"U fudbalu sam skoro 30 godina i tvrdim da je ova sezona bez konkurencije najgora i najneregularnija do sada", kaže prvi čovjek Sindikata profesionalnih fudbalera Srbije "Nezavisnost" Mirko Poledica.
Nije slučajno što je baš Mirko Poledica na čelu Sindikata profesionalnih fudbalera Srbije "Nezavisnost". Uvijek se borio za prava igrača. U intervjuu za agenciju "Anadolija", otkriva kako je svojevremeno u Borcu iz Čačka, pred polazak na utakmicu protiv Dačije, ušao u autobus, izvukao ključeve iz brave i naredio svima da izađu napolje.
"Za mene je bilo poniženje da na jedno evropsko gostovanje idemo autobusom. Nije to bila Crna Gora ili Bosna, pa da se putuje pet, šest sati. Ne, to je bilo dva dana cimanja do Moldavije. Zamislite umor tih igrača koji poslije toga treba da izađu na teren i odigraju 90 minuta. Za mene je to nepojmljivo, ispod časti. Pogotovo što je Borac u tom trenutku imao stabilnu finansijsku situaciju. Fudbal sam uvijek igrao iz ljubavi i nisam mogao da funkcionišem u krugu ljudi koji nisu osjećali istu tu emociju. Iz Borca sam otišao razočaran i nikada više nisao ušao u klub. Ponekad pogledam utakmicu kada me put navede u Čačak, ali baš rijetko. Nemam nikakvu želju, jer se prema nama koji smo odrasli na stadionu kraj Morave, nikada nisu odnosili kao prema svojoj djeci. Tada sam natjerao sve igrače da izađu iz autobusa i nisam im dao da krenu dok čelnici kluba ne potpišu da će u roku od tri dana isplatiti sve plate i premije. Naravno, meni nije palo na pamet da se ’klackam’ do Kišinjeva. Ostao sam u Čačku i par dana kasnije završio karijeru", rekao je Poledica.
Situacija u srpskom fudbalu nije se mnogo promijenila u odnosu na period kada je Poledica jurio za loptom u dresovima Borca, Vojvodine, Smedereva i Čukaričkog.
"Za taj loš imidž krivi smo svi mi koji radimo u fudbalu. Iako važim za oštrog kritičara FSS i stanja u Srbiji, smatram i sebe odgovornim za mnoge stvari. Možda ni ja nisam uradio nešto što je bilo do mene. U fudbalu sam skoro 30 godina i tvrdim da je ova sezona bez konkurencije najgora i najneregularnija do sada. Mnogi će mi zamjeriti na ovom stavu, ali ja ga sigurno neću promijeniti jer imam jake argumente. Mislim da je ’minut do 12’, da svi zajedno sjednemo, prije svega ljudi koji imaju pravo glasa, da stavimo prst na čelo i konstatujemo da ovako više ne može. Mnogo je kontroverzi, stadioni su pusti, a fudbal bez publike nema nikakav smisao. Navijači sve vide, njih ne možete da prevarite. Pritom, mislim na prave navijače, na ljude koji zaista vole sport, a ne na ekstremne huligane. Dok ne iskorijenimo neke stvari nećemo krenuti naprijed. U Srbiji je sve na amaterskom nivou, prije svega infrastruktura, a da ne govorim o još bitnijim stvarima koje čine jednu fudbalsku cjelinu. Veoma je teško motivisati igrače da igraju našu ligu. Zvezda je osvojila titulu jer ima ubjedljivo najbolji tim, ali ni njoj nije bilo lako da se sa spektakularnog ambijenta Lige šampiona, ’prešalta’ na ove srpske oranice", istakao je Poledica.
Čitajući izjave većine fudbalskih funkcionera, stiče se utisak da srpskim fudbalom teku med i mlijeko. Rijetke su situacije kada neki trener, revoltiran sudijskom lakrdijom ili odlukom nadležnih organa, izađe iz šablona i osmjeli se da stvari nazove pravim imenom.
"Čitav sistem u srpskom fudbalu je napravljen tako da ljudi koji donose odluke sami sebi daju legitimitet. Zato me i boli kada vidim bivše asove da stoje po strani i ne reaguju. Shvataju šta se dešava, a ne pada im na pamet da se oglase. Zašto je toliko strašno uputiti dobronamjernu kritiku. Čak i u najrazvijenijim fudbalskim zemljama, najbolji igrači, najbolji treneri i najbolji klubovi su izloženi kritici medija. To je potpuno normalno. Bitno je da se ne pređe određena granica, da to ne preraste u verbalni sukob ili ličnu uvredu, što bi bilo nepristojno. Tamo gdje nema kritike, nema ni napretka. Mnogo je tema o kojima mora da se diskutuje i zato glas onih čija riječ ima težinu ne smije da bude toliko tih", kazao je Poledica.
