Kud plovi srpski fudbalski brod?

Kud plovi ovaj brod!?

Ovaj, srpski, fudbalski...

Učinilo nam se u jednom periodu, sa distance gledano možda i "trenutku", tokom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2010. godine, da su konačno dobili jaku reprezentaciju, pravu reprezentaciju, na koju su svi Srbi ponosni. Da su davna prošlost oni Azerbejdžani Dejana Savićevića i 47. mjesto na FIFA rang listi...

I onda se sve promijenilo u, čini se, rekordno kratkom roku.

Neuspjehom na Mundijalu u Južnoj Africi, potom i rascjepom na relaciji predsjednik FSS Tomislav Karadžić/selektor Radomir Antić, narušena je skupocjena karma unutar i oko reprezentacije i vratili su se na staro. I Evropsko prvenstvo 2012. godine u Ukrajini i Poljskoj gledaće Srbi preko TV ekrana.

I ne samo to, ove i prošle nedjelje su igrači podsjetili na stara, loša vremena, prvo brojnim otkazima u posljednji čas, a potom i neadekvatnim zalaganjem i ponašanjem tokom turneje po Centralnoj Americi, gdje su "orlovi" doživjeli dva glatka poraza od po 2:0, prvo od Meksika, potom od Hondurasa.

Gdje su zalutali? Gdje je kopno? Gdje je izlaz iz oluje?

"Stvar je prosta: najveća čast i velika obaveza je igrati za reprezentaciju svoje zemlje. Smatram da sportisti koji se odazivaju treba da imaju neke privilegije i beneficije, tu ne mislim samo na premije, već i na mnoge druge stvari", kaže u razgovoru za "Sport" košarkaški ekspert i tvorac moćnog KK Partizan, sada predsjednik Sportskog društva crno-bijelih, Duško Vujošević.

Možda je Vujošević, kao čovjek sa strane, koji nema strah od toga šta će reći zbog sukoba i odnosa unutar branše (fudbalske) i pravi sagovornik na ovu temu.

"S druge strane, odbijanje poziva od strane igrača je nešto što ne smije da nađe ni najmanji oblik podrške ni kod klubova, ni kod navijača, novinara... Svi treba da navijamo za nacionalni tim, a neigranje za reprezentaciju, osim kada za to postoje opravdani razlozi, izaziva gubitak kulta, mita, statusa", opominje Vujošević, koji navodi još jedan primjer:

"U drugom zemljama se taj poziv ne odbija lako... Pogledajte Dirka Novickog, koji je prošle sezone proglašen za najboljeg igrača NBA lige, a uvijek se rado odaziva dresu s državnim grbom. Ili taj Toni Parker, koji svojim odnosom prema dresu Francuske i drugim igračima stvara dodatni motiv. A, da se ne vraćamo na argentinske košarkaše, koji su pred Olimpijske igre 2004. godine u Atini sami finansirali i pripreme i odlazak na turnir, kao i šivenje opreme", ističe Vujošević.

"Koliko se samo ljudi, novinara i svih drugih, plaši da izgovori da je igranje za reprezentaciju obaveza i to da se ne bi zamjerili tim sportskim zvijezdama. Ali, smatram da imamo obavezu prema istini da to kažemo", podvlači Vujošević.

Hrvatska kao primjer da se može

On nije poredio fudbalske prilike u Srbiji sa onima u regionu, jer to nije njegov fah. Ali, trener fudbalera Crvene zvezde Robert Prosinečki bio bi odličan sagovornik na tu temu, jer je igrao za reprezentaciju Jugoslavije, potom za Hrvatsku u čijem je stručnom štabu radio, prije nego što je prihvatio poziv da dođe u Srbiju i vodi svoje crveno-bijele.

Ako neko poznaje dugogodišnjeg selektora Hrvatske Slavena Bilića, to je onda Prosinečki. Prije svega, zašto poređenje s Hrvatima, pa iz prostog razloga što su oni u minulim kvalifikacijama izborili sedmi odlazak na najveća takmičenja iz devetog pokušaja od raspada SFRJ, a Srbi ostali na četiri pojavljivanja iz osam pokušaja.

U međuvremenu, Hrvatska je bila treća na svijetu i od 1990. godine do danas promijenila osmoricu selektora, dok je SR Jugoslavija, Srbija i Crna Gora i sada Srbija bila bez plasmana u četvrtfinale velikog takmičenja, a u periodu od 1994. godine do danas promijenila dvanaestoricu selektora i uskoro će biti angažovan i 13.

Prosinečki podsjeća da Hrvati nisu "sjekli glavu" Biliću kada mu nije išlo, konkretno kada su oni gledali Srbiju kako odlazi u Južnu Afriku. I vratilo im se dobrim...

"Slaven je rođeni pobjednik i znao je sve da izgura i pored činjenice da je na svom putu imao problema. To je i normalno u fudbalu, a bilo je važno da istraje u svojim zamislima. U tome je uspio, do kraja je sproveo svoj sistem, što je jedan od pluseva za Hrvatsku u odnosu na reprezentacije u regionu", uporedio je Prosinečki u razgovoru za "Sport".

On nije želio da poredi igru Hrvatske i Srbije, ali iznosi neka zapažanja iz vremena kada je igrao i trenirao "vatrene"...

"Ne bih ulazio u dublju analizu. Znam samo da igrači koji nose dres Hrvatske uvijek igraju sa puno naboja, da žele u svakoj utakmici da pruže maksimum. Ponekad se plan i ne ispuni, ali već na sljedećem meču pokaže se još veća želja i odgovornost", rekao je Prosinečki i nadovezao se:

"Njima je važno da u lijepom svjetlu predstavljaju svoju zemlju i mislim da je vrlo važan i kvalitet tima. Srbija ima dobre pojedince, mada očigledno neke stvari u timu nisu složene, što se pokazalo kao problem, dok je Bilić uspio da u najvažnijim trenucima skocka tim koji može da donese uspjeh".

Kada već upoređujemo hrvatski i srpski fudbalski tim, treba reći da su "kockasti" sada "skuplji", što zbog odlaska na tržištu cijenjenih igrača poput Nemanje Vidića i Dejana Stankovića, a više zbog toga što njihova reprezentacija ide na EURO, a Srbija ne. Trenutno, vrijednost Hrvata je oko 150 miliona evra, dok "orlovi" vrijede skupa oko 115 miliona.

Ovaj odnos bio je bitno u srpsku korist prije starta Svjetskog prvenstva 2010. godine, na koje Hrvati nisu otišli, pa je to i jasna poruka fudbalerima da nije svejedno da li se izgubi od tamo nekog Hondurasa i da li se ne ode na EURO, jer su iza ugla kvalifikacije za sljedeći Mundijal i tako u krug... Da ne pominjemo da je HNS od osamostaljenja od premija i plasmana na velika takmičenja zaradio duplo više novca od FSJ, FSSCG i FSS.

Da nije slučaj da "svaki cigo hvali svoga konja", pokazalo se i po tome što su dva iskusna srpska trenera, od kojih je jedan i bivši selektor, takođe priznali da su Hrvati ispred trenutno i da su mnogo dobili zadržavanjem Slavena Bilića koji je nesrećno ispao u četvrtfinalu EURO 2008, a potom propustio Mundijal 2010. I Ilija Petković i Ljupko Petrović kažu da je taj kontinuitet u radu, hrabrost, ali i odgovornost hrvatskih igrača prema reprezentaciji, nešto što ih trenutno čini boljim timom od srpskog, s tim da obojica misle da oni nemaju bolje igrače.

Kada se sve ovo napiše ili kaže, pa i pročita, izvlači se zaključak da će Srbija morati nešto (ozbiljno) da mijenja, ukoliko želi da se stvari okrenu u njenu korist i da uskoro počne da se poredi i sa jačima od Hrvatske, a ne da strepi od svoje nemoći, dok gleda uspon i Slovenaca i Bosanaca i Crnogoraca...

Najvjerovatnije će, za sada, sve biti završeno na povlačenju nekoliko starijih igrača i skorom angažovanju novog selektora, umjesto privremenog rješenja u vidu Radovana Ćurčića.

Da li će to riješiti sve probleme vezane za igre "orlova"? Možda. Vrijeme ispred nas će pokazati, ali vrijeme iza nas ne dozvoljava nam da budemo blanko optimisti.

Naprotiv.

(MONDO, foto: MN Press)