Zvezda slavi Tokio

Tokio je gorio. Gorila je i Srbija. Beograd je bio na nogama. Vascijeli crveno-bijeli živalj se poslije noći bez sna, grozničavo provedene kraj magične TV kutije iz koje je stizala slika iz Japana, slio na ulice. Zora sa Dalekog istoka ogrijala je reke oduševljenih Zvezdinih „vjernika“ koji su preplavili ulice da proslave još jednu titulu.

Nije šala, tog 8. decembra 1991. godine, tek nešto više od šest mjeseci pošto je zasjela na evropski prijesto u Bariju, Zvezda je postala i – klupski prvak svijeta!

Pred Zvonkom Milojevićem, Duškom Radinovićem, Goranom Vasilijevićem, Vladimirom Jugovićem, Miodragom Belodedićem, Ilijom Najdoskim, Miloradom Ratkovićem, Vladom Stošićem, Darkom Pančevom, Dejanom Savićevićem i Sinišom Mihajlovićem, fudbalskim „vanzemaljcima“ koje je sa klupe predvodio Vladica Popović, u finalu Interkontinentalnog „Tojota“ kupa pao je čileanski Kolo Kolo.
Zvezda je branila ugled srpskog, jugoslovenskog i evropskog fudbala. To je učinila – bez greške. Sa 3:0 savladala je ekipu na čijoj je klupi sjedio Mirko Jozić, koji se u anale našeg fudbala upisao kao selektor plave „čileanske“ omladinske reprezentacije koja se 1987. godine popela na krov svijeta. Četiri godine kasnije, sa pravim Čileancima, protiv Zvezde je doživio – debakl.

Za to su pobrinuli Vladimir Jugović - golovima u 20. i 60. minutu, i Darko Pančev – pogotkom petnaest minuta prije kraja utakmice. Jedino kolo koje se igralo tog dana na Olimpijskom stadionu u Tokiju bilo je – Zvezdino.

Danas, 18 godina kasnije, Vladica Popović s neskrivenim ponosom sjeća se tog dana. Kako i ne bi... Trofeje je osvajao i kao igrač i kapiten našeg tima. Zatim kao stručnjak. Sličnim bilansom mogu da se pohvale i drugi. Ali, Popović je jedini, ne samo Zvezdin nego i jugoslovenski i srpski trener, koji je došao do fudbalskog Mont Everesta.

Vladici Popoviću oči uvijek cakle od strasti i zadovoljstva dok premotava „film“ utakmice koja mu je za sva vremena obilježila trenersku karijeru. I – život.

“Otkad znam za sebe bio sam „Zvezdaš“ i neprestano i potpuno posvećen našem klubu. Zvezda mi je dala sve, nadam se da sam i ja Zvezdi vratio dosta. Presrećan sam što sam imao tu čast da budem dio našeg istorijskog slavlja u Tokiju. Taj dan će, baš kao i Bari, zauvijek ostati „crveno slovo“ u Zvezdinom kalendaru. Malo je reći da sam na to ponosan”, pričao je za klupski sajt Vladica dok je sa autorom teksta u Zvezdinom muzeju po hiljaditi put sa nesmanjenom znatiželjom posmatrali vrijedan trofej koji su „general“ Popović i njegova „vojska“ osvojili prije 18 godina.

Iako je šira fudbalska javnost upoznata sa gotovo svim, pa i najsitnijim detaljima, pitanja o ovom slavnom događaju i kako ga je doživio proslavljeni stručnjak je – bezbroj. A, odgovori nikad ne gube na aktuelnosti.
“Ljudi me često pitaju i zašto sam, recimo, cijeli taj meč presjedio na klupi, i zbog čega nisam napravio nijednu jedinu izmjenu, i da li sam strijepio zbog toga što je Jozić vrlo dobro znao kako mi igramo i šta od nas može da očekuje”, rekao je Popović.

“Najprije, da kažem da je priprema za ovu utakmicu bila veoma duga i studiozna. Jozić je znao Zvezdu, ali i mi smo – da ne kažem ja, znali gotovo sve o našem rivalu. Kolo Kolo je u jesen 1991. godine igrao na jednom turniru u Španiji i, naravno, putovao sam tamo da prikupim potrebne informacije i da ih vidim na djelu. I prije nego što smo stigli u Japan mi smo bili potpuno taktički spremni za ovo finale. Da smo tu bitku dobili, ostalo je zapisano u fudbalskoj istoriji...”

Od prvog do posljednjeg minuta Popović je ostao miran iako je u njemu, kaže. vrio vulkan.

“Oduvijek sam se trudio da svoj klub predstavljam na dostojanstven način. I, zar današnji fudbal ne pokazuje da se gestikuliranjem i skakanjem sa klupe nimalo ne može uticati na dešavanja na terenu. A, ni u pauzi između dva poluvremena ni kasnije tokom nastavka nisam želio ništa da mijenjam, jer – nije bilo potrebe. Iako smo u 43. minutu ostali bez pomoći takvog asa kao što je bio naš kapiten Dejan Savićević, koga je švajcarski sudija Retlisberger isključio, potpuno smo kontrolisali situaciju na terenu”
Otkrio je Vladica još nešto.

