a kulminaciju doživi na dan utakmice. Iako se trudim da se na poslu posvetim i drugim stvarima, misli nekako uvijek vuku nazad. Nikad ne prijetim kolegama koji navijaju za Partizan, već mudro ćutim i čekam sutradan, kada je moj široki osmijeh pri ulasku u redakciju dovoljan da oni nervozno spuste pogled... Kada razloga za osmijeh nema, pošteno čestitam, ali u grudima se kidam!

***Sve o duelima Crvene zvezde i Partizana možete da pročitate na našem specijalu "Vječiti derbi"

(MONDO)