Pročitam ovaj naslov i pomislim da pretjerujem - ljudi će pomisliti da sam luda, ali moć poistovjećivanja sa fiktivnim svijetovima i imaginarnim životima može biti zaista velika...
Možda i jesam pretjerala, ne znam da li mogu da kažem da sam se istinski zaljubila, jer naravno da nisam, ali bilo je tu i smijeha i suza - bukvalno. Više suza.
U pitanju je trilogija Mass Effect.
Nisam neki "gejmer", pa nikada prije toga nisam igrala igru koja je RPG (role playing game) i uključuje "sim play", i u to ne računam "Sims" (nije "haha", stvarno sam to igrala godinama).
I tako mene par prijatelja uvuče u svijet Mass Effect-a.
Je** te.
Instant sam se navukla. Nisam spavala, jela, išla u WC. Samo sam sjedila za stolom, okružena udobnim jastucima, sa slušalicama u ušima, cigaretom u ustima i igrala igru. Sva tri dijela sam prešla u "dahu", jer nije moglo drugačije. To je vjerovatno i jedan od razloga zbog kojih sam gomilu ispita bila ostavila za posljednji rok (bravo Tamara).
Dešavalo se da igram od kada ustanem iz kreveta, a sljedeći put kada pogledam na sat, već je devet uveče, pa pomislim: "Ajde još malo" i PAF - četiri je ujutru. Čovjek je spreman mnogo da ne spava kada igra igre. To sam, između ostalog, naučila.
Nisam "stručnjak" za video igre, ali jesam heroj spašava galaksiju
U tom trenutku još nisam bila svjesna mogućnosti spojlovanja toka igara kada je odabir pravaca priče u pitanju, pa sam igrala prilično "nevino", birajući stvari "iz srca" i ne konsultujući raznorazne forume. To je doprinijelo tome da ne igram "mehanički" sa već poznatim saznanjima i da se uživim u ovaj intergalatički svijet, koji me je oduševio.
U svemu sam uživala: različite vanzemaljske rasa, dijalozi, naracija, okruženja na misijama i naravno komandant Šepard, ili u mom slučaju - Šepardica, kako je moja drugarica zvala žensku verziju herova.
Nisam kompetenta da pričam o igri iz ugla poznavaoca i stručnjaka tehničkih peripetija, jer to nisam, pa je ovo isključivo moj lični doživljaj avantura heroja sa Zemlje, koji pokušava da spasi galaksiju od mašina "Ripera", koji žele sve da unište. Ni to zapravo nisam ja JA, ali razumijete već šta hoću da kažem.
Plačljivi Kejden
Da dođemo sada do dijela o "zaljubljivanju".
Svi koji su igrali Mass Effect, manje više znaju koji su ljubavni partneri u opticaju. S obzirom na to da sam igrala ženskog lika, fokusiraću se samo na te izbore, muškarci već znaju šta su imali prilike da "smuvaju".
U prvom dijelu je prilično bijedan izbor između plačljivog Kejdena i seksi Asari naučnice - Lijare. Drugarica je već igrala verziju sa Lijarom, pa mi to nije bilo zanimljivo, a zbog dodatnih dijaloga i razvoja u priči, odlučih da "pođem" sa Kejdanom (da, pustila sam da Ešli umre pred kraj prvog dijela igre). Generalno i smatram da je, nevezano od ljubavnih partnera u igri, bolje odabrati da Kejden preživi, jer ima kasnije značajniju ulogu i razvijeniju priču kao drugi ljudski Spektar.
Elem, bude tu onda ona scena u prvom dijelu pred posljednju bitku, kada se ne zna ko će da preživi i sve je tako dramatično, a nakon misije, gdje su svi preživjeli, zvekne "Normandiju" neko čudo i Šepardica ode dođavola. Okej. U drugom dijelu, počinjem opet, sastavio me je Cerberus, ali gdje je moja ekipa?! Taman smo postali prijatelji! Čak sam i virtuelnog dečka našla, uprkos "mrkim" pogledima mog dečka iz realnog života.
Baš sam bila nesrećna i razočarana, a onda u toku jedne misije srećem Kejdena, koji uradi šta - naljuti se i otkači me! Plačljivi Kejden me je otkačio, jer radim sa Cerberusom. To je stvarno jedan poseban nivo dosezanja dna.
Ubica mekog srca
Nisam dugo patila, jer je onda naišao onaj lik u kojeg sam se zaista zaljubila - plaćeni ubica Tejn Krios. Ah, Tejn. Sad me boli dok pišem o ovome. Moram da nagovijestim da se samo polovično šalim, jer mi zaista nije svejedno. Moje uživljavanja u priču i odnose sa likovima je zaista bilo duboko - to radim i sa filmovima, serijama, knjige da ne pominjem. Još sam ovdje na neki način ja glavni akter, a moje odluke donose promjene koje mijenjaju tok svega. Pa, sam tako zaista bila srećna kada naiđem na poznato "lice" ili vodim neke razgovore sa svojim sadrugovima ili tužna ukoliko neko pogine u bici (ginuli su mi samo oni koji su i predodređeni naracijom da umru). Stalno sam članove posade posjećivala da "ćaskamo" i za svaku misiju birala druge likove da idu sa mnom, kako bi se skladno "družili". Da, dotle sam išla.
