Strateg Intera u intervjuu rimskoj "Republici" pričao o svom razvojnom putu, trenerskim navikama i kako ga je posao odvojio od porodice.
Valter Macari (52) u trenerskoj karijeri je samostalno vodio sedam klubova, uključujući Inter, u koji je ljetos stigao iz Napulja.
Prethodno je sa Napolijem bio vicešampion Italije i osvajač nacionalnog kupa, sa Sampdorijom izgubio finale kupa na penale, sa Ređinom izborio opstanak uprkos oduzimanju 11 bodova, uveo Livorno u Seriju A i za tih desetak godina afirmisao ili preporodio brojne asove, kao što su Lukareli, Nakamura, Kasano, Mađo...
"Iskreno i bez lažne skromnosti, osjećam se jedinstvenim trenerom i osobom. Počeo sam ne od nule, nego iz 'minusa'. Samo svojim znojem, bez ičije pomoći i preporuke, stigao sam do Serije A. Bio sam skaut, trener golmana, pomoćni trener, glavni trener u mlađim kategorijama, u Seriji C2, C1 i B. Uvijek sam išao naprijed, nikada nisam dobio otkaz", rekao je Macari u intervjuu listu "Republika".
"Zbog toga osjećam veći ponos i ispunjenost, nego da sam dobijao kojekakva priznanja i nagrade. Naravno, zahvalnost dugujem svojim najbližim saradnicima, koje uvijek vodim sa sobom. Žao mi je što u Italiji nema više poštovanja prema ljudima koji dobro rade - jer, da ima, bilo bi nam mnogo bolje".
KADA GUBIŠ, NI MORE NIJE MORE
Valter Macari prije Intera je gotovo isključivo trenirao ekipe iz gradova na obali mora, pa ga je "Republika" pitala kako mu se dopada život u Milanu.
"Kada ujutru vidim more, naravno da to pozitivno utiče na moj elan. Na drugoj strani, Milano je metropola i ima neke stvari koje gradovi na moru nemaju. I naravno, treneri žive od rezultata. Ako pobjeđuješ, ljudi ti se osmjehuju i sve je dobro, čak i ako je napolju magla. A, kada gubiš, činiće ti se da je najlepše plavo nebo puno sivih oblaka".
Macari je rođen u malom mjestu Portoferajo, blizu Livorna, u Tuskanskoj oblasti. Njegovi roditelji su držali malu piljarnicu i sastavljali "kraj sa krajem", što ga je navelo da ozbiljno poradi na sebi, tako da je paralelno sa fudbalskom karijerom sticao obrazovanje. Fakultet, ipak, nije završio...
"Sada shvatam da karijera profesionalnog fudbalera nije bila za mene. Volio sam da igram, ali nisam se osjećao komforno u svlačionici. Ja sam vuk samotnjak... Pohađao sam ekonomski fakultet, ali morao sam u vojsku, dobio sam dijete i ostao na osam ispita do diplome. Brzo sam shvatio da moram da razmišljam o budućnosti. Moji drugovi su od prvih fudbalskih ugovora kupovali 'bijesne' automobile, ja sam kupio kuću i počeo da ulažem na berzi..."
Za Macarija je specifično što, seleći se po Italiji, nigdje nije vodio porodicu sa sobom.
"Kada sam 2001. preuzeo Aćireale, moj sin Gabriel se spremao za školu i nisam htio ni da čujem da to bude negdje daleko od kuće. Malo-pomalo, supruga i sin su postajali sve izopšteniji iz mog života. Tokom ovih 12 godina smo se malo viđali i najveći žal mi je što nisam bio sa Gabrielom u njegovom najljepšem uzrastu. Sada ima 18 i naravno da mu nisam potreban na takav način. Vjerujem da će jednog dana razumjeti zašto je njegov otac izabrao da živi ovakvim životom".
Strateg "nerazura" kaže da mu posao teče venama.
"Jeste pakleno, ali to je moj način života i dio mene. Najgore mi je tokom onih 20 minuta prije početka utakmice, dok se igrači zagrijavaju i razmišljam šta će se desiti na terenu. Onda krene igra, pa sudija odsvira kraj i tada već moram da razmišljam šta ću da kažem u intervjuima, koji uvijek predugo traju. Onda ulazim u autobus, od (pomoćnika) Frustalupija tražim informacije o sljedećem protivniku i počnem da ga 'ubijam' zahtjevima i detaljisanjem".
"Kada dođem kući, odgledam DVD prethodne utakmice, da bih igračima mogao da ukažem na greške. Sve što je od tog trenutka bitno je naredni meč, a svaki mi je kao finale Lige šampiona... I tako je otkako sam počeo, a iza mene je preko 530 zvaničnih utakmica", istakao je Valter Macari.
(MONDO, foto: Guliver/Getty Images/Claudio Villa)