Nele Karajlić: Sarajevo je grad gdje je istok zapadu ušao u ofsajd

Dr Nele Karajlić o strahovima, nadanjima, porodici, knjizi, muzici, marketingu, ratu, životu i smrti.

Odmah su mi upali u oči podnaslovi u sva tri dijela – o novcu i strastima, o prijateljstvu i izdaji i o se*su, drogi i rokenrolu.

Prva dva podnaslova za prvi i drugi dio Solunske 28 nastala su nakon što su knjige napisane. Kada sam završio prvi dio koja je govorila o tom prvom periodu te porodice Janković ovdje na Dorćolu sa kraja 19. vijeka pa do iza Prvog svjetskog rata, shvatio sam kako ja sve vrijeme pišem o tome kako neko treba da zaradi neke pare, kako se neko strastveno zaljubio ili emotivno pripojio nekoj osnovi ili ideji. Kada je u pitanju drugi dio, koji se bavi istom kućom ali u vrijeme okupacije od 1941-45, kada sam ga završio, došao sam do zaključka da se tu radi o nekim jakim prijateljstvima koje je strana sila spolja, a to je rat, uspjela da raskine. I zato su jedni za druge mislili, da su na neki način izdajice. Samo je treća knjiga dobila podnaslov prije nego što sam počeo da je pišem – o se*su, drogi i rokenrolu. Znao sam da ću govoriti o jednom zlatnom dobu jugoslovenske popularne kulture, tačnije osamdesetim godinama prošlog vijeka, i o toj istoj kući Jankovića koja je prošla sve scile i haribde u 20. vijeku.

Podnaslovi kao da opisuju u najkraćem vaš život. Doduše, možda je novca bilo najmanje od svega.

Da, novac je jedini višak u toj tvojoj teoriji. Bilo je strasti, prijateljstava, i izdaja. Bilo je i ovo treće oko rokenrola ali mi, naročito u prvoj fazi našeg rada i djelovanja tokom osamdesetih, zaista nismo imali nikakav odnos prema novcu. Mi smo imali neku vrstu prezira prema tome. Mnogo nam je veći heroj bio Zdenko Kolar iz Idola koji je vozio tramvaj, nego neki naš popularni muzičar koji je sa tim parama kupio jahtu ili stan.

Bilo je to vrijeme kako ste jednom rekli da je car bio onaj ko zna napamet Nerudu a ne onaj koji vozi "BMW". A onda se sve obrnulo. Kako smo došli do toga?

Zato što je pobijedila druga filozofija. Pobijedio je profit. Pobijedio je to što ja nazivam divlji kapitalizam, mada ni ne znam kako kapitalizam može da bude pitom. Filozofija profita nas je progutala i u okviru toga su propadale zemlje, kulture, mijenjao se sistem vrijednosti. Došlo je do novih političkih sistema. Opšti haos koji je bio pokrenut tom idejom da profit postaje apsolutni gospodar svih naših kretanja i razmišljanja. Profit je postao krajnji cilj, pa makar ga i isfingirao. Makar otpustio 100.000 ljudi da bi svojim predpostavljenima pokazao da je te godine broj koji predstavlja ono što smo zaradili mnogo veći od onoga što smo predpostavljali. Taj salto mortale sistema društvene vrijednosti uslovio je i sve ostalo – i odnos medija prema kulturi, i odnose ljudi, i činjenicu da više nikoga ne interesuje onaj koji napamet zna Nerudu nego ga interesuje isključivo onaj koji vozi BMW, koji je uzgred budi rečeno sve lošiji i lošiji.

Intervju snimamo u galeriji Vaše supruge - "Sanjaj". Naziv galerije je dokaz sjajnog marketinškog poteza (na svoje ime je dodala prvo slovo prezimena). "Zabranjeno pušenje" je imalo sve sem marketinga i PR-a. Time niste tada bavili ili ste se bavili neuspješno?

To je samo znak da je moja supruga marketinški svjesnija od mene. Mi smo imali drugačiji pogled na muziku i sve drugo što nas je okruživalo. Mi smo vjerovali u istinsku moć sadržaja. Za razliku od beogradskih bendova koji su mnogo više razmišljali kako izgledaju, kakav im je logo, kakav je dizajn… ili na primjer zagrebačkih bendova koji su imali manje više isti fazon… mi smo to prezirali. “Zabranjeno pušenje” je jedini bend u istoriji ljudskog roda koji nije imao svoj logo. Uopšte nas to nije interesovalo. Mi smo bili obučeni onako kako su izgledali junaci naših pjesama. Mi smo na stejdžu bili Pišonja i Žuga. Kroz život i kroz medijski pristup smo prolazili kao neke vrste antizvezda. Na kraju je to ispao genijalan marketinški fol koji je naravno eksplodirao sa tom mojom nesretnom aferom 'maršal'. Ona je digla bend na svejugoslovenski nivo. Naravno i dva tri hita i Top lista nadrealista. Ali je u suštini na kraju taj antimarketnig ispao neka vrsta marketinga toliko uspješno da su veliki marketinški stručnjaci pomislili da smo se mi time ozbiljno bavili.

