Milorad Bilbija, legendarni odbrambeni fudbaler Borca, učestvovao je u najvećim uspjesima kluba, počev od osvajanja Kupa maršala Tita 1988. godine.
4. jula 1926. godine ispisana je prva stranica istorijske knjige zvane ''Fudbalski klub Borac''. Tog dana, u zgradi na uglu ulice fra Grge Martića (danas Srpska), održana je osnivačka skupština Radničkog sportskog društva Borac, a za prvog predsjednika kluba, koji je osnovala grupa mladih trgovačkih pomoćnika iz grada na Vrbasu, izabran je Rudolf Hiter.
Danas, četvrtog julskog dana 2019. godine, klub iz Platonove proslavlja 93. rođendan. Tokom skoro devet i po decenija, ''mali milion'' fudbalera je dolazio i odlazio iz Borca, osvajali su se trofeji i kupovi, igralo na evropskoj sceni, ispadalo iz lige, slavili su Banjaluka i Krajina sve mnogobrojne uspjehe, ali i tugovali uvijek kad njihovom sportskom mezimcu nije išlo kako treba...
Jedan od fudbalera koji je dugi niz godina pronosio slavu Fudbalskog kluba Borac bio je Milorad Bilbija, koji je bio sagovornik portala MONDO povodom 93. rođendana kluba i koji je učestvovao u najvećim uspjesima kluba, počev od Kupa 1988. godine, preko Mitropa kupa 1992. godine, drugog izdanja Kupa Republike Srpske 1995. godine...
Legendarni odbrambeni igrač ''crveno-plavih'' rođen je 17. jula 1964. godine, odakle je stigao na Gradski stadion, poslije poziva tadašnjeg rukovodstva Borca.
''Davne 1983. godine sam, na poziv iz Banjaluke, došao da odigram probnu utakmicu na kojoj sam zadovoljio i i od tad me lični život veže za ovaj grad. Nije bilo lako, međutim bio sam zaista marljiv, vrijedan, igrajući za omladinske selekcije Podgrmeča iz Sanskog Mosta, tako da sam bio zapažen kao radan igrač, te sam odmah počeo da igram. Vrlo brzo sam otišao na služenje vojnog roka, tad se išlo u vojsku i tu sam napravio jednu kratku pauzu. Kasnije je to išlo malo teže, međutim za marljivog, vrijednog i upornog ništa nije teško, bez obzira na promjene i poteškoće kluba i borbu u Drugoj ligi. Uspio sam da ''isplivam'' te sam postao jedan od standardnih igrača te sam i dan-danas ostao da radim tu u klubu'', započeo je Milorad Bilbija priču za naš portal.
Prvi značajniji trofej sa Borcem Bilbija je osvojio 1988. godine, kada je u Trofejnu salu stigao pehar namijenjen pobjedniku Kupa maršala Tita. 11. maja te godine, u finalnom duelu na stadionu JNA u Beogradu, izabranici tadašnjeg trenera Husnije Fazlića su rezultatom 1:0 savladali slavnu Crvenu zvezdu, predvođenu Stojanovićem, Stojkovićem, Binićem... Tad su Banjalučani postali, ali i ostali, jedini jugoslovenski drugoligaš ikada koji je došao u posjed vrijednog trofeja.
''Te godine, imali smo poteškoća kada je u pitanju takmičenje u Drugoj ligi. Borili smo se za jedinstvenu Drugu ligu koja nas je kasnije izvukla u Prvu. Imali smo, kroz tu sezonu, još polusezonu u Kupu, pošto se u početku igrala po jedna utakmica, a kasnije po dvije. Imali smo zaista i teških protivnika, mislim da smo od početka do kraja takmičenja u Kupu odigrali nekih 13-14 utakmica, uključujući i finale sa Crvenom zvezdom. Nije nam bilo lako, mučili smo se kroz prvenstvo, ali smo nekako gurali kroz taj Kup i to nas je nekako držalo. Rješavali smo jednu po jednu utakmicu, neke na penale, znate i sami da smo imali zaista dobre golmane koji su na nekoliko utakmica odbranili neke jedanaesterce, pogotovo protiv Spartaka i Prištine, tako da smo se, da tako kažem uslovno, ''dovukli'' do samog finala. Atmosfera je bila predivna, veličanstvena pred to finale Kupa, posjeta je bila veoma dobra. Mi smo u Beograd otišli dva dana ranije, vjerujte kao turisti, nismo uopšte bili opterećeni rezultatom, odnosno da li ćemo osvojiti to takmičenje ili ne jer smo mi već znali da je Crvena zvezda postala prvak Jugoslavije i da ćemo igrati u Evropi bez obzira kako god se završilo to finale. Međutim, ta naša generacija je tri-četiri godine igrala zajedno i mi smo stvarno imali jednu dobru i uigranu ekipu koja se dobro poznavala. Ušli smo u utakmicu rasterećeno i na kraju osvojili taj Kup. Mogli smo, možda, da postignemo još jedan gol, stvorena je šansa koju nismo iskoristili, a odmah nakon nje je odsviran kraj. Fantastično je bilo zaista, vladala je nevjerica, pogotovo dan poslije osvojenog trofeja, kada smo imali doček u Banjaluci na Trgu i to je bilo nešto neopisivo. Kad sam se ujutru probudio i vidio plaketu osvojenog Kupa, sam sebi nisam vjerovao, ali eto, svakako se radi o lijepoj stranici našeg kluba'', rekao je Bilbija.
