Ona je talentovana, angažovana, priznata. Ona je umjetnica "na sav glas".
Ona je Sandra Dukić, a njenu izložbu "Ljubija ubija", koju je uradila zajedno sa kolegom Borisom Glamočaninom do kraja mjeseca možete posjetiti u Muzeju savremene umjetnosti u Banjaluci.
Tim povodom porazgovarali smo s njom o Ljubiji, umjetničkom aktivizmu, radu s djecom, umjetničkoj sceni u BiH... Ukoliko želite znati više, kliknite OVDJE.
"Ljubija ubija" u okviru SpaPorta
Svake godine se u Banjaluci se dešava jedna manifestacija, koju organizuje Centar za vizuelnu komunikaciju "Protok", izložba koja se zove Spa port. Kolega Boris Glamočanin i ja smo ove godine izabrani da izlažemo u okviru tog projekta. Na ovogodišnju temu "Izloženosti", u okviru koje bi trebalo da se bavimo kritikom društva i stvarima o kojima moramo što više i češće razgovarati odgovorili smo projektom "Ljubija ubija".
Riječ je o zaboravljenim sredinama u BiH. Ljubija je jedno bivše rudarsko mjesto kod Prijedora gdje se ranije, dok je rudnik radio - dobro živjelo. Prije rata, bila je to sredina sa velikom tendencijom razvoja. U toku rata mnogo ljudi je otišlo (jer je to bila multinacionalna sredina), a došlo je mnogo izbjeglica koji nisu imali gdje.
Danas u Ljubiji žive uglavnom veoma socijalno ugroženi ljudi, a većina ljudi izvan samog mjesta ne zna ni gdje je Ljubija, ni ko tu živi, ni kako živi. Zato je nama to mjesto bilo zanimljivo. Boris i ja sa još dvoje prijatelja – Goranom Bosnić i Igorom Soviljom u cijeli projekat ušli smo sa željom da osnažimo tu zajednicu i pomognemo koliko umjetnici mogu da pomognu nekome. Uspjeli smo, između ostalog, da osnujemo Udruženje žena "Rudarka".
Ja sam prvi put za Ljubiju čula kad sam dobila posao nastavnika u ondašnjoj školi. Bio je to jedan od mojih najtežih poslova, jer kad svakodnevno dolazite na mjesto gdje je toliko jada, bijede i siromaštva sakupljeno na jednom mjestu, ne možete da ne razmišljate o tome. To je nešto čemu sam se ja stalno vraćala. Dobra stvar je što sam pronašla istomišljenike, moje kolege, koji razmišljaju na sličan način, pa smo zajedno odlučili da se počnemo baviti nekim društvenim aktivizmom u okviru našeg umjetničkog djelovanja.
Izložba kao umjetnički aktivizam
Borisova i moja izložba „Ljubija ubija“ je umjetnički aktivizam, jer su u okviru nje izloženi radovi koji govore o stanju u kojem je Ljubija danas. Između ostalog, prodaju se i radovi žena iz Udruženja "Rudarka", pa, eto, mogu i da zarade ponešto.
Sama izložba je multimedijalna, sastavljena iz tri dijela. Prvi je nazvan "Šah mat". Naime, većina šahtova u Banjaluci napravljena je u Ljubiji. Mi smo izjednačili činjenicu da su danas sredine poput Ljubije, zaboravljene sredine, poput kanalizacije – mjesta koja svi imaju, ali se ne ponose njima, i prolaze pored njih bez da obrate pažnju. U okviru prvog dijela izložbe mi pravimo lažne šahtove po gradu i postavljamo ih po dijelovima grada gdje ima najviše ljudi.
Međutim, za te "šahtove" koje smo u stvari crtali crvenom bojom, nismo dobili dozvolu od gradskih vlasti da ih "postavljamo", pa smo ih odmah po postavljanju prali sa ulica ribaćom četkom i tako ostavili dokument tog procesa...
Drugi rad je sto u obliku šahta, gdje je ideja da natjeramo posmatrača da sjedne s nama za taj sto i sluša priče iz Ljubije. Te priče su dijalog između Gorane, Borisa i mene, gdje mi u stvari prepričavamo sopstvene najupečatljivije momente iz Ljubije. Posmatrač tako dobije najjasniju sliku socijalne nepravde i cijele priče oko Ljubije.
Treći rad je akcija prodaje stvari koje su žene isplele. Zove se "Niti vidim niti čujem", kojim nismo nudili rješenja, nego uvid u situaciju. Postoje tu, simbolično, pokrivala za oči i uši, simbolišući naslov izložbe i činjenicu da ljudi u stvari ne vole da znaju, ili slušaju o tuđoj nesreći i stvarnom stanju ljudi koji su nam bliži i sličniji nego što mislimo.
