• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Miljka Brđanin za MONDO: I nakon 20 godina pozorište miriše na istu neizvjesnost i uzbuđenje

Autor Vesna Kerkez

Predstava „Kokoška“ jedna je od najdugovječnijih u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Pred posebno izvođenje povodom dvije decenije postojanja, razgovarali smo sa glumicom Miljkom Brđanin, koja već dvadeset godina igra Nonu.

 Miljka Brđanin za MONDO: I nakon 20 godina pozorište miriše na istu neizvjesnost i uzbuđenje Izvor: Ustupljena fotografija

- Sutra je posebno izvođenje „Kokoške“ povodom dvije decenije trajanja. Kakve misli i očekivanja imate pred sutrašnje izvođenje?

20 godina je proletjelo za čas, a unutar njih se izdešavao čitav jedan mali život sa svim usponima, padovima, srećama, suzama… Svih ovih godina ansambl „Kokoške“ je živio jednu predstavu, rastao s njom, disao s njom i izgradio prijateljstvo koje je dalo dašak, onaj odozgo jedan mali prah koji je pomogao da trajemo ovoliko…

Za mene lično „Kokoška“ je je mnogo bitna, a uloga None je bila moja najznačajnija uloga u NPRS kao studenta, koja mi je otvorila vrata glume u profesioonalnom smislu i pomogla mi da sazre igrajući je tolike godine. Tadašnji direktor Željko Stjepanović i umjetnički direktor Branko Brđanin su mi dali šansu i vjerovali u mene kao mladu glumicu da mogu i da ću sa kolegama napraviti jednu divnu, toplu predstavu… Zajedno sa rediteljem sam radila oprezno, lagano i imala sam povjerenja i u njega i u partnere i tako smo došli do ovoga danas. Koliko se sjećam proces je bio lijep, lagan, a i težak (što je priroda stvari u pozorištu).

Vremena su bila drugačija, kad pogledam unazad, ali pozorište i tad i sad miriše na istu neizvjesnost i uzbuđenje tokom rada na predstavi.

Izvor: NPRS/ustupljena fotografija

- Zašto je baš ovaj komad jedan od najdugovječnijih u našem pozorištu?

Tajna zbog koje toliko dugo trajemo, možda je tajna i za nas same. Nekad vas pogleda sreća, ali prije toga morate uložiti trud, rad i ljubav… Mi se međusobno osjećamo na sceni, povezani smo jedni sa drugima, volimo našu Koku i uvijek je igramo sa nekom lakoćom… jer ona je dio nas, da mislim da bi je mogli odigrati u svako doba dana i noći…

Imamo sada „novog kolača“, umjesto naše divne Goce, koja bila tu punih 20 godina. Vedrana Mačković je nas novi duh ljubavi u predstavi i radujemo se što s njom nastavljamo dalju priču.

Izvor: Ustupljena fotografija

- Koliko je vama ova predstava lična, možete li kroz nju da vidite sopstveni napredak, promjene u načinu glume...

Moja igra se godinama igrajući ulogu None mijenjala, jer sam i ja sazrijevala, ali suštinski, ja se mijenjam, ali uvijek ostajem ista Miljka, koja pokušava dati dah života svojim likovima. Uzbuđena sam i srećna, jer živimo toliko! Često se šalimo oko toga koliko smo ostarili, ali Nona u tom nekom ruskom gradiću uvijek ostaje najmlađa u odnosu na ekipu glumaca koje igramo u predstavi, pa makar imala i 44 godine (smijeh). Uostalom mi igramo predstavu unutar predstave i, što bi rekla Ala (Nataša Ivančević ) „Živjeću 300 godina, a glumiti 400“... Željela bih da se zahvalim cijeloj ekipi za ovih 20 godina igranja, a posebno Đoletu koji svih ovih godina kada legne u krevet i dok čekamo ulazak publike tiho kaže „I love you / me too…“ i kreće magija.

Možda će vas zanimati

- Koji su najveći izazovi pred kojim se pozorište kao fenomen nalazi danas i šta je najvažniji zadatak glumca u savremenom društvu?

Danas živimo jedno teško vrijeme, suočeni smo sa s mnogo novih stvari, pokušavamo opstati i nastaviti djelovati u ovom novom poretku… Čovjek pronalazi način i bori se, tako i sam glumac … Pokušavamo sačuvati publiku, stvarati novu, učiti da budemo bolji da napredujemo, da nas ne zaustavlja ništa, nego da nas prepreke uče novim stvarima i da savladavajuci iste, postajemo bolji, kreativniji (tom se nadam), a pozorište uvijek ište pozornost i ako to već želimo treba da ukazujemo na sve anomalije našeg društva, da upiremo prstom u ono što valja i što ne valja… Tu smo zbog publike, a publika je tu za nas… i ta uzajmna konekcija stvara neki magični odnos, koji nam daje snagu da živimo i da radimo…

(MONDO)

Možda će vas zanimati

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop