Stoti rođendan pisca Meše Selimovića

Meša Selimović je rođen u Tuzli 26. aprila 1910. godine, a svojim djelom osigurao pravo da ga svako zna, prisno kao da mu je najbliži rod, kao Meša.

Kada su na samom početku novog milenijuma anketirani umni ljudi Srbije koja prozna knjiga treba da ponese epitet da je najbolja što je u 20. veku napisano na srpskom jeziku, izbor je pao na Mešin roman "Derviš i smrt" i da je samo to uradio ovim djelom je sebi obezbedio besmrtnost.

Ne treba se čuditi što je Srbija odabrala da Godinu knjige i jezika obilježe dva jubileja - 100. godina od rođenja Meše i pola vijeka otkako je njegov zemljak po rođenju i brat po izboru da sebe vidi kao srpskog pisca - Ivo Andrić postao prvi dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Obojica su svojim djelima načinili most između naše i islamske tradicije, a svoje zemaljsko bitisanje započeto u Bosni okončali su u Beogradu i leže blizu jedan drugog u Aleji velikana. Od Meše se kao akademika na sahrani (jula 1982) oprostio akadmeik Matija Bećković, nazvavši ga "jednim od naših najkičmenijih i najzbijenijih ljudi... iz koga je sinula jedna od najkristalnijih misli do koje smo se vinuli...".

Mešu je kao čovjeka, zabilježio je jedan od njegovih najbližih saradnika iz sarajevskih dana Risto Trifković, boljelo što nije imao status značajnijeg pisca sve do pojave "Derviša" 1966. iako je do tada imao pozamašan literarni opus kao i niz scenarija za filmove.

To djelo, koje je našlo svoje mjesto u literarnoj baštini cijeloga Balkana (nedavno je snimljena francusko-turska ekranizacija) jednoglasno je osvojilo NIN-ovu nagradu i krenulo u pobjedonosni pohod u svijet osvajajući podjednako pažnju čitalaca, književnih kritičara i teoretičara. Nije bilo ni jednog zanačajnog imena sa jugoslovenskih prostora iz svijeta pisane riječi da nije oštrio svoje pero na analizama, kritikama,osvrtima, esejima, studijama posvećenih "Dervišu".

Akademik Nikola Miloševć je ovo djelo označio kao "tragediju psihološkog karaktera" i "dramu gubljenja psihičkog oslonca", dok akademik Predrag Palavestra, jedan od prvih kritičara koji su pisali o "Dervišu", tvrdi da je u romanu "pisac iskoristio islamsku tradiciju ali je ispod te odore veoma lako prepoznati živog, savremenog urbanog čovjeka".

Književni i pozorišni kritičar Muharem Pervić zabilježio je da je "Derviš" "meditativna proza", a prof. dr Jerkov misli da se uz "Derviša", ali i druga Mešina djela, "može mudrije živjeti nego po najboljim poukama filozofije ili religije".

Meša je ne samo u literarnim djelima zagovarao toleranciju, humanost, otpor nasilju, bezumlju, nepravdi, diktatu, totalitarizmu već je imao smjelosti da se u smutnim vremenima kakva su bile prve poslijeratne godine suprotstavi diktatu Komunističke partije (čiji je bio član i aktivni učesnik NOB-a) do tačke da bude iz nje isključen 1947.godine.

Njegov "grijeh" bio je neoprostiv za licemjeran, puritanski, bigotni, komunistički moral što se razveo od supruge iz partizana zbog bezmjerne ljubavi prema Darki Božić, s kojom je dijelio zle godine i progone i koja je i decenijama poslije Mešine smrti bila čuvar njegove literarne baštine.

Nije moglo da prođe ni jedno uručivanje nagrade koja nosi njegovo ime, a ustanovljena je 1988. godine, da "Mešina Darka" nije bila prisutna.

Skromno, kao što je živio, taj veliki gospodin, ponosni izdanak Srba iz Hercegovine poturčenih, ali sa dubokom sviješću o srpskim korijenima i identitetu, zabilježio je u sutonu svoga života: "živio sam svakojako ali većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom".

Mogao je u tim kasnim godinama da vidi kako se "Derviš" seli iz knjige na pozorišnu scenu, jer ga je dramatizovao velikan poput Borislava Mihajlovića Mihiza, a šejiha Ahmeda Nurudima tumačio je legendarni Zoran Radmilović za koga je rečeno da je "orijentalni Jozef K" (asocijacija na Kafkin "Proces").

Kao što i danas "žive" na pozorišnim daskama Mešini romani "Derviš" ili "Tvrđava", tako će i njegove knjige i dalje da žive i među čitaocima i poslenicima književne nauke. Oni će se okupiti 27 i 28 aprila u Srpskoj akademiji nauka, Mešinom duhovnom domu, da osvijetle iz novih, ličnih uglova, njegov život i djelo.


(Tanjug)