"Bože, pa ja ću umrijeti veoma brzo", prvo je što mi je prošlo kroz glavu kada sam video papir na kojem je pisalo da sam HIV pozitivan. Međutim, od tada je prošlo 15 godina, a moj život je za to vrijeme izgledao ovako...
Nisam imao nikakve simptome, nikakve zdravstvene tegobe, te 2001. godine kada sam otišao na rutinsko testiranje na HIV. Tada sam već deset godina bio u vezi sa jednom osobom, ali sam riješio da se testiram samo zato što sam mnogo ranije imao neke nezaštićene seksualne odnose.
Dakle, zajedno smo otišli na testiranje, koje se u Srbiji radi samo putem analize krvi (iz vene, ili iz prsta za brze testove) dok se u svijetu HIV status može provjeriti i uzimanjem brisa iz usta.
To ništa ne boli, ali zato čekanje na rezultate nije lako, bez obzira na to što ih dobijete za jedan dan, ili za samo pola sata kada se test radi u mobilnim jedinicama, na primjer 1. decembra povodom Međunarodnog dana borbe protiv side.
Dakle, uradio sam test i čekao jedan dan.
ŠTA MI JE ZA TO VRIJEME PROLAZILO KROZ GLAVU?
Neizvesnost je velika! Šanse su 50:50 i da ste zdravi i da niste. Međutim, ja sam bio siguran da sam zdrav zato što nisam imao nikakve simptome, osjećao sam se kao i svaka druga osoba - potpuno zdravo!
O HIV virusu i sidi sam tada malo znao, bez obzira na to što sam bio zdravstveni radnik, jer se o tome nije učilo u školi. To je bila nova bolest koja se dešavala tamo negde daleko, u Africi, nikako u mom okruženju, naročito ne u Subotici gdje živim.
Znao sam samo da osobe koje imaju HIV virus imaju i slabiji imunitet, da su češće bolesne, da ih "zakači" svaki nazeb, grip, da gube na težini, znoje se noću, na primjer.
Ja nisam imao ništa od toga, ali sam ipak imao HIV virus, saznao sam kada su mi u ruke dali papir na kojem je pisao rezultat testa.
"Bože, pa ja ću za neko kratko vrijeme da umrem", pomislio sam gledajući u papir.
"Šta ću sad? Kako ću dalje? Kome da kažem? Da li kolege na poslu to treba da znaju?", pitanje za pitanjem nizalo se u mojoj glavi.
Ukućanima sam odmah rekao, tu nije bilo dileme. Reagovali su odlično.
"Kako smo živjeli do sada, tako ćemo živeti i dalje. Naučićemo da živimo sa HIV virusom", rekli smo jedni drugima u kući. Dobro je bilo i to da osoba sa kojom sam tada živio već deset godina, nije bila HIV pozitivna. To se dešava, rijetko, ali se dešava.
Možda svaka stota osoba, ne znam tačno, ima genetsku mutaciju na CD4 receptoru za koji se, kod svih drugih, vezuje HIV virus. Osoba sa kojom ja živim ima tu genetsku mutaciju i otporna je na HIV.
Dakle, kod kuće je bilo dobro, ali ne i na drugim mjestima. Najgore je bilo na poslu, u subotičkoj bolnici. Tamo sam doživio najveće razočaranje. Bez obzira na to što su moje kolege bile zdravstveni radnici kao i ja. Imali su negativne komentare, upućivali mi čudne poglede.
KADA DRUGIMA KAŽEŠ DA IMAŠ HIV...
Moralni osjećaj mi je govorio da treba da kažem svojim kolegama i nadležnima da sam HIV pozitivan, što sam i učinio. Međutim, već sutradan je to znala cijela bolnica, a zatim sam dobio papir, obavještenje o tome da sam izmejšten sa svog radnog mjesta na drugo, na kojem neću biti u kontaktu sa pacijentima. Imao sam razumijevanja za to, ali ne i za komentare tipa:
"Da li ćemo se zaraziti ako nakon Borisa popijemo kafu iz iste šolje iz koje je on pio?".
"Da li Boris može da ubaci krv u sok i da se svi zarazimo?".
Često sam bio na bolovanju, mada ne zbog svog zdravstvenog stanja, već zbog toga da bi me sklonili sa radnog mjesta. Kap koja je prelila čašu, bio je trenutak kada su htjeli da me prebace da radim u arhivi subotičke bolnice, na šta sam ja pristao.
Ali...
Kada sam sišao dole, sestra koja je tamo radila je rekla: "Ako Boris uđe u ovu prostoriju, ja dajem otkaz!"
Tada sam znao da tu više nemam šta da radim, da je to kraj, i 2004. godine sam dobio invalidsku penziju.
