Pele, Miler i Mesi - nije za poređenje

Povodom Mesijevog rekorda u davanju golova za katalonski tim u roku od 365 dana, uz statistiku i hvalospjeve ovih se dana, po mom sudu, prave nepotrebna poređenja njega i davnih veličina kakve su Gerd Miler ili Donasimento Pele.

Sve što je u vezi datih golova u jednoj godini je OK, ali razvijati iz toga priču - ko je najbolji fudbaler ili strijelac od kad je svijeta i veka do danas mislim da je nategnuta stvar, i kao takva nepotrebna i nekorisna. Riječ je o zaista velikim igračima, ali koji su igrali u davna, ne tako davna vremena i evo danas. Bili su ili jesu fantastični, ali isto tako toliko različiti u svakom pogledu da ih