Zahvaljujući ovom uspjehu, Borac je po drugi put u klupskoj istoriji zaigrao na evropskoj sceni. Protivnik je u drugom kolu tadašnjeg Kupa pobjednika kupova bio predstavnik SSSR-a Metalist iz Harkova. Prvi meč, igran u Banjaluci 7. septembra 1988. godine, završen je pobjedom Borca rezultatom 2:0.
Ko zna ko bi se nakon revanša, igranog 5. oktobra, radovao prolasku dalje da svoje prste u konačan ishod nije umiješao švedski arbitar Lundgren...
''Mi smo odigrali odlično prvu utakmicu u Banjaluci. Dobro smo otvorili utakmicu, poveli a kasnije i potvrdili to vođstvo, te imali zaista dobar rezultat pred revanš u Harkovu. Međutim, sami ste rekli, imali smo jednu veliku nepravdu što se tiče suđenja, imali smo puno žutih kartona gdje je sudija svirao samo za jednu ekipu. Ja sam na toj utakmici i isključen, izgubili smo 4:0, ali vjerujte da bi rezultat bio na ''vagi'' da su vladali sportski uslovi''.
Godinu dana kasnije, Borac je, po četvrti put, a prvi put nakon 1981. godine, ušao u Prvu ligu Jugoslavije i tu ostao do raspada bivše države. Pod komandom tadašnjeg trenera Josipa Kužea, osvojeno je, nakon 38 kola, drugo mjesto u zapadnoj grupi Druge lige, iza Olimpije. Najbolji rezultat u istoriji jugo-elite Borac je ostvario u sezoni 1990-91, kada je osvojeno četvrto mjesto i razdvojena ''velika četvorka''.
''Tad smo stvarno imali jednu dobru generaciju, ali je rat prijetio ovim prostorima. Odigrali smo dobro sezonu-dvije, ali nas je prekinuo nesrećni rat. Sa tim rezultatom iz 1991. godine, ta generacija je obezbijedila učešće u Srednjevropskom, Mitropa kupu, koji nas je čekao u tim ratnim dešavanjima i koji smo kasnije uspjeli da osvojimo. Taj trofej je ostao u našim vitrinama, a mogu da kažem da su za četiri godine dva vrijedna pehara našla mjesto u klupskim vitrinama'', nastavlja Bilbija.
U jeku ratnih dejstava na prostoru SFRJ, crveno-plava ekspedicija je bukvalno posljednjim letom otišla u Fođu na finalni turnir Mitropa kupa jer su nedugo nakon toga prekinute sve veze aerodroma Mahovljani sa inostranstvom.
''Ja sam, lično, imao problema jer sam morao da se javim u rezervni sastav vojske. Uspjeli smo da odemo na to takmičenje, a još veći kuriozitet je činjenica da smo mogli da budemo gađani od strane vojske jer let nije bio najavljen kroz vazdušni prostor Bosne i Hercegovine. Sam put u Fođu, dvije utakmice, povratak... stvarno su priča za sebe i trebalo bi jednu knjigu napisati samo o tom putešestviju od Banjaluke do tamo i nazad. Bilo je to, zaista, nešto što ne priliči današnjim uslovima za jednog sportistu, ali mi smo sve to idržali i uspjeli donijeti taj trofej u Banjaluku. Naredne godine je Borac trebalo da bude domaćin, ali je zbog ratnih dešavanja otkazan taj turnir, takmičenje je automatski prekinuto i pehar je ostao kod nas''.
U prvoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka, Borac je igrao u sistemu takmičenja Fudbalskog saveza Savezne Republike Jugoslavije, te svoje mečeve kao domaćin igrao u Beogradu, Valjevu, Senti... Interesantno je, tokom tih godina, da se legendarni član Borca oženio na Gradskom stadionu, a odmah potom morao put Beograda, na okršaj sa Crvenom zvezdom.
