Ime je dobio po Crvenoj zvezdi, četvrta Zvezdina zvijezda ga je otjerala iz reprezentacije Jugoslavije pod optužbom da je debeo i spor, nikad nije obukao crveno-bijeli dres, a čuveno gostovanje „zmajeva“ na „Marakani“ presjedio na klupi.
Zvjezdan Misimović, rođen u Njemačkoj, porijeklom iz sela pored Gradiške na Savi, jedan je od najboljih fudbalera u istoriji Bosne i Hercegovine, ali i kompletne bivše Jugoslavije.
U klupskoj karijeri je branio boje Bajerna, Bohuma, Nirnberga, Volfsburga, Galatasaraja, moskovskog Dinama i kineskih klubova Guižu Rene i Peking (Beiđing) Rene, gdje je prije nekoliko dana „okačio kopačke o klin“.
Njegov otac Ostoja, trbuhom za kruhom otišao je u Minhen, gdje se rodio Zvjezdan, a kao veliki navijač Zvezde sinu je dao ime po beogradskom klubu.
Možemo samo zamisliti koliko je bio ponosan kad je mali zelenooki dječak pokazao vanserijski talenat za pikanje lopte da je i najveći gigant u Bavarskoj pokazao interes i dao stipendiju njegovom sinu.
Prirodno, kad neko nastupa u dresu Bajerna u bilo kojim starosnim kategorijama, Savez je odreagovao i pozvao mladog Zvjezdana u nacionalni tim Jugoslavije (U-18).
Na Evropskom prvenstvu u Finskoj, Miske je dao pobjedonosni gol plavih protiv Ukrajine, a bio je i strijelac protiv selekcije domaćina kojoj su omladinci na čelu sa Nemanjom Vidićem, utrpali osam komada...
Uslijedio je i poziv u mladu U-21 reprezentaciju, gdje je selektor bio Vladimir Petrović Pižon.
Zvezdina zvijezda, četvrta po redu, Zvjezdanu je dao priliku protiv Francuza i to pri rezultatu 0:3, kako je i okončan meč, da bi u svlačionici pale one preteške riječi: „Debeo si, spor, nije fudbal za tebe dečko“.
S obzirom da više nije bilo nikakvog kontakta sa Savezom od tog dana, a crveni pasoš bivše države je istekao, uskočio je Hasan Salihamidžić i preporučio Misimovića tadašnjem selektoru Bosne i Hercegovine Blažu Sliškoviću.
A Baka nije bio kratkovid kao Pižon – pozvao je Misketa, a on se i njemu i BiH odužio na najbolji mogući način.
Iako je zvanično drugi na vječnoj listi sa 84 nastupa iza prgavog Emira Spahića ili takođe vicešampion na golgeterskoj listi iza Edina Džeke, jasno je svima onima koji iole razumiju fudbal da je Miske ipak i bio i ostao broj jedan među „zmajevima“.
Bez uvrede za Spahića, koji je svojim nerijetko i kabadahijskim pristupom, od galame do šamara, zavodio red i utjerivao patriotizam u kosti mladih igrača, za razliku od smirenog i ponekad čak i stidljivog Misketa, jasno je da se Misimovićev autoritet rodio na zelenom tepihu, filigranskim asistencijama, sjajnim slobodnim udarcima ili pasovima koji su rješavali utakmice.
Postigao je čak i 25 golova, manje od Džeke, ali je barem polovinu „spakovao“ sadašnjem kapitenu u njegovoj sjajnoj karijeri. Posebno dok su „žarili i palili“ Bundesligom noseći zeleni dres Volfsburga.
Kakav majstor je bio u Bundesligi možda ponajbolje ilustruje podatak da je na 157 utakmica postigao 37 golova i upisao čak 57 asistencija.
Kruna reprezentativne karijere stigla je odlaskom na Mundijal u Brazilu, gdje je nedostatak sportske sreće i jedan sudijski previd, onemogućio „zmajevima“ prolazak u drugi krug.
Po povratku iz Brazila oprostio se od dresa sa državnim grbom, bez prevelike pompe i nekog posebnog oproštaja, a zaslužio je brojne počasti, možda čak i da se zeničko „Bilino polje“ jednog dana nazove njegovim imenom.
Da se ne lažemo, u pitanju je „nemoguća misija“, posebno jer se i BiH često maćehinski odnosila prema Misketu – od oduzimanja kapitenske trake u korist Spahića, preko optužbe nekadašnjeg selektora BiH Miroslava Ćire Blaževića da je „mozak“ nacionalnog tima na nagovor vrha Republike Srpske (Srbije, Rusije, Vatikana, Soroša, Masona, Iluminata...), namjerno odigrao loše u baražu protiv Portugala.
Uzalud se Miske branio da to što Ćiro govori „ne bi ni pas s maslom pojeo“, ali jasno je svima da je uvijek napad bio najbolja odbrana i da se prosuto perje teško može pokupiti sve do posljednjeg perca.
No vratimo se na njegovu prvu ljubav, a znamo iz iskustva, da se sve može promijeniti – žena, brak, država, političko uvjerenje...ali se nikad ne može i ne smije prestati navijati za klub iz djetinjstva.
Crvena zvezda i Misimović se na žalost nikad nisu sreli u istom dresu zbog raznoraznih razloga.
A Zvjezdan nije dobio priliku ni da zaigra na Zvezdinom terenu - u čuvenoj utakmici na "Marakani" protiv Srbije i Crne Gore (1:0) u kvalifikacijama za Mundijal 2006. godine u Njemačkoj je bio na klupi za rezerve i nije osjetio travnjak stadiona o kojem je sanjao kao dječak.
Eh, kad bi samo bilo volje i da su neka druga vremena u kojima nije bitan nacionalni predznak, možda bi mogla biti odigrana jedna oproštajna utakmica upravo na njegovoj voljenoj „Marakani“ odnosno stadionu „Rajko Mitić“.
Neka protivnik crveno-bijelih bude državni tim BiH, pa bi Miske mogao da barem jedno poluvrijeme odigra u crveno-bijelom dresu.
Znam, da je to realno, taman toliko da vam svima koji svakog vikenda igrate kladionicu prođe tiket, ali kakav bi bio svijet da nema „sumanutih“ ideja i idealista?
Vjerovatno, ravna ploča, koju na leđima nose slonovi i kornjače...