Ovako je radio i govorio Dragan Đurić

Opterećen ozbiljnim sumnjama i optužbama da je kao predsjednik kompanije "Zekstra" pravio malverzacije prilikom privatizacije Veterinarskog zavoda u Zemunu, Dragan Đurić odlučio se ili na "savjet" drugih, da se povuče sa mjesta predsjednika Fudbalskog kluba Partizan.

Na tom mjestu bio je od 2008. godine kada je naslijedio Tomislava Karadžića.

Ako bi se gledalo isključivo sa sportskog aspekta, Đurić bi se mogao proglasiti uspješnim predsjednikom. Za vrijeme njegove vladavine, Partizan je osvojio pet uzastopnih titula šampiona države, dva Kupa Srbije, izborio plasman u Ligu šampiona, ušao je dva puta u grupnu fazu Lige Evrope...

Ali, za sve ovo vrijeme bilo je mnogih trzavica u klubu, sukoba sa sportskim sektorom, pa i među članovima uprave, kašnjenja u isplati plata zaposlenima u klubu, prodaje najtalentovanijih igrača uprkos obećanjima da su oni budućnost kluba, da se pravi tim na duže staze... Dug je, u međuvremenu, rastao, iako je Partizan najviše od svih klubova u Srbiji prodavao (a imao je i šta da proda).

Nesumnjivo je da je Partizan uspostavio dominaciju u fudbalu u domaćim okvirima, nesumnjivo je da je bilo dobrih poteza rukovodstva. Ali, bilo je i mnogo grešaka.

TRENERI

Grubo rečeno, treneri su bili potrošna roba u Partizanu u prethodnom periodu. Ali, treba biti pošten i reći da su za vrijeme Dragana Đurića priliku da peku trenerski zanat dobijali početnici - Aleksandar Stanojević, Vuk Rašović, pa u neku ruku i Goran Stevanović.

Kada je došao na mjesto predsjednika, Đurić je zatekao Slavišu Jokanovića, koji je na mjestu trenera ostao do 5. septembra 2009. godine.

"Jokanović ima naše apsolutno povjerenje, kao i kompletan stručni štab da predvode ekipu u važnim utakmicama koje nam predstoje, protiv Javora u nedjelju i u revanšu sa Žilinom", rekao je predsjednik Partizana Dragan Đurić po završetku sjednice Upravnog odbora, koja je bila održana 21. avgusta 2009. godine. Petnaestak dana kasnije Jokanović je otišao.

Umjesto njega za prvog trenera imenovan je Goran Stevanović, koji je otišao, poslije gnjeva navijača nakon poraza od Vojvodine u polufinalu Kupa Srbije, ali i serije loših rezultata u prvenstvu. Crvena zvezda je tada bježala četiri boda...

Vruć kesten tada je stavljen u ruke Aleksandru Stanojeviću. Ispostaviće se kasnije da je Stanojević bio najveća greška ili jedna od najvećih grešaka Dragana Đurića. Greška onda kada ga je otjerao iz Partizana.

Stanojević je ispravio sve greške Gorana Stevanovića i sa Partizanom se okitio titulom, najprije jednom, pa drugom, pa je igrao u Ligi šampiona... Ali, ljubav uprave i Stanojevića, tačnije sportskog sektora prilično je bila uzdrmana kada ga je uprava ostavila na cjedilu pred start kvalifikacija za Ligu šampiona (prodaja štopera Stefana Savića, uprkos Đurićevim tvrdnjama da on neće biti prodan), a potom se dogodio debakl u plej-ofu za Ligu Evrope kada se Partizan izblamirao protiv irskog Šamroka.

Tada je počeo zemljotres u Humskoj, pa se uprava najprije obračunala sa sportskim direktorom Mladenom Krstajićem, a potom i sa Stanojevićem, koji je pružio javnu podršku Krstajiću.

"Postavio bih pitanje predsjedniku da li i on razmišlja o tome da bi mogao da ode, kao veliki partizanovac, kao čovjek koji ne gleda lične interese, već interese kluba", rekao je Stanojević za MONDO kada je odlučio da ode.

Poslije Stanojevića, uprava Partizana posegla je za, tada joj se činilo, odličnim rješenjem da se slegne cijela halabuka i prašina - Avramom Grantom, koji je radio i u Čelsiju.

S obzirom na to da je Stanojević ostavio Partizan sa više nego komotnom prednošću ispred Crvene zvezde, Grant se, praktično, prošetao do titule. Grant je sa Partizan bio potpisao kratkoročni, šestomjesečni ugovor. Nije imao namjeru da se zadržava.

