Američki stručnjaci iznijeli su detaljnu rekonstrukciju leta helikoptera u čijem je padu poginulo devet osoba, uključujući i jednog od nekoliko najvećih košarkaša u istoriji.
Za sada su ovo činjenice:
Helikopter Sikorski S-76B, napravljen 1991. godine, poletio je u nedjelju ujutro po američkom vremenu sa aerodroma udaljenog oko 55 kilometara od centra Los Anđelesa.
Kobi Brajant i još osam osoba poletjelo je ka sportskoj akademiji čuvenog košarkaša, na utakmicu ekipe koju je Brajant trenirao, a u kojoj je igrala njegova kćerka "Điđi" (13).
Let je trebalo da traje oko 40 minuta, jer ih je čekao put od oko 112 kilometara na sjeverozapad. Planirano je da helikopter preleti centar Los Anđelesa, potom preko doline San Fernando sjeverno od grada, a zatim do krajnjeg odredišta preko brdovitog predjela koji vodi zapadno, preko Tauzend Ouksa.
Na ogromnu žalost, letjelica se tu srušila i niko nije preživio.
"Njujork Magazin" je u stručnoj analizi kobnog leta pokušao da rekonstruiše kako su se stvari odvijale i šta je dovelo do toga da pilot Ara Zobajan (na slici) izgubi kontrolu.
Autor Džef Vajs objavio je da se pilot tokom leta oslanjao na svoj pogled iz kabine ka terenu i da je zato morao da ostane ispod oblaka. U suprotnom, morao bi da se prebaci na "instrumentalna pravila leta", kojom bi elektronski dobio smjernice kako da se sačuva od opasnog terena, komplikovanog vremena i drugih letjelica.
"Međutim, vazdušni prostor nad Južnom Kalifornijom je veoma zauzet i možda bi vam rekli da čekate sat vremena. A, ako zatražite to, onda ste samo jedan od mnogih koji čekaju, bez obzira na to što ste Kobi Brajant", rekao je autoru Pol Klajn, profesor-asistent avijacije na Gradskom univerzitetu u Njujorku.
Dakle, oslanjajući se na svoj vid, pilot je podigao helikopter na visinu od 243 metra i krenuo je na sjeverozapad brzinom od 280 kilometara na sat.
"Dok je letio nad centrom Los Anđelesa preletio je i preko dvorane u kojoj je Brajant proveo svoju 20-godišnju karijeru. Nastavio je prema planu i mogao je da prati auto-put, jer i pilot bez orijentacije može da se snađe u El-Eju samo prateći saobraćaj", objašnjeno je.
A, onda je ipak morao da zatraži dozvolu.
"Prije nego što uđe u dolinu San Fernando, u blizini aerodroma, mora da dobije dozvolu kontrole leta. Tu je usporio i počeo seriju skretanja ulijevo. I poslije 11 minuta dobio je odobrenje i nastavio".
Slijedeći planirani put, helikopter je stigao nadomak cilja - "Mamba sportske akademije". Bila je udaljena samo 27 kilometara zapadno.
"Prvi put helikopter nije letio nad širokim prostranstvom urbanog Los Anđelesa. Ovdje je tlo bilo brdovito i strmo. Magla je nadvila teren i vidljivost nije mogla da bude veća od 50 do 100 metara, a do 9.45 ujutru rastuća temperatura je sklonila maglu iz većeg dijela područja, ali su debeli niski oblaci i dalje bili tu", objašnjeno je.
Dok se helikopter približavao krajnjem odredištu, bio je na visini manjoj od 150 metara.
"U želji da napravi sigurnosni pojas između sebe i sve brdovitijeg terena, pilot je možda započeo brzi uspon, penjući se skoro skoro 300 metara za 36 sekundi. To ga je dovelo veoma blizu dna oblaka koji je u to vrijeme bio registrovan u blizini lokalnog aerodroma".
Možda nikad nećemo saznati da li je helikopter zaista ušao u oblak, ali ako jeste, onda je naišao na neku vrstu nevidljive linije. A, tada piloti koji upravljaju letjelicom na osnovu vizuelnog pregleda terena više ne mogu da vide tlo.
Zato je moguće i to da je pilot veoma brzo postao potpuno dezorijentisan.
"Kada uđete u takvu situaciju, onda vaša čula ne rade. Ja uvijek imam osjećaj da padam udesno. Neki imaju osjećaj da padaju u suprotnu stranu ili da idu na gore", tvrdi profesor američkog univerziteta.
Uz to, Brajantov pilot imao je još jedan problem, jer je znao da je pred njim strmovit teren, a nije mogao da ga vidi. Da bi izbjegao udarac, mogao je da nastavi da se penje i da se uz to nada da dostigne određenu visinu brže od zemlje koja je bila ispod njega. Ili je mogao da uspori, da stane i da se spušta vertikalno sve dok ne izađe iz oblaka.
Prema kretnji letjelice, utvrđeno je da je pilot odabrao treću mogućnost.
Tačno 15 sekundi poslije 9:45, on je napravio nagib na lijevu stranu, a onda je zaronio.
"Zašto? Nikad nećemo moći da uđemo u njegovu glavu i da znamo sigurnu istinu. Ali na osnovu mog letačkog iskustva, znam da iznenadno i intenzivno osjećanje opasnosti stvara osjećaj psihološkog preopterećenja, u kojem je skoro nemoguće racionalno procijeniti opcije. Umjesto toga, biraju se trenutni i najočigledniji izbori. U ovom slučaju, to je značio da pilot pokuša da se vrati na čist vazduh tako što bi zaronio ispod oblaka, uz nagli zaokret, kojim bi pobjegao sa opasnog terena".
Tačno 18 sekundi nakon što je počeo da se okreće, helikopter je izgubio oko 250 metara visine i vratio se u smjer ka istoku. Ali pilot nije uspio da uzme u obzir da se tlo nije izdizalo samo ispred njega, već i sa strane. A, letjelica S-76B, u kojoj su bili Brajant i još osmoro putnika, udarilo je u obronke brzinom od 270 kilometara na čas.
Profesor sa univerziteta se ogradio od ove detaljne procjene i naglasio da je sve ovo samo mogućnost, jer nije isključeno i to da je helikopter doživio iznenadni mehanički problem, koji ga je primorao da padne.
Ipak, on ne može da se otrgne utisku da bi putnici ostali živi da je odlučio da leti na osnovu korišćenja svojih instrumenata i elektronskih signala, a ne na osnovu svog vida.
Epilog je, nažalost, poznat.