Napadač Tampines Roversa i reprezentacije Singapura Aleksandar Đurić postigao je 351 gol u deset posljednjih sezona tamošnje lige.
Četrdesetjednogodišnji fudbaler, rođen u Doboju, najbolji je strijelac od svih aktivnih fudbalera, a sa više od 50 golova bježi drugoplasiranom tobdžiji današnjice Maksimu Gruznovu, napadaču estonske Trans Narve.
Đurićeva priča, koju je objavio engleski magazin "Four Four Two", a prenijeli hrvatski mediji, ne počinje u fudbalu već u kajaku, sportu u kojem je predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Olimpijskim igrama u Barseloni, prvim OI na kojima je BiH nastupila.
"Oduvijek sam igrao fudbal, ali imao sam zdravstvenih problema kao desetogodišnjak. Patio sam od rahitisa i ljekar je mom ocu sugerisao da me pošalje na specifične treninge kojima bih ojačao tijelo, pa sam se tada u Bosni počeo baviti kajakaštvom. Svidjelo mi se i postao sam juniorski prvak Jugoslavije, nakon čega sam nastavio igrati fudbal", rekao je Đurić o počecima svoje karijere.
Aleksandar je bio na probi u jednom mađarskom niželigašu kada je saznao da ide na Olimpijske igre.
"Kad je Bosna i Hercegovina postala međunarodno priznata država, pokušavao sam se probiti u jednome niželigaškom mađarskom klubu. Pronašli su me iz Olimpijskog odbora BiH i rekli mi da sam odabrani olimpijac. Poslali su mi, međutim, samo pismo, ne i novac. U to vrijeme nisam imao ni prebijene pare. Borio sam se za prvi fudbalski ugovor. Jednostavno nisam imao načina da se finansiram put u Barselonu. Krenuo sam u Španiju autostopom. Na austrijskoj granici me pokupio jedan muškarac i pitao me gdje idem. Kad sam mu ispričao, nije mogao da prestane da se smije. Pitao me gdje mi je kajak. Nisam ga imao".
Pogledajte Đurićevu priču.
"Iz Organizacionog odbora Igara, čuvši moju priču, odlučili su da mi kupe čamac, a počastili su me i avionskom kartom za Budimpeštu. Sam moj nastup bio je katastrofalan. Dok su se moji konkurenti za Barselonu pripremali četiri godine, ja sam trenirao dvije nedjelje. Nisam baš briljirao".
Nakon kratke poluprofesionalne karijere u Mađarskoj i Australiji, Đurić je 1999. godine otišao u Singapur. Igrao je u to vrijeme desnog beka. Jednom prilikom njegovom treneru zatrebao je napadač. Pozvao je stasitog Dobojliju i rekao mu da će jednokratno odigrati napadačku ulogu. Otad Đurić nije više igrao niti na jednoj poziciji osim napadačkoj.
Za singapursku reprezentaciju priliku je dobio 2007. godine s 37 godina.
"Povrijedio se prvi napadač i selektor je bio prisiljen, iako nije želio, da mi pruži šansu. Pogađate, postigao sam dva gola", kaže Đurić.
Još ne razmišlja o prekidu karijere.
"Veliki sam profesionalac. Radim vrlo naporno, a imao sam sreće da nastupam za najveće singapurske klubove. Razvio sam jako dobar osjećaj za mjesto na kojem će lopta završiti. Kad sam čuo da sam najbolji prvoligaški strijelac na svijetu, nisam mogao doći sebi", zaključio je Đurić.
(MONDO)