Nevjerovatna priča proslavljenog čuvara mreže koji je imao karijeru dugu 26 godina iako su mu kao mladiću govorili da se sportom nikad neće baviti.
Ratko Svilar je legendarni jugoslovenski golman koji je imao život i sportsku karijeru vrijednu snimanja filma.
Nekadašnji čuvar mreže Vojvodine i devet puta golman u dresu Jugoslavije otkrio je kroz kakve je sve nevjerovatne momente prolazio u životu.
Svilar, slavni golman iz Crvenke, otkrio je za "Kurir" da je tokom burnog života imao sedam operacija zbog kojih su mu govorili da nikada neće moći da se bavi sportom, a onda branio sve do 47. godine!
Otkrio je i kako je umjesto u Vojvodini mogao da završi u Partizanu i da je trebalo da ponese dres Ajaksa. Prije 12 godina je doživio nesreću u svom domu zbog koje je bio u komi i koja mu je okončala trenersku karijeru. A svi problemi počeli su kada mu je bilo 12 godina.
"Bezbrižno djetinjstvo prekinuto je 1962. kada pobegoh grobaru s lopate. Ja, dijete, 12 godina. Stomak me je bolio, otišao sam u januaru kod jednog doktora Nijemca i on mi reče da sam dobio stomačni grip. Ispostavilo se da mi je puklo slijepo crijevo. Dobio sam sepsu trbušne duplje, isjekli su mi nekih 50-60 centimetara crijeva. Od tada, cijeli život imam problema sa stomakom", počeo je Svilar za "Kurir" svoju životnu ispovijest.
Nekoliko godina Svilar - inače otac Mileta Svilara, talentovanog golmana Benfike - nije imao većih problema zbog toga, da bi ga kada je dogurao do dresa Crvenke ponovo mučio stomak - na pripremama su počeli novi strašni bolovi.
"Bili smo u vozu kada je počeo nesnosan bol, iznijeli su me iz voza u Sarajevu. Taksi, pravac bolnica Koševo. Creva su mi prirasla, morali su sve to da sijeku. Moja druga operacija, a imao sam ih sedam", objašnjava Svilar.
Potom su uslijedile reči koje je zauvijek zapamtio.
"Ratko, fudbal ti je zabranjen. Doživotno - glasi obavještenje koje sam dobio od doktora poslije operacije. Poslije mjesec i po dva, oporavio sam se. Otišao sam na trening, ali nisu mi dali da treniram."
Poslije toga su mu doktori otkrili da su ga samo tješili govoreći mu da će moći da igra poslije operacije i da od sporta jednostavno nema ništa.
Ali ništa od toga nije zaustavilo Svilara. U karijeri je dogurao do dresa Vojvodine za koju je branio punih sedam godina, da bi u belgijskom Antverpenu branio od 1980. do 1996. godine, kada je imao punih 46 godina.
Ipak, put je lako mogao da ga odvede prvo u Partizan, a ne u Vojvodinu.
"Tata je bio veliki partizanovac. Bilo je sve dogovoreno, ali u posljednjem momentu je propalo. Vratio sam se u Crvenku i nedugo zatim Vujadin Boškov me vodi u Vojvodinu. Bili smo timčina! Predsjednik kluba Petar Palkovljević Pinki preminuo je prije tri sedmice. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni moje priče sa Vojvodinom. Zadržao me je u klubu sedam-osam godina, a da se nije tu našao, vjerovatno bih u nekom periodu otišao u Partizan. Da sam morao da branim s jednom nogom - to bih učinio za njega."
U dresu Vojvodine je toliko briljirao da je po njega došao i slavni Ajaks. Ipak, u Amsterdam nikad nije otišao.
"U Novi Sad je došao Ajaks da me gleda na meču protiv Dinama. Željeli su me i htjeli su da se na licu mjesta uvjere da sam golman za njih. Igrali smo s Dinamom. Njima je to bio meč za titulu i bilo im je potrebno da nas pobijede sa pet golova razlike. Izgubili smo 1:0 golom u 88. minutu. Odbranio sam 15 zicera. Zvezda je tada uzela titulu. Poslije meča ljudi iz Ajaksa sjeli su u kola i došli kod mene kući. Pitaju koliko tražim, rekoh 200.000 dolara. Odgovaraju: "Dajemo ti 250.000 dolara, čisto da ne bude nikakvih problema u vezi finansija"", priča Svilar.
Ipak, Svilar je sa Vojvodinom imao ugovor na još četiri godine i klub nije želio da ga pusti da ode u Holandiju. Put ga je kasnije odveo u Belgiju gdje je do 46. godine branio. Tako je u 42. godini uspio da podigne i nacionalni kup u dresu Antverpena.
Poslije sedam operacija koje je imao kao mlad fudbaler, Svilar tu nije završio sa velikim problemima. Tokom 2009. doživio je nesreću zbog koje je završio u komi.
"Kupio sam roštilj na plin koji nikada do tada nisam imao. Uvijek sam koristio ugalj. Bio je vreo dan, preko 30 stepeni. U jednom momentu otišao sam u kuću da uzmem viljušku za okretanje mesa, kad začuh suprugu Marijanu: "Ratko, Ratko, izgleda da se nešto zapalilo kod roštilja".
Svilar je pokušao da ugasi požar koji je nastao, ali nije uspio.
"Izgorkelo mi je lice, ruke, prsti... Skeo sam na livadu i gledao kako mi nestaje nešto što sam gradio cijeli život. Kako tu malu vatru nisam uspio da ugasim, pitam se u nevlerici i tuzi. Hitna pomoć me je odvezla, odmah su me prebacili u Brisel i naredna četiri dana bio sam u vleštačkoj komi. Šta su oni tada trpali od lijekova u mene - pojma nemam, ali sve me je to drastično promijenilo. Postao sam mnogo nervozniji i napetiji."
Zbog svega toga je i napustio trenersku karijeru, tokom koje je bio trener Antverpena u četiri navrata. Poslije te nesreće je rekao da više ne može...
(MONDO/Kurir)