Sarajevo je bilo takvo da se u njemu nije moglo biti zvijezda van stejdža ili velikog platna. I po tome se razlikovalo od Beograda i Zagreba.

Sjećam se kad smo kao već popularni klinci došli u diskoteku 'Duga'. Iza sebe smo već imali koncert u punom 'Pioniru'. Kad smo ulazili, bacili su svjetlost reflektora na nas i napravili su atmosferu kao u Holivudu. Ja sam se užasno osjećao. Prvo sam mislio da me neko zaje*ava a onda sam pomislio – Bože dragi, zar je sve ovo što sam ja uradio u svom životu od muzike do skečeva svedeno na to da ja dođem i budem obasjan reflektorom? To smo prezirali. Sarajevo nije bilo takav grad. Ono je imalo jedan ironičan odnos prema nama koji smo bili popularni i sa jedne strane je tako dobro, jer te stalno drži pod ručnom i stalno na zemlji. Ali s’ druge strane nije dobro jer je Sarajevo samo po sebi pomislio da je ono vlasnik nas. Naročito po pitanju 'Zabranjenog pušenja', 'Top liste Nadrealiste' i mene konkretno, svi tamo imaju utisak da su oni to napravili. Da to nije djelo jednog dječaka koji se zvao Nenad Janković, a postao poznat kao dr Nele Karajlić već da je to djelo jedne atmosfere koja je u tom gradu vladala.

Kada su Gorana Bregovića, Emira Kusturicu i vas prozivali po društvenim mrežama, izjavili ste da ste upravo vas trojica neko ko je "napravio taj grad", misleći na Sarajevo.

To je rezultat te zabune, kada u nekom gradu ne cijeniš tog nekog koji ti je donio svejugoslovensku popularnost. Sjećam se kad su krenuli Nadrealisti 1984. godine, da se moja raja, koja se vratila te godine sa mora, zahvaljivala meni i našoj ekipi što su mnogo lakše komunicirali sa djevojakam iz Beograda, Zagreba i Ljubljane zato što su svi ovi gledali Nadraliste i čuli kako Sarajlije govore. Najjači spoj je Sarajevo imalo sa 'Zabranjenim pušenjem'. Za razliku od 'Bijelog dugmeta' pa i Dine Merlina, koji su mogli biti iz bilo kog drugog grada, samo je 'Zabranjeno pušenje' imalo tu DNK vezu sa Sarajevom. Mi smo na neki način postali njegov alter-ego, glasnogovornik, PR tog grada. Ali to je izmišljen grad. Ti naši junaci nisu bili onakvi kakvi su opjevani u našim pjesmama. Svi su se oni na kraju uhvatili oružja, bez obzira na to neko herojstvo koje smo im dali u našim stihovima. Poenta je bila što su i 'Zabranjeno pušenje' i 'Top lista nadrealista' Sarajevo stavili u centar svijeta. Naročito 'Nadrealisti'. Svi faraoni, svi američki i ruski predsednici, svi najbolji igrači, košarkaši, fudbaleri, sve najveće zvijezde su u našim skečevima bile smještene u centar svijeta a to je bilo Sarajevo. To se prvi put dogodilo da jedna takva, alternativna ekipa se na taj način zeza sa gradom koji je objektivno perifrija. Taj preokret da iz periferije napraviš centar svijeta Sarajevu je dao tu lažnu sliku da je ono centar svijeta. I ta se slika gradila skoro do današnjih dana.

Sarajevo Vam nikad nije oprostilo neke stvari. Možda baš zato što ste bili svjesni prave slike Srajeva. Sarajevo je kroz Vas u ostatak Jugoslavije o sebi slalo drugu sliku. E a kada su se Vaši "junaci" dohvatili oružja prava slika je izbila na svjetlo dana. Ali Vi ste na nju ukazivali.