Pogledajte "ljubavnu" galeriju Šepardice i Tejna Kriosa:
Nego, došli smo do Drel ubice baršunastog glasa i čudne životne filozofije - Tejna.
Ne mogu da kažem da je dobra odluka izabrati Kriosa kao ljubavnog partnera, s obzirom na to da je smrtno bolestan, plaćeni je ubica i ima traume zbog žene koja mu je ubijena i sina koji ne razgovara sa njim. Žene...
Ali, nije me bilo briga. Oduševio me je ovaj lik u tolikoj mjeri da mislim da mi je čak i dečko bio ljubomoran što se brinem šta će da se dogodi, nerviram oko činjenice da ne mogu da ga spasim i radujem se kada Šepardica razgovara sa njim.
Kada je u trećem dijelu igre bolestan i ne može da izađe iz bolnice, svaki put bih pri posjeti Citadeli odlazila do njega i vodila identične razgovore. Svaki put bez izuzetka. I tugovala. Divno je kako ima nadimak za Šepardicu - Siha, koja na njegovom jeziku Drela predstavlja jednu od ratnicu-anđela boginje Arašu. Ma, meni je sve divno u vezi ovog žabolikog bića.
Pogledajte video iz igre, gdje moja Šepardica posjećuje Tejna u bolnici:
I onda ga onaj bijedni ubica patuljak ubije. Ubije Tejna koji je pokušao da zaštiti Kejdena - pa, gdje je tu pravda?! GDJE?
Zaklela sam se da ću ubiti bijednog ubicu patuljka i grcala u slinama i suzama dok sam gledala video poruke koje je Tejn ostavio za Šepardicu dok su bili razdvojeni.
Nikad mi ništa nije bilo draže, nego momenat kad sam izabrala Renegate opciju pri ubijanju bijednog ubice patulja i rekla: "Ovo je za Tejna!". Valjda do sada kapirate koliko sam se bila uživjela.
Odbila sam da se pomirim sa Kejdenom (usudio se da pita!) i odlučila da je moja Šepardica sada "zavijena u crno" i isključivo posvećena samoubilačkoj misiji za dobrobit čitave galaksije. Nakon divne žurke u apartmanu u Citadeli i pred odlazak na finalnu misiju u trećem dijelu, pozdravila sam se posljednji put sa duhom Tejna ispred "Normandije" i nikada više nisam mogla da igram Mass Effect sa istim žarom, a kamoli do kraja sa nekim drugim likom. Nije mi više bilo to TO.
To je bilo prije skoro godinu dana, a meni je i dalje iskreno teško i steže mi se u grudima kada pomislim na svoju Šepardicu, Tejna i divne trenutke koje sam odigrala u tom nestvarnom svijetu Mass Effect-a.
Možda sam "zrela za ludnicu", ali smatram da ako se nečemu posvećuješ, onda to treba da uradiš do kraja.
Osjećanja prema virtuelnim likovima i pričama
Veliko je sociološko i psihološko pitanje pojava emocija prema virtuelnim likovima, naročito u sadašnje doba kada je tehnologija sve naprednija i "lažne" slike koja nam pokazuju sve realnije, približnije našim svakodnevnim iskustvima. Iz tog razloga je tanka granica između toga da li sam se ja kao Tamara sa planete Zemlje, iz grada Beograda, zaljubila u lika iz igrice, ili sam samo projektovala zaljubljenost moje Šepardice, spasioca Univerzuma.
Da li je to ista osoba, na kraju krajeva, ukoliko sam ja ta koja je "kontroliše", koja odlučuje umjesto nje, ili nisam? Zar se nisam i ja osjetila kao neko bitan, neko ko ima smisao veći od toga da položi ispite ili ode na posao, u ulozi komandanta Šeparda, nekoga čije odluke zaista čine razliku. Gdje prestajem ja, a počinje neki nestvaran produžetak mene, i da li to uopšte i ima granicu, ili se jednostavno pretapa jedno u drugo?
Sve su to pitanja, na koja vjerovatno još neko vrijeme nećemo imati odgovor. Ono što ostaje kao definitivno je činjenica da ja jesam osjećala i u potpunosti se poistovjećivala sa likovima i dešavanjima u Mass Effect-u, čime sam na neki način ja bila ta koja je udahnula život svemu tome. Zar ne radimo to svi?
Popunjavamo svojom maštom i krativnošću praznine i rupe u naraciji neke igre, emocijama koje virtuelni likovi zapravo ne posjeduju - mi im ih damo, jer na taj način približavamo tu virtuelni realnost sebi i svojim tendencijama. Tako je mnogo ljepše, ispunjenije. Neki psiholog bi vjerovatno nametnuo i pitanje koje realne praznine ovim nerealnim svjetovima pokušavamo da popunimo… Ali, za takve stvari neka sačekaju druge prilike.
Sada, kako ne bi bila usamljeni "ludak", pišite da li ste i vi imali slična iskustva sa ovom ili drugim igrama?
Pogledajte video snimak iz Mass Effect 3 nakon oproštajne žurke u Citadeli:
(Tamara Sekulović, Mondo.rs)