Imao sam 37 godina kada je počela moja socijalna smrt, koja je trajala do 2007.
Bukvalno sam se distancirao od svih ljudi, osim od svojih ukućana i osobe sa kojom sam nastavio da živim. Uz mene je u tom trenutku bio i uži krug prijatelja. Zaista uži krug, zato što je većina kojoj sam saopštio da sam HIV pozitivan prosto nestala iz mog života i više nikada, nikada mi se nisu javili.
Tih nekoliko godina sam proveo sjedeći kod kuće i proučavajući HIV, ali i sidu, s obzirom na to da je test koji sam uradio 2001. godine pokazao da sam HIV pozitivan (što je potvrdio i Western Blot test na koji se čeka sedam dana), a pregled kod ljekara je pokazao da sam već i u AIDS fazi. Međutim, i dalje sam se osjećao dobro.
SIMPTOMI I LIJEČENJE HIV INFEKCIIJE
To nije čudno jer prvi simptomi se mogu javiti čak i 15 godina nakon što se osoba zarazi HIV-om. To zavisi od opšteg stanja organizma čovjeka, a prvi znaci bolesti su pad imunog sistema, atipične upale pluća, karcinomi, naglo mršavljenje... Međutim, dok se nešto od toga ne desi, osoba ne zna da je HIV pozitivna, živi sa tim i ukoliko se ponaša rizično, može da zarazi još mnogo, mnogo drugih osoba.
Zato je važno koristiti kondome prilikom seksualnih odnosa, ali i testirati se.
Što se terapije tiče, od 2001. godine se u Srbij primjnjuje takozvana antiretrovirusna terapija, koja je besplatna i dostupna svima koji žele da je primaju. To je izuzetno moćna terapija, jedina koja je do sada pokazala dobre rezultate u oporavku pacijenta, a ima i epidemiološki značaj jer kada osoba uzima tu terapiju više ne predstavlja rizik za prenos HIV infekcije. To je veoma bitan podatak, kao i to da se očekuje da osoba koja je pod tom terapijom nikada neće ući u AIDS fazu. U Srbiji je, srećom, ta terapija besplatna, plaća se samo redovan participacija od 50 dinara, kao i za svaki drugi recept.
Bez obzira na sve to, ja sam bio depresivan. U jednom trenutku sam zaista izgubio volju za životom.
Međutim, 2007. su me pozvali iz Ministarstva zdravlja Srbije da se uključim u Nacionalni odbor za borbu protiv HIV-a.
Od tog trenutka je počela moja druga faza života sa HIV-om.
Postao sam aktivista, osoba koja je spremna da javno govori o svom životu sa HIV virusom. U okviru organizacije "Stav +", radim na edukaciji drugih osoba, pružam podršku HIV pozitivnim osobama, ali prije svega radim na prevenciji. U Srbiji ima još takvih organizacija, svi sarađujemo, organizujemo i vršnjačku edukaciju srednjoškolaca, velike javne časove, interaktivne tirbine...
Sve je to dobro, ali naše društvo nije značajno napredovalo od 2001. do danas, kada je odnos prema HIV zaraženim osobama u pitanju.
KORISTITE KONDOME, STVARNO JE VAŽNO
Ja sam imao sreću da u jednom trenutku shvatim da ipak postoji nešto zbog čega treba nastaviti život. Moja filozofija da su ljudi tu da jedni drugima pomažu, u najvećem dijelu, pokazala se kao ispravna.
Nažalost, nemaju baš svi takvo iskustvo, mnogi kada saznaju da imaju HIV ostaju sami, gube posao, prihode, ne nastavljaju da se školuju, niko ih ne podržava osim nas koji radimo u organizacijama za pomoć HIV pozitivnim osobama, a to nije dovoljno.
Organizacije koje se bave podrškom HIV pozitivnih osoba redovno rade istraživanja u vezi sa diskriminacijom.
Nećete vjerovati, ali najviše problema ima u zdravstvu!
Oboljeli nam prijavljuju razna kršenja prava pacijenta. Posebno je problematično kod stomatologa, bez obzira na to što se zna da se HIV virus, kada se nađe na stomatološkom instrumentu, apsolutno uništava redovnom sterilizacijom.
Dakle, mnogo je problema, a rješenje je tako lako - koristite kondome prilikom svakog seksualnog odnosa, testirajte se na HIV, uvek kada posumnjate na to da ste se ponašali rizično. Nemojte čekati 1. decembar i Dan borbe protiv side, da to uradite. Testiranje je moguće svuda u Srbiji, svakoga dana.
I na kraju, ako saznate da imate HIV virus, znajte da sa tim može da se živi. Dugo i kvalitetno.
(Specijalno za MONDO Boris Kovačić)