Sarajevo nije naivno, ono je i postavljeno da bude granica između istoka i zapada. U stvari to više nije ni granica. Što reče jedan moj jaran – tu je istok zapadu ušao u ofsajd. I obrnuto. Svi ti narodi koji su tu postavljeni, su na neki način postavljeni sa specijalnim zadatkom da čuvaju te granice. Kao što imate neke pse čuvare, metaforički da se izrazim, koji čuvaju svoju teoritoriju. Na taj način vi dobijate jasniju sliku tog prolaska Sarajeva kroz istoriju. Samo dva puta se dogodilo kada je Sarajevo odigralo potpuno suprotnu ulogu. To je bilo 1914. kada su klinci okupljeni oko te ideje, kasnije nazvanom, “Mlada Bosna” napravili pičvajz i promijenili kartu svijeta. I drugi put za vrijeme popularne kulture u SFRJ kada je Sarajevo postalo centar rok muzike, šege, šale i zajebancije i kada je iznedrio jedan od najautentičnijih pokreta tog vremena – novi primitivizam.

Uz sve mane i vrline, taj grad jeste bio grad vašeg djetinjstva i odrastanja. Kako se odlazi iz rodnog grada?

Nećeš vjerovati, ali lako. Nije bilo lako devedesete, kada sam shvatio da to jednog dana treba da se desi, ali onog trenutka kad su se upalile lampice, kada je trebalo otići na aerodrom da se kupe karte i da se spakuje i da se razguli, e onda to radite vrlo rutinski. Nema tu puno razmišljanja. Meni je jako drago što sam od novembra 1990. kada sam vidio rezultate izbora i kada sam shvatio da nema nikakvih šansi da se izbjegnu sukobi, do 1992. kada sam izašao iz Sarajeva, imao dovoljno vremena da uradim još jedne 'Nadrealiste'. E ti zadnji 'Nadralisti', ta podjela u stanu, sve to što se desilo – od propadanja Evropske unije pa nadalje - sve je to snimljeno u tom periodu u kome je na neki način u mojoj psihi pukao neki čir i rekao mi – e sad ćemo da kažemo sve što imamo prije nego što spakujemo kofere. Uvijek se čovjek nada, tako sam se i ja nadao, da će se pojaviti neka sila koja se javlja iznenada i rješava stvar. Ali to se nije moglo dogoditi jer ta pobjeda Zapada nad SSSR-om u Hladnom ratu je toliko beščasno slavljena da su oni u znak pobjede nad neprijateljem razvalili jednu zemlju da bi pokazali svu svoju moć i silu. A par godina kasnije – 1999. bombardovali i drugu zemlju, da bi obilježili 50 godina postojanja svog saveza. U međunarodnoj zajednici su svi znali šta će se desiti, svaki njihov potez od pada Berlinskog zida pa do dana današnjeg uglavnom ide da se na tom našem terenu ljudi drže pod stresom i da je stalno neka potreba za smirivanjem koju će oni tobož donijeti svojim novim dolaskom.

Jeste li imali podršku porodice za takvu jednu odluku?

Naravno. Dvije stvari su svima bile jasne. Jedna je da ja sigurno ne bih ostao živ, jer ne bih mogao da držim jezik za zubima. A druga stvar imao sam ženu, malo dijete i suludo bi bilo razmišljati o ostajanju a nemam stranu koju treba da izaberem. Nije to rat u kome ja emotivno ili intelektualno pripadam bilo onima sa Pala, bilo onima iz Sarajeva. Možda sam glup, ali ja to osjećanje nisam imao.

Jeste li kasnije razmišljali kakva bi vas sudbina snašla da ste ostali u Sarajevu?

Da li si ti normalan, pa to ne mogu ni da zamislim? Pa kad ja 20 godina poslije kraja rata objašnjavam jednu te istu stvar, možeš li onda da zamisliš šta bi bilo tog jutra da sam nešto negdje rekao, ili pomislio. Tih odmazdi je bilo katastrofalno mnogo. Jer ja sam višak u toj priči, a na neki način sam predstavljao simbol tog grada u njegovoj najljepšoj fazi. Ništa se ljepše Sarajevu nije moglo dogoditi od sedamdesetih i osamdesetih – prvaci Evrope u košarci, prvaci u fudbalu u državi, Željo, Sarajevo, muzika, Kusturica, 'Zlatna palma', umalo Oskar. Sarajevo je tresao nemir stvaranja. Svako jutro si imao neki novi bend ili si svako jutro imao neku novu provalu ili neki novi vic. Taj kreativni nemir je bio osnova svega onoga što smo mi radili. Mi smo trčali da snimamo, da kreiramo, da pravimo nove skečeve, da pričamo između sebe. Da vidimo šta misli Brega, šta misli Kusta, šta misli Davorin. To je bilo vrijeme koje ti nije dalo da spavaš. Da nije bilo rata, ja sigurno ne bih ostao u Sarajevu ukoliko ne bi bilo tog nemira.

