Prkosi prkose zaboravu

U manje gradove i zabačena sela vratio se, kažu, samo onaj ko je morao i ko nije imao gdje. Ipak, ima i onih koji se vraćaju, jer ih vuče nostalgija, jer je dom samo jedno mjesto na svijetu, pa makar bilo i pusto.

U Prkose, malo selo kod Bosanskog Petrovca, u sjeverozapadnoj Bosni, vratilo se petnaestak ljudi, koji čine sedam domaćinstava, uglavnom staračkih. Živi se teško, a zimi još teže, kažu. Ipak, dodaju da je bolje da se teško živi u svojoj, nego u tuđoj kući. Do sada je veoma mali broj kuća obnovljen, ali je selo još bez struje i telefona, bez puteva i asfalta.

Malo im je lakše, jer ima i onih koji se vraćaju na kratko, ali često. Vođeni željom da ožive zavičaj, udruženi potrebom da ponovo podignu davno spaljena ognjišta, nekolicina Prkoščana je prije nekoliko godina u potpunosti obnovila seosku crkvu. Od tada, svakog ljeta Crkva Uspenja Presvete Bogorodice je mjesto gdje se okupe ljudi iz ovog kraja, rasuti po cijelom svijetu, njihove porodice, ali i komšije iz susjednih sela. Ovaj narodni zbor, koji se održava krajem jula, divna je prilika da se davno izgubljene komšije i prijatelji iz djetinjstva sretnu, pomole, popričaju, provesele, podijele trpezu, ali i odmjere snage u nekom od tradicionalnih sportova.

Veoma su ponosni na „Prkoške vitezove“, neobičan sportski tim sastavljen od članova iz različitih krajeva Srpske, koji se bore (i pobjeđuju!) na olimpijadama tradicionalnih sportova pod plavom zastavom Prkosa. Prvaci su u navlačenju konopca, a legenda kaže da ovih desetak ljudina za doručak pojedu desetak kila roštilja, a za ručak čak dva pečena jagnjeta ili praseta!

Krajem aprila, u Prkosima je osnovana Zemljoradnička zadruga „Prkosi – Rajinovci“, koja je udružila dva susjedna sela u želji da se napravi novi korak naprijed. Na osnivačkoj skupštini za predsjednika je izabran Mile Matijević, za koga u šali kažu da je najbolji kandidat, jer mu je majka iz Prkosa, a otac iz susjednih Rajinovaca.

„Danas smo ovdje napravili novi korak naprijed u ostvarenju želje da vratimo život u ove naše krajeve. Tu smo da odamo zahvalnost svojoj zemlji i precima koji su nam je ostavili, kao i da se obavežemo da ćemo u budućnosti ovdje raditi, sijati, kopati i ubirati plodove svog rada i zemlje. Želimo da pokažemo da ovaj kraj nije zaboravljen, da postoji perspektiva. Osnovali smo zadrugu u koju se već uključilo na desetine porodica sa stotinama dunuma veoma kvalitetne zemlje, koju ćemo obrađivati“, kaže Matijević za MONDO.

Simbolično, uzorana je prva brazda, i to baš kao nekad – konjem i plugom.

„Ove godine sijaćemo heljdu, poljoprivrednu kulturu koja ovdje možda nema dugu tradiciju, ali odlično uspijeva u ovim krajevima, krompir, koji je nadaleko poznat, kukuruz, koji najbolje uspijeva uz Unu, kao i sve ono što je traženo na tržištu. Na taj način svi članovi zadruge će da dobiju priliku da bolje žive od svog rada“, ističe Mile Matijević.

Podrška im je, kaže, obećana i iz opštine Bosanski Petrovac, kao i od vlasti Unsko – Sanskog kantona. Posebno su ponosni na podršku ljudi koji su porijeklom iz ovih krajeva, a žive na različitim krajevima bivše Jugoslavije. Nadaju se i podsticajima od države.

„Ne možemo da ponudimo proizvodnju kompjutera i automobila, ali možemo da ponudimo prirodnu i zdravu hranu. Sve ono što ovdje uspijeva je vrhunskog kvaliteta, a planiramo plasman ovih proizvoda ne samo na domaće, nego i na inostrana tržišta“, zaključio je Matijević.

Rajinovci danas imaju samo jednog stanovnika. Nadaju se da će se napretkom rada zadruge, ali i obnovom kuća još neko vratiti. Života možda još nema, ali tu je Una, jedna od najljepših rijeka u regionu, uz koju je, tvrde, najbolja obradiva zemlja.

Na proslavu osnivanja ove zadruge došli su članovi krajiške grupe „Runolist“, jer bez pjesme ne valja da se nešto počinje, ali i komšije iz susjednog sela Orašca, u kome žive uglavnom muslimani.

I oni, kaže Ramo Jukić, muče iste muke, sirotinjske, staračke. Slažu se da je suživot moguć i potreban, jer je dobar komšija vrijedniji od svega.