“Iako smo ostali sa desetoricom, u poluvremenu sam tražio od Mihajlovića da stalno ide naprijed. Siniša je bio toliko spreman da je mogao da stigne uvijek da zatvori svoju stranu i kad-tad morao da im probije odbranu s lijevog krila. To se dogodilo kod pogotka koji je postigao Pančev”.
Bio je to treći, posljednji gol na utakmici. Prva dva su djelo zvanično najboljeg aktera ovog susreta Vladimira Jugovića. Činjenica da je mirni, skromni mladić iz Milutovca riješio Zvezdin meč godine, iznenadila je tada mnoge, ne i njega.

“Naša pobeda od 3:0 predstavljala je najubjedljivije slavlje jedne ekipe sa Starog kontinenta do tada. Ta utakmica je jedna od najznačajnijih u mojoj karijeri jer sam sa 21 godinom odlučio pitanje pobjednika. Nisam bio iznenađen ovim ostvarenjem jer sam uvijek radio ono što se od mene tražilo, ništa mi nije bilo teško. Volio sam i da zatresem mrežu, baš kao i tog dana na Olimpijskom stadionu u Tokiju”pričao je svojevremeno Jugović, koji je iz ovog legendarnog sastava crveno-bijelih uz Dejana Savićevića jedini koji je doživio „reprizu“ ovog uspjeha u Tokiju. Dejo je to kasnije učinio sa ekipom Milana, a Juga sa Juventusom.

Uspjeh Crvene zvezde se graničio s podvigom. Ne samo zbog toga što je najbolji tim koji je na ovim prostorima ikad igrao fudbal počeo da se rasipa, i ne samo zbog toga što je UEFA Zvezdi odredila sudbinu nomada. Prognana sa „Marakane“, Zvezda je morala da se seljaka po raznim Segedinima, Budimpeštama, Sofijama... morala je i bukvalno da se odrekne trofeja Superkupa Evrope, pošto je evropska „kuća fudbala“ suprotno tadašnjim pravilima odlučila da se susret sa Mančester Junajtedom igra samo na „Old Trafordu“, a ne i revanš pred vjernom, najboljom Zvezdinom publikom.

To vrijeme i sve muke crveno-bijelih dobro pamti i Goran Vasilijević.

“Sećam se, živo, brojnih detalja iz Tokija”, pričao je Maza, kome će se i danas, 18 godina poslije utakmice sa čileanskim klubom, grudi nadimati od ponosa. – U glavni grad „zemlje izlazećeg sunca“ stigli smo nekih sedam dana uoči utakmice i odmah smo se suočili sa velikim problemom. Hotel u kome smo odsjeli bio je dosta udaljen od Olimpijskog stadiona i da smo tamo trenirali morali bismo po cijeli dan da provedemo u autobusu, zarobljeni u saobraćajnom krkljancu na ulicama Tokija. Da bismo to izbjegli, odmah je odlučeno da treniramo pored hotela.

Atmosfera prije utakmice bila je uzavrela.

“Ljudi danas možda zaboravljaju da je u to vrijeme već počinjao rat, da se Jugoslavija raspadala, a sigurno ne znaju da nas je tamo sačekala neka tabla sa više nego uvredljivim porukama. I to smo svi mi igrači i članovi ekspedicije vidjeli... Kako smo se osjećali? Mi smo u Tokio došli da pobijedimo, a to nam je dalo još više motiva da osvojimo „Tojota“ kup! I u pauzi između dva poluvremena bilo je napeto, Čileanci su nastavili sa verbalnim prozivkama sa terena ne bi li uspjeli da nas isprovociraju, poslije isključenja Savićevića još više oslabe... Nije im uspjelo da nas uzdrmaju ni fudbalski jer smo bili mnogo jači, niti psihološki jer smo bili spremni na sve. Osjećaj da iza nas stoji čitav srpski narod, koji zbog nas drhti i trese se, koji za nas navija i voli nas, dao nam je krila da izdržimo sve nedaće. Kao što je poznato, u drugom poluvremenu smo dokusurili Kolo Kolo i na impresivan način postali prvaci svijeta”.

Svi igrači našeg tima bili su mladi, a već u tom trenutku su ostvarili sve snove.

“Biti šampion Evrope, pa svijeta, to je san svih igrača, svih fudbalskih ekipa. Mi smo taj san odsanjali na javi. To smo potpuno zaslužili jer smo igrali najbolji fudbal u to vrijeme, ali i zato što smo bili prava ekipa, veliki ljudi, koji su se međusobno svi družili. Družimo se i čujemo i danas, iako smo rastureni po čitavom svijetu... Pri tom, Tokio meni lično znači veliku satisfakciju jer sam propustio bezmalo čitav ciklus Kupa šampiona i finale u Bariju zbog nesrećne povrede u utakmici sa Grashopersom i dve teške operacije koljena. U Tokiju mi se sve vratilo. Kao što se i Zvezdi i našem narodu vratilo da se tim trijumfom izdigne iznad svih nepravdi i nevolja koje su nas u to vrijeme zadesile. Zato je 8. decembar 1991. godine i sada, 18 godina kasnije, dan našeg ponosa. I biće to zauvijek”, kaže Goran Maza Vasilijević.

Crveno slovo u Zvezdinom kalendaru. Crveno slovo u istoriji srpskog i jugoslovenskog fudbala.

(MONDO/zvanični sajt FK Crvena zvezda)