Da li ste se osjećali kao izbjeglica kada ste stigli u Beograd?

Ne, nikada, jer sam ovdje harao i prije nego što je rat počeo. Imao sam tu sreću da imam jako dobre prijatelje ovdje. Imao sam ludu sreću da nađemo taj neki naš prvi stan u jednom ambijentu u kojoj su svi bili otvoreni prema nama. Bilo je to jedno traumatično vrijeme. Vi sada treba da primite jedno 200-300 hiljada koji dolaze, a vi nemate za sebe ništa. Bilo je i razumljivo da se u određenim slovjevima stanovništva u Beogradu osjeća animozitet prema izbjeglicama. Jer ja sam na primjer bio profesor univerziteta, imao sam gala život i ljetovao sam u Rovinju, a na skijanje sam išao na Alpe i sad odjednom moja plata više nije hiljadu i po ili dvije, nego 120 maraka. A na sve to dolaze neki tipovi iz Tuzle, Sarajeva, Osijeka, Siska i otimaju mi taj moj komad zemlje. Ali ja sam već tad kod takvih ljudi u Beogradu prepoznao zabunu. Oni su promjenu društvenog sistema pripisivali ratu i izbjeglicama, a u suštini je promena sistema bila isključivo vezana za promjenu državnog sistema gdje se iz komunizma prešlo u kapitalizam. Jer i da nije bilo rata došli bi ti neki novi preduzetnici koji bi vama koji ste bili uljuljkani u vrijeme socijalističkog samoupravljanja oteli sve što mogu da otmu. Jer to je logično jer je profit jedini relevantni kriterijum.

Prije neku godinu ste rekli rečenicu koja mi je ostala urezana od tada. Govorili ste o Sarajevu danas i rekli da ne možete da razumijete da je dole narod i dalje "toliko glup da ne razumije neke stvari". Na šta ste konkretno mislili?

Kada kažem 'glup', ja ne mislim na inteligenciju, nego na to da ne mogu da razumiju da su tu postavljeni da rade zarad drugih. Ali opet to je kao da onom psu čuvaru kažete da je glup jer čuva gospodara. On je tu zbog te funkcije. On se ne pomjera zbog toga i ne može da komunicira sa prvim komšijom zato što neće. Vi danas imate potpuno isti problem kao i prije 30, i kao i prije 100 godina. Imate jednu stranu koja pokušava da inicira neku komunikaciju, pa u tom iniciranju stalno pretjeruje da bi kod ovog probudila tu želju za dijalogom. I imate drugu stranu koja odbija svaku komunikaciju i koja pokušava da cijelu zemlju centralizuje i da je vrati u oblik u kome se oni osjećaju najkomfornije. Ne postoji način da jedni druge otjeraju. Mnogo zaje*ani frajeri su probali te stvari na planeti da urade pa su se opekli. Neka komunikacija mora da se desi.

Sve ovo o čemu smo pričali, i dobri i oni loši dani nose sa sobom stres. Da li je sav taj nagomilani stres kulminirao onim infarktom koji ste doživeli prije sada više od 10 godina? Srce jednostavno nije izdržalo sve.

Uticalo je ne samo to, već i alkohol i lake droge. To je možda bilo i presudnije. Ali da, svako tijelo ima svoj limit. I kad pogledate sav naš život, nas koji smo odlazili vraćali se i preživjeli i rasli i padali, logično je da imate trenutak kad tijelo mora da kaže – e sad malo povucite ručnu. Evo ove slike koje vidite to je jedna naša Sarajka koja živi i radi u Londonu. I ona je poput mnogih drugih napustila 1992. Sarajevo. Možete misliti tek njenu istoriju i njen doživljaj života jer ona je u jednom trenutku otišla u najsuroviji grad na planeti. Ja ni najcrnjem neprijatelju ne bih poželio da živi tamo osim ako nema 50.000 funti sedmično. Ali Sonja Radan je uspjela da postane ozbiljno ime u svijetu umjetnosti tamo. I drago mi je što smo uspjeli da je dovedemo ovdje jer ovo je njena prva izložba u Beogradu. Ali to je jedna priča. Mislim da su sve te naše priče zaslužile jedan ozbiljan film.

Jeste li se uplašili tog trenutka da je to kraj života? Da ćete umrijeti.