Ako se ima u vidu da je Srbija projektovana kao lider regiona, nameće se zaključak da je u okolnim zemljama još gora situacija.
"Ne bih se složio. Razgovarao sam prije nekoliko dana sa kolegama iz Hrvatske. Recimo, oni nemaju taj problem regularnosti takmičenja. Igra se čisto i zato je prosječna posjeta na tribinama neuporedivo veća u odnosu na Srbiju. Nisam znao da će Hrvati od naredne sezone imati pet predstavnika u evropskim takmičenjima. To znači da će pola lige izboriti plasman na međunarodnu scenu. Da ne govorim o tome koliko su kao reprezentacija napredovali i odskočili od svih nas u regionu. Što se tiče ostalih zemlja, nema tu neke velike razlike. Ne računam Sloveniju, koja je i za vrijeme našeg zajedničkog života u bivšoj Jugoslaviji, imala poseban status. Situacija u Bosni, Makedoniji i Crnoj Gori je slična kao u Srbiji, dakle alarmantna. Razlika je samo u tome što sva dešavanja u Srbiji imaju mnogo veći medijski odjek", rekao je Poledica.
Ipak ne gubi nadu i zajedno sa svojim saradnicima iz Sindikata preduzima razne akcije u cilju popravljanja imidža i popularizacije srpskog klupskog fudbala. Već petu sezonu zaredom, strijelac najljepšeg gola u svakom kolu Superlige Srbije dobija na poklon ručni sat, a po završetku prvenstva nagrađuje se i najkorisniji golman domaćeg šampionata.
"Želimo tim momcima da pošaljemo poruku da nam je stalo do fudbala u Srbiji i da će u nama uvijek imati podršku kada naiđu na probleme u svojim klubovima. Upravo ovih dana, privodimo kraju tradicionalni izbor za najbolji tim prvenstva. Svako ko se našao na spisku licenciranih igrača ima pravo da glasa za najboljeg fudbalera i najboljeg trenera u ligi. Tako je najpoštenije i najobjektivnije, da neposredni akteri odluče ko je među njima zaslužio da ponese laskavo priznanje", smatra Poledica.
Zahvaljujući inicijativi Mirka Poledice i podršci čelnih ljudi FIFpro organizacije, sve zemlje regiona osnovale su svoje Sindikate, omogućivši fudbalerima zaštitu pri sklapanju ugovora i pravnu pomoć u slučaju spora sa čelnicima klubova ili beskrupuloznim fudbalskim agentima.
"U stalnom sam kontaktu sa mojim prijateljem Darijom Šimićem, ali i sa ostalim predsjednicima Sindikata. Imamo grupu na Viberu i svakodnevno razmjenjujemo informacije. Zajedno smo radili na organizaciji turnira za igrače bez ugovora, da im pomognemo da kroz utakmice i trenažne procese održe formu i pronađu angažman. Nije loša ideja da organizujemo izbor idealnog tima na regionalnom nivou. Poslaću im poruku poslije ovog intervjua, pa ću vidjeti kakva je njihova reakcija. Hrvati su i po tom pitanju otišli korak dalje. Imaju tradicionalnu svečanost koja se prenosi uživo na njihovoj državnoj televiziji. Imam tu privilegiju da svake godine budem među zvanicama. Prošle godine se dodjela priznanja poklopila sa okupljanjem hrvatske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo. Prisutan je bio kompletan tim na čelu sa kapitenom Lukom Modrićem i selektorom Zlatkom Dalićem. Bila su tu najzvučnija imena hrvatskog fudbala. Priznaćete da je to kod nas praktično nemoguće. Ranijih godina kada smo pravili te manifestacije, postojao je strah kod fudbalera i trenera da im neko ne zamjeri što su se pojavili na tom događaju. Mislim da smo u kulturološkom smislu, daleko iza Hrvatske i još nekih razvijenih zemalja. Tamo su takvi izbori zajednički projekat Udruženja fudbalera i fudbalskih saveza. Kod nas, čim neko skupi hrabrost da kaže nešto protiv Saveza ili generalno protiv fudbala, odmah se obilježi kao neprijatelj i tu više nema prostora za bilo kakvu ideju i rad u nekom drugom pravcu", zaključio je on.