"Amerikanci su impresivni, a ovo ostalo, možemo da dobijemo. Pa i te Špance, pravo da ti kažem...", izjavio je Nenad Krstić.
Ne brini, pa nije Duda blesav da tempira formu tako da mu ekipa bude najbolja na startu turnira. Šta poslije? Opusti se, iskuliraj malo, prolazimo glatko grupu. Bićemo prvi...
Uostalom, tako je bilo i u Poljskoj, sjeti se.
Ovim riječima obratio mi se jedan znatno iskusniji kolega, koji iza sebe ima dvocifren broj velikih takmičenja. Logično, pomislio sam... Njegove riječi pomogle su mi da razbijem crne misli poslije poraza od Njemačke koji nas je sve zbunio u Kajseriju.
Pogotovu, nas mlađe.
Izgleda da je bio u pravu, bar prema onome što smo vidjeli protiv Australije, u duelu za koji je srpski selektor Dušan Ivković rekao da je bio "prvi, pravi takmičarski poslije onog sa Nijemcima".
To je bila ona Srbija iz Poljske 2009. godine. Ni tamo nije "drala" protivnike, ali je dobijala na srce. Na timski duh... Oni kojima nije išlo, povukli su se u drugi plan i igrali za one koji su u tom trenutku imali više samopouzdanja, čiji su dlanovi bili vreli, a srca hladna.
Ta vrlina srpskog tima posebno mi se dopada. Od sreće je blistao i Ivan Paunić, koji nije ni ušao u igru, kao i Milenko Tepić, kojem ništa nije išlo od ruke, pa ga je selektor povukao na klupu u nastavku.
A, nikome nije bilo svejedno u srijedu.
Znali smo svi, pa i igrači, da bi poraz od Australije mogao da znači duel osmine finala sa Amerikancima.
"Bili smo pod pritiskom pred ovu utakmicu", rekao mi je Nemanja Bjelica poslije utakmice, u kojoj smo izborili rezultatski ubjedljivu, ali nimalo laku pobjedu.
Ta Amerika lebdila nam je nad glavama još od kada smo izgubili od Njemačke... Sama činjenica da su igrači listom pričali o tome da bi trebalo izbjeći "Drim tim" u osmini finala, govorio nam je da ni oni sami nisu ubijeđeni da će dobiti obe utakmice. I Australiju i Argentinu.
Da si bili sigurni da dobijaju, Amerikance svakako ne bi ni pominjali.
To se prenijelo na nas, "koji kreiramo javno mnijenje", a logično i na vas, koji ste hiljadu i kusur kilometara daleko od Kajserija i koji Svjetsko prvenstvo dobrim dijelom posmatrate kroz naše oči, uši i prste.
Ali, sad je već sve ljepše.
Ne samo zato što smo dobili jako bitan meč, već zbog načina na koji smo ga dobili. Zbog broja opcija koje, od povratka Teodosića i Krstića, imamo u napadu. Zbog dodatne energije koju Perović može da uloži u duele sa protivničkim mišićima, jer zna da na klupi u tom trenutku ima NBA kolegu, spremnog da utrči na teren i "pokida".
Ne znam koliko vam marketing minuti dozvoljavaju da vidite atmosferu na klupi, koliko turski kamermani i režiseri pažnje posvećuju događajima van pravougaonika, na kojem se piše nova istorija košarke. Ono što mogu da vidim sa novinarske pozicije, sve me više navodi na pomisao da je moj iskusni kolega znao šta priča.
Za sada, daleko je Amerika i to je u ovom smislu dobro. A, osmina finala je tu, odmah poslije utakmice sa "gaučosima".
Citiraću Krstića:
"Amerikanci su impresivni, a ovo ostalo, možemo da dobijemo. Pa i te Špance, pravo da ti kažem..."
Sve se trudim da izbjegnem narednih nekoliko redova, ali mi ne ide.
Mnogo me je iznervirao sudija Portorikanac Hoze Anibal Karion. Mada, prije bi trebalo da budem ljut na FIBA što sebi to dopušta, no dobro.
Taj Karion je bio prva zvijezda utakmice u kojoj su igrali Teodosić, Marić, Krstić, Andersen, Veličković, Nilsen, Perović, Mils... Ne iz zle namjere, nego čistog neznanja i možda malo egoizma, u više navrata stavio je sebe u prvi plan i kvario nešto divno.
Neću ulaziti u to koga je više oštetio. Generalno, najviše je oštetio košarku, kao igru koji svi volimo. Te faul u napadu ovde, pa onda tamo tri sekunde, a ovde nema faula za "sjekiru", pa tamo ima za ništa, da bi bile ravne časti...
Poštujem stav FIBA (a, isto mislim i za FIFA), da sport treba da bude zastupljen na svim meridijanima i da ga treba globalizovati. Ali, mislim da su sudije suviše važan faktor u ovoj igri, da bi se pravda povjeravala u ruke onima koji nisu sposobni da se sa tom odgovornošću izbore.
Igrači treniraju cio život, kada su bili mali, naučeni su da ih samo odricanja i upornost vode ka nečem velikom, a Svjetsko prvenstvo je mnogo veliko. Velika većina košarkaša NIKADA ne dođe na Mundobasket, neki dođu jednom u karijeri i onda se pojavi neki tip, kao što je Karion, koji privatno ima stomatološku ordinaciju ili radi kao vozač tramvaja i - upropasti sve ono zbog čega neko živi.
To se nije dogodilo ove srijede u Kajseriju, ali je njegovo suđenje i ponašanje podstaklo bojazan da bi moglo da se dogodi u osmini finala, četvrtfinalu, polufinalu, finalu...
Ako na Svjetskom prvenstvu igraju samo najbolji košarkaši, onda FIBA mora da im obezbijedi SAMO najbolje sudije. Makar svi arbitri bili iz kruga onih koji sude NBA i Evroligu.
A, globalizacija?
Pa, neka se ona ogleda u vidu podjele posla u nekim manje odgovornim rolama.
(Izvještač MONDA iz Turske Nikola Janković)