Svaki čovjek nosi neki strah. Ja imam strah od visine i imam klaustrofobiju. Strah od smrti ima 99 posto ljudi. Čak i ne volimo da izgovaramo tu riječ jer nam zvuči rogobatno i beznadežno. Što vjerovatno i jeste. Ali sam sam sebe zapanjio sa kojom sam smirenošću i sa kojim sam jasnim planom i bez panike postupio u trenutku kada sam osjećao bolove u grudnom košu. Ja koji sam inače kukavica koja kad nešto na tijelu zaboli ide na skener koji pregleda sve živo, e ja sam tad kad sam zaista bio na ivici jednog života prema drugom shvatio koliko sam pametno sve uradio. Sjeo u kola, došao u hitnu, rekao da pozovu suprugu. Čak sam uspio i da im kažem da mi ne daju acetisal jer sam alergičan na njega. A oni obično njega daju da bi se raširili krvni sudovi.

Od kada patite od klaustrofobije?

Mislim da to još potiče iz djetinjstva. Mi smo na Koševu imali četiri nebodera koji su imali liftove. Naša zgrada hvala Bogu nije imala lift. E tu sam sa liftom prvi put osjetio nelagodnost kad on krene pa imam osjećaj da neće dobaciti do željenog sprata. Gdje mogu ja idem pješke. Barem do 10. sprata.

Lift je znači i dalje problematičan?

Da, lift i avion. Avion mi je dupli problem – strah od visine i zatvoren prostor. A imao sam tu nesreću ili sreću da obiđem cijeli svijet. Nema gdje nisam letio avionom. Kao da mi je Bog dao i kaznu i nagradu u isto vrijeme, i kao da mi je rekao - proći ćeš cijeli svijet ali ćeš se plašiti aviona.

Kako se riješite straha?

Pa smirite se. Ranije dok je moglo da se puši u avionu bilo je idelano. Naručite dva viskija, zapalite cigaru i smirite se.

Jeste li posle tog srčanog udara kada ste se oporavili napravili neke rezove u životu?

Da. Prestao sam da sviram, da putujem i pušim. Prestao sam da jedem te neke stvari i počeo sam da razmišljam mnogo više o tome šta sam, ko sam i gdje sam. Imao sam jedno vrijeme patološki strah… sjećam se kada je trebalo po nekoga da odem na aerodrom, sam taj odlazak tamo je u meni budio to osjećanje neizvijesnosti. Dugo me je to držalo, nisam svirao sedam godina.

I za kraj, kada govorimo o trenucima koji su Vam promijenili život, ne mogu a da Vas ne vratim u novembar 2018. kada Vam je preminuo rođeni brat. Šta je ta smrt promijenilo kod Vas, šta je promijenila u vašem životu?

Smrt brata je kod mene probudila prvo osjećanje krivice – da li sam ja mogao nešto da uradim da se to ne dogodi. Ali svako bi vam normalan rekao – ajde ne budali, on je vodio svoj život. Ja sam svoj problem sa srcem preživio a on nije. Ne možemo to vratiti nazad. Ali kasnije vas probudi to neko osjećanje da ste, tokom tog vremene dok ste bili zajedno, zapravo bili sebični. I da ste malo dali tom nekome koji nije sa vama. I to onda budi neku vrstu opomene da prema svima koje volite morate biti širokogrudi. Ja sam duboko uvjeren da nisam sebičan, ali vjerovatno to jesam. Jer ne bih bio to što jesam da nemam taj ego koji me gura da budem važan.

Dosta ljudi kada izgubi nekog bliskog preisipituje sebe i nekako po pravilu se javlja taj osjećaj krivice o kome ste govorili. Ali u većini slučajeva te krivice zapravo nema.

Krivice može biti u onom smislu da niste tu osobu dovoljno puta opomenuli da se pripazi. Jer to što se desilo mom bratu nije slučajno. Ali kod određenih ljudi tim opominjanjem izazivate samo kontra efekat. I onda na kraju možete samo da se nadate da ovaj odozgo neće biti toliko surov. Moj brat je od strane sve moje raje bio tri puta voljeniji od mene. Moja raja je mnogo više voljela njega nego mene. On je imao tu neku neposrednost prema ljudima, mnogo iskreniju nego ja. Imao je jedan tanani senzibilitet. Bio je odan u prijateljstvu do krajnjih granica. On je to nešto povukao na našeg oca. On je jedini u bendu koji je sve nas uslovno govoreći držao u nekoj orbiti. Ako ga je na neki način onaj odozgo nagradio, kad ga već nije nagradio dužim životom, onda ga je nagradio brzinom kako je otišao. U toj sekundi kada je otišao nije bio ni svjestan šta se desilo. Ali to je samo utjeha. Žao mi je što nije sa nama i što znam da je mogao još da pruži kada je njegova muzika u pitanju.

(MONDO/Petar Latinović)