Kreditne muke po popovima

Niže sveštenstvo i zaposleni u crkvama, ali koji nisu u radnom odnosu i nemaju stalna primanja, u sve tri najveće konfesije u Srbiji (pravoslavnoj, katoličkoj i muslimanskoj) u jednom su bar jednaki – po mukama da dođu do kredita u domaćim bankama, piše "Politika".

A ako u tome nekako i uspiju potrebno im je puno upornosti, papira, solidarnih jemaca, žiranata, ali i "dobre volje" bankara - da im sve to nekako upakuju i "ubijede" risk menadžere da pred sobom imaju pouzdanog i revnosnog dužnika.

A tako nešto se baš ovih dana događalo u jednoj od naših banaka s većinskim domaćim kapitalom kada je jedan mladi sveštenik došao na šalter da se raspita šta mu sve treba da otvori tekući račun, da dobije karticu i eventualno potrošački kredit.

Prvo pitanje predusretljive šalterske radnice bilo je - imate li stalna primanja? Razgovor je nastavljen u tišini za drugim stolom, a "Politika" je odgovor dobila od direktora poslovnice te banke, koji nije imao ovlašćenje da javno govori za novine.

Mladom popi, kako nam je ljubazni direktor rekao, otvoren je tekući račun i uručena mu je debitna kartica. Može, dakle, da je koristi tek kada na svoj račun položi novac.

Na dozvoljeni minus, čekove, kreditnu karticu ili zajam ne može da računa. Nema stalna primanja i potvrdu firme u kojoj radi i da su mu plaćeni porezi i doprinosi. Konačno, te obaveze sveštena lica i ne plaćaju.

Na zajam, kako nam naš bankar reče, može da računa, najprije i najlakše, ako položi depozit u visini traženog kredita. To je neuobičajeno za naše prilike. Jer, ako neko ima dosta gotovine što bi je davao banci, a potom uzimao skuplji zajam. Ali, situacija nije sasvim bezizgledna. Uz mnogo "dobre volje" bankara, svešteniku se, ipak, može pomoći. Kako?

Da bi mladi sveštenik dobio i najminimalniji zajam mora najprije da dovede solidarnog jemca, koji će preuzeti njegovu otplatu kredita, a onda taj garant mora da dovede jednog ili dva žiranta. Svi moraju da budu besprekorno kreditno "čisti" i s veoma dobrim primanjima u sigurnim, poželjno, državnim kućama.

Ali ni tu se kreditne muke po mladog popu ne završavaju. Banke su obavezne da od Kreditnog biroa zatraže kreditnu istoriju svog budućeg klijenta.

Njega tamo nema jer nema ni primanja niti je zaposlen. Ne postoji. A to već nije preporuka za odeljenje u banci koji se bavi procjenom visine rizika u pogledu uredne i blagovremene otplate zajma. Dakle - kredita nema. I tu se krug, naoko, zatvara.

Jedno je, međutim, jasno. Sveštena lica ostvaruju zaradu službujući u svojoj parohiji, ne samo od prodaje svijeća i svega onog što se u našim crkvama, pogotovo pravoslavnim, nudi, već i od obreda, usluga koje pružaju svojim vjernicima – od krštenja, vjenčanja, opela, preko parastosa, i osveštavanja, svećenja vodice do rezanja slavskih kolača...

U zavisnosti od "atraktivnosti" parohije i broja vjernika ta primanja i nisu tako mala. Pogotovo u Beogradu. Za ovu našu priču, međutim, ti iznosi nisu bitni, mada, istini za volju, popriličan broj prestoničkih paroha na sahrane, recimo, dolazi veoma luksuznim automobilima. Ali, to je već priča za sebe.

Naš bankar nas uvjerava da bi on mogao da odobri kredit sveštenom licu, uz jemca, žiranta i ostale instrumente obezbjeđenja, jer se, recimo uvjerio da njegov dužnik ima vrijednu imovinu, dosta keša..., ali šta ako sutra kontrola Narodne banke Srbije takav kredit ocijeni kao veoma rizičan i nisko ga klasifikuje.

U tom slučaju banka mora da izdvoji 75 pa čak i sto odsto odobrenog zajma za rezervaciju ili da ga otpiše, a keš otplatu dužnika da vodi kao vanredni prihod.

E, to se bankama i njihovim direktorima nimalo ne dopada. Zato je najjednostavnije odmah na šalteru reći: "Niste kreditno sposobni. Potražite drugu banku ili – živite od keša".

"Politiku" je, međutim, interesovalo šta o tome kažu i u tri naše najmnogobrojnije konfesije. Da li je svuda isto i kako se može pomoći, pogotovo mlađim i nižim svešteničkim licima da lakše dođu do zajmova jer nije se lako kućiti, pa ni živjeti bez kredita i pozajmica od banaka, a prihoda, ipak, ima.

U dobro obavještenim krugovima pravoslavne crkve kažu za naš list da su veoma dobro upoznati sa svakodnevnim problemima svojih sveštenika, ali da su njihove mogućnosti u tome pomognu sasvim male. Gotovo nikakve.

Korjeni tog problema sežu sve do oduzimanja veoma vrijedne imovine Pravoslavnoj crkvi ne samo poslije 1945, već i u razdoblju između dva svjetska rata. Od tada, kažu, počinje velika muka pravoslavnih sveštenika u pogledu njihovog ekonomsko-finansijskog i socijalnog položaja. Danas nijedan sveštenik bilo koje crkvene zajednice nema riješen ekonomski i socijalni status.

Država je, istina, sve do nekog doba sedamdesetih godina, valjda kao neku vrstu nadoknade za otetu imovinu, stopostotno uplaćivala najminimalnije doprinose sveštenicima. Onda je krajem prošlog vijeka to prepolovljeno, da bi poslije petooktobarskih promjena – i ukinuto svako plaćanje poreza i doprinosa sveštenicima.

Šta pravoslavni sveštenici sada čine?

Uplaćuju sami socijalno i penziono osiguranje. Svaka crkvena jedinica u kojoj sveštenik služi, dužna je da budžetski godišnje predvidi novac za socijalne, zdravstvene i penzione izdatke. Osnovice koje je država propisala, možda su, procjenjuje naš izvor, realne, ali su za Pravoslavnu crkvu dosta visoke.

Jedna prosječna beogradska crkva sa šest sveštenika (tri s fakultetom i tri sa srednjom školom) mora godišnje da izdvoji dva do 3,5 miliona dinara samo za te obaveze. Osnovica za sveštenike s visokom stručnom spremom je 90.000, a sa srednjom 45.000 dinara. Tu je uvek još nekoliko ljudi (crkvenjak, prodavačica svijeća, saradnici...).

Svaki sveštenik od obreda koje obavlja i pruža svojim vjernicima dužan je da prikuplja sredstva i pošto nema stalnu platu bar sebi uplaćuje za socijalno, zdravstveno i penziono zbrinjavanje.

U SPC dodaju da je svaka episkopija svojim internim pravilima odredila koliko kome pripada od prihoda za vjerske obrede za koje, opet, ne postoji neki jedinstven cjenovnik. To najčešće bude: "Koliko date", ali se, ipak, zna za red i običaje u svakom kraju Srbije. Krštenja ili opela ne "koštaju" isto, recimo, u Beogradu ili na jugu Srbije.

Srbija, kako rekoše na kraju u SPC, nije što i Grčka, gdje sveštenici dobijaju platu kao i svi državni službenici, ali bi jednom, ipak, trebalo da se i to pitanje pokrene s mrtve tačke, ne samo za pravoslavne, već i za sveštenike svih ostalih konfesija.

Generalni sekretar Rijaseta Islamske zajednice Srbije Eldin ef. Ašćerić izjavio je za "Politiku", koliko je njemu poznato kao običnom građaninu, ali i vjerskom službeniku Islamske zajednice, da bi neko bio "kreditno" sposoban potrebno je da ima stalna primanja koja mu ležu na račun banke. Naravno da svaki građanin može otvoriti račun u banci, ali bez stalnih primanja, koja poslodavac uplaćuje na tekući račun, nema kredita.

Vjerski službenici u Srbiji naslijedili su ranije probleme iz socijalističkog uređenja društva kada su im mjesečne zarade isplaćivane na ruke, što je još uvijek praksa u većini slučajeva.

Takođe je poseban problem prijavljivanje tih ljudi na socijalno i penziono osiguranje gdje se vode kao samostalne djelatnosti ili estradni umetnici”.

Kako stoje stvari sa zaposlenima u katoličkoj crkvi?
"Svi naši sveštenici zavisni su od darova svojih vjernika. Oni daju svoj doprinos sveštenicima kada slave različite bogoslužbena slavlja po njihovim, ali i po mjerilima, koja odredi Biskupski ordinarijat.

Mjerila se određuju prema uslovima zemlje i mogućnostima vjernika. Budući da je naša situacija takva kakva jeste, moramo reći da naši sveštenici žive više nego mizerno, ispod svakog ljudskog dostojanstva", kaže se u dopisu koji je "Politika" dobila od Nadbiskupskog ordinarijata u Beogradu.

"Biskupi ordinariji moraju stalno da traže i najosnovniju pomoć za izdržavanje sveštenika pa i za vjernike, jer su i oni sami u vrlo lošem ekonomskom stanju.

Treba da znamo da su naši vjernici na određeni način dva puta obilježeni: većina pripada i nacionalnoj i konfesionalnoj manjini.

To na principijelnom nivou ne stvara probleme, ali na praktičnom prilično velike. U opšte lošem materijalnom stanju oni su prvi isključeni iz svih mogućnosti rada".

Ministarstvo vjere tek nas je ove godine registrovalo, što znači da ćemo moći od sada da funkcionišemo sa svojim javnim identitetom.

Ministarstvo vjere nam pomaže sporadično prema projektima, koje dostavljamo, ali po kriterijumima i mogućnostima koje ono određuje.

Katolička crkva se uvijek i svagdje zauzima, pa dakle i u Srbiji, da se taj odnos Crkva i država standardizuje. U prošlosti su vjernici poklanjali Crkvi, zbog njene pastoralne, kulturne, pedagoške i karitativne djelatnosti, svoje darove ili imanja. Bezmalo sve nam je nacionalizovano ili na druge načine oduzeto.

Počeo je proces restitucije, koji ide ne samo presporom dinamikom, već je često i blokiran.

Zna se da neće moći biti sve vraćeno  i da država nije u stanju da pruži pravednu odštetu. Kao u ostalim zemljama Evrope i kod nas je trebalo da se iz tog oduzetog imanja stvori fond, da se mogu barem dostojno izdržavati sveštenici.

Oni izvršavaju vrlo važnu društvenu ulogu – ako ništa drugo, građane pozivaju i vaspitavaju za radinost, poštenje i solidarnost. Bez tih vrijednosti nema zdravog društva. U cilju je države da to stanje što prije reguliše i stvori pozitivnu atmosferu odgovornosti u društvu", kaže se u prilogu koji je "Politika" dobila od Nadbiskupskog ordinarijata u Beogradu.

(MONDO)