''Bilo je klubova koj su željeli da me odvedu u inostranstvo, a pošto se nisam vjenčao, ne bih mogao da riješim papirologiju. Već tad se Nemanja (sin, takođe bivši član Borca koji je prošao sve mlađe selekcije i u dva mandata nosio dres seniorskog tima, prim.aut.) rodio, Slavica je još imala djevojačko prezime. Petkom je odrađeno to vjenčanje na terenu, u subotu je bila utakmica sa Crvenom zvezdom, a poslije vjenčanja sam mogao da predam sve papire ako bi došao poziv iz inostranstva. I taj kuriozitet me veže za Gradski stadion i Banjaluku, gdje sam već 36 godina. Ovo mi je druga kuća, što se kaže'', ističe Bilbija.
Obreo se odbrambeni fudbaler Borca uskoro u inostranoj zemlji i to u – Turskoj, gdje je nosio dres Gacijantepa, kada mu se i rodila kćerka Tamara.
Poslije šestomjesečne epizode, bio je član OFK Kikinda, a potom se vratio u Borac, sa kojim je, mjesec dana nakon kraja rata u BiH, osvojio trofej Kupa Republike Srpske.
Igrao se dvomeč sa Rudar Prijedorom, prva utakmica igrana u gradu na Sani završena je remijem (2:2), a očekivalo se da istim ishodom bude okončan i okršaj u Banjaluci odigran 23. decembra 1995. godine, te bi se pristupilo izvođenju jedanaesteraca.
Ipak, Bilbijinim golom u smiraj susreta igranog pred 20 000 gledalaca i čije kadrove je čak emitovao i Eurosport, Borac je po prvi put u svojoj istoriji osvojio kup-takmičenje FS RS.
''Ja ću vam prvo reći da mi je žao što nam nije dozvoljeno da igramo prvo takmičenje Kupa RS s obzirom što smo još uvijek igrali na prostoru SRJ, tako da naš savez nama kao profesionalcima nije dozvolio da igramo u tom takmičenju. Žao mi je, vjerujem da bismo ga lako osvojili i samim tim bismo mi bili nosioci te neke istorije u RS. Ipak, šta je, tu je, kasnije smo, u narednih godinu-dvije, potvrdili da smo najbolja ekipa. Kao što ste i sami rekli, desilo se da sam ja postigao taj treći, odlučujući gol na tom revanšu i to mi je sigurno jedan od dražih golova za Borac u karijeri''.
Kao što je i sam napomenuo, Milorad, koji je igračku karijeru okončao na startu prošle decenije, tu je i danas – jedan je od trenera koji vode brigu o onima koji, kroz mlađe selekcije, maštaju da jednog dana obuku dres seniorskog tima. Kategorično iznosi svoj stav kako bi klub u godinama pred nama trebalo da funkcioniše.
''Mi smo imali, zaista, nekoliko teških perioda u istoriji. Međutim, samo ime kluba govori da smo zaista borbom na svim nivoima kluba uspijevali da prevaziđemo sve probleme i iz svega izađemo kao pobjednici. Ispadali smo iz lige, vraćali se, učestvovali u Evropi, tako da, jednostavno, klub koji ima istoriju i tradiciju ne može tek tako da ode u drugi plan, u neimaštinu, nestašicu para, kao što se dešava u drugim sredinama. Mi smo uvijek, nekako, smogli snage i nalazimo i danas da opstajemo. Imamo podršku Grada, Republike Srpske, vjerujem, na osnovu svega što sam vam ispričao, da smo na dobrom putu da se riješimo nekih problema iz prošlosti koje su nam donijeli neki ljudi koji nisu odradili svoj posao kako treba te su nam ostavili neke dugove. Ipak, ja vjerujem da ćemo vrlo brzo uspjeti sve to da riješimo, a onda ostaje zeleni teren da pokaže da li imamo kvalitet, da li smo se opravdano vratili, da li smo neopravdano izbačeni prije godinu dana... Potrebno je da jednom u kontinuitetu budemo konkurentni svake godine za titulu, Kup BiH i da, po mogućnosti, svake godine odemo u Evropu i u svom gradu gledamo evropske utakmice. Treba da na viši nivo dignemo kako prvu ekipu, tako i omladinsku školu, da dograđujemo stadion, terene, objekte oko stadiona, te da dovedemo što veći broj djece u naš klub jer bez temelja, bez podloge, bez infrastrukturnih i finansijskih sredstava ne može da opstane jedan ozbiljan klub a mi to jesmo. Na putu smo ka tome i ja se nadam da ćemo vrlo brzo, kroz tih nekoliko godina, uspjeti da se ubacimo tamo gdje nam je mjesto'', zaključio je Bilbija, čija karijera u crveno-plavom dresu, požrtvovanje na travnatim terenima tokom iste, ali i volja za rad sa Borčevim podmlatkom mogu da služe za primjer budućim generacijama koje će odrastati u ''krajiškoj ljepotici''.