Socijalni angažman kroz umjetničko stvaralaštvo
Svaki put kada radim izložbu, a dugo se već bavim socijalnim angažmanom, imam utisak da je jako teško iz galerijskog prostora pronaći neko rješenje. Sistem jeste tu da ne tražimo rješenje, jer ga mi ne možemo dati, mi samo možemo postaviti stvari tako da se priča o njima. I to je dobro, i svaka izjava i medijski istup dopire bar do jednog čovjeka koji se zapita kakao može da pomogne.
Mi smo imali i prezentaciju rada, što je kod nas rijetkost, jer rijetko se desi da posmatrač ima priliku da komunicira sa samim umjetnikom i pita šta je mislio reći. Bilo je jako mnogo ljudi na prezentaciji, od kojih su mnogi rekli da im je žao što ranije nisu znali za cijelu situaciju, ali mnogo njih je ponudilo konkretnu pomoć i saradnju. Dakle pored umjetničkog, naš rad je i aktivistički, koji konkretmno pomaže, i promoviše umjetnost podjednako.
Šta nam fali?
Fali nam odnos prema kulturi, umjetnosti, umjetnicima i ljudima koji se bave ovim poslom, a koji nije nimalo lak. Nekome je smiješno sve što mi radimo, pogotovo kada čuju da radimo bez ikakve materijalne koristi, ali, ma koliko da radiš, odnos društva prema tebi je upitan. Na kraju, izgleda kao da radiš sam za sebe. Kod nas još uvijek postoje jasno odvojene dvije umjetničke struje – tradicionalna i savremena, između kojih postoji ogroman jaz.
Savremena umjetnost kod nas još nije jasno definisana, i kao takva još uvijek nije pustila korijene, što je šteta, jer imamo zaista sjajne mlade savremene umjetnike, ali odnos države i institucija prema njima nije baš dobar, ili fer.
Ja sam uspjela radom i trudom da se izborim za svoje mjesto na ovdašnjoj umjetničkoj sceni, ali znam kakvi sve problemi čekaju mlade ljude koji tek kreću na taj put.
Ne prodajem šarene laže
Imala sam sreću da radim u četiri ili pet različitih mjesta sa djecom, a pozitivno je to zato što su sva ta iskustva zabilježena ili provučena na neki način kroz moj rad. Mislim da sam uspjela da shvatim suštinu svakog podneblja, kroz rad s djecom.
Zaista volim i taj vid mog posla i dobro sam sarađivala s njima, ali dešavalo mi se u toj istoj Ljubiji da se zapitam koliko je u redu da djeci prenosim sopstvenu optimističnu sliku života, kad oni svi do jednog imaju rupe na obući, kad su uglavnom gladni...
Moja slika tad djeluje kao šarena laža. Velika je to odgovornost, da naučite nekog stvari i da to bude u skladu s vremenom i uslovima u kojima ta djeca žive.
Lokalni ili globalni umjetnik?
U BiH postoji problem manjka konkurencije. Ima je, ali ne znaš koliko vrijediš i ne možeš se pozicionirati u odnosu na ostatak svijeta, sve dok se ne makneš negdje drugo. Ovo je mala publika, unaprijed znaš ko će ti doći na izložbe, a teško je namamiti nove snage u galerije i muzeje.
Moja iskustva u inostranstvu su pozitivna, jer sam uspjela, gdje god da sam putovala i izlagala da pričam o problemima sopstvene zemlje, realno i autentično. Često su mi zamjerali što su mi radovi na našem jeziku i što se držim uglavnom lokalne problematike, pa su mi govorili da sam lokalni umjetnik. Međutm, ljudi napolju su bez problema kapirali sve ono što ja kroz svoje stvaralaštvo želim da kažem. To me je razuvjerilo. Isti su nam problemi, drugačije upakovani, ali suština je ista.
Imamo svježu krv, koja očara ljude fantastičnom improvizacijom i autentičnošću, a ta improvizacija proistekla je iz nedostatka sredstava, i novca za produkcijski fenomenalne radove.
Ono sam što sam htjela da budem!
Cijeli život sam htjela da budem ovo što sam danas, a ništa drugo i ne umijem da radim. Ne mogu da odvojim umjetnicu i Sandru privatno, jer sve što radim dio je mene i mog poziva. I kad slušam muziku i kad čitam knjige, i gledam filmove, oni su povezani sa onim što zrije u meni.
Volim šarolike stvari, ne mogu jasno da se definišem muziku ili žanrove koje volim, tražim osnovni kvalitet meni srodan u njima, koji sadrže angažman, realnost, ljudske priče koje daju nadu.
Slušam Toma Vejtsa, Koena, Nika Kejva, PJ Harvi, Peti Smit...
(Vesna Kerkez, MONDO)