Poslije Granta, novi trener je bio Vladimir Vermezović. On je imao velikih 11 bodova prednosti nad Crvenom zvezdom, ali su crno-bijeli potom umalo sve prokockali. Zvezda se približila Patizanu na dva boda... Uprava je stoga odlučila da se zahvali Vermezoviću (29. aprila 2013. godine), a umjesto njega za prvog trenera imenovan je Vuk Rašović.

Rašović je položio ispit u "vječitom derbiju", dobio ga je, čime je Partizan, praktično osigurao novu, šestu uzastopnu titulu.

Ali, Rašović je izdržao do decembra. Partizan je imao šansu da protekle jeseni (2013/14.) ponovo pobjegne Zvezdi, ali je gubio bodove gde se nije očekivalo. Doduše, Rašović nije ni imao tim za neka djela, jer je uprava rasprodala sve što je mogla - Lazar Marković, Ivan Ivanov, Aleksandar Mitrović...

Umjesto Rašovića, za novog trenera postavljen je Marko Nikolić.

PRODAJA IGRAČA

Teško je nabrojati koji su svi igrači prošli kroz Partizan poslednjih godina i koji su sve talenti prodani. Od Matije Nastasića (nije odigrao ni minut za prvi tim), Zorana Tošića, Stefana Savića, Adema Ljajića, Aleksandra Mitrovića, Ivana Obradovića, Miloša Jojića...

Jasno je da su neki od njih morali da budu prodani, prije svega jer su prevazišli nivo domaćeg takmičenja i ovde bi samo stagnirali, ali je činjenica i da su pojedini mogli i morali da ostanu duže u Partizanu, da ostave dublji trag, čime bi, ne samo probali da sa Partizanom ostvare nešto više u Evropi, već i sebi podignu cijenu.

Uprava Partizana je često isticala da je prodaja igrača osnovni način finansiranja kluba i da bez toga ne bi mogao da opstane. Opet, sa druge strane, da se tim nije mijenjao u svakom prelaznom roku, možda bi crno-bijeli uspjeli da naprave ekipu konkurentnu u Evropi.

A moguće je da bi pojedini bili prodani za veću sumu nego što jesu.

Zapravo, ni za jedan od pomenutih transfera ne zna se tačno koliko je iznosio. Tek za Aleksandra Mitrovića (prodan prošlog ljeta u belgijski Anderleht) je procurilo da je Partizan za njega dobio oko 4,2 miliona evra.

Grubo izračunato, u Partizan je posljednjih godina ušlo sigurno nekoliko desetina miliona evra od prodaje igrača. Jasno je da je dobar dio tog novca morao da bude upotrebljen za isplatu plata zaposlenih, za kupovinu novih igrača, za omladinske škole, održavanje terena, Sportskog centra u Zemunu... Ali, moglo je i racionalnije da se troši.

"Sve će morati da bude javno - od kupovine kafe do transfera", rekao je Đurić jednom prilikom.

OBEĆANJA

Uprkos stalnim obećanjima Đurića, Partizan do danas nije našao jakog generalnog sponzora. Isto je bilo i za klupski hotel, internat, pa čak i novi stadion, što je bio i jedna od glavnih tačaka njegovog petogodišnjeg programa.

Govorio je i ovo:

"Najavio sam reforme i sa njihovim sprovođenjem ćemo početi već od prvih dana nove godine. Pojedinci će otići u penziju, drugima će biti ponuđena mjesta u raznim firmama, kako bismo rasteretili klub, a dovešćemo nove mlade snage. Niko od njih neće ostati na ulici, ali će za razliku od dosadašnjih navika, morati nešto da rade. Dosta je bilo prakse kolektivne odgovornosti, svako mora da odgovara za svoj dio posla".

ŠTA SADA...

Da li će odlazak ili povlačenje Đurića sa mjesta predjsednika FK Partizan nešto bitno promijeniti? Prva procjena je da neće mnogo, jer su u vrhuški kluba ostali njegovi saradnici. Moguće je i da je slabljenje političkog uticaja dovelo do ovakvog ishoda.

Da li će oni koji su ostali u klubu uspjeti da odvedu brod do mirne luke, da li će odoljeti svim pritiscima i izazovima i, što je za navijače Partizana najvažnije, da li će se uspostaviti domaćinska politika, zaustaviti talas rasprodaje svega što zna da igra fudbal?

(Predrag Vujić - MONDO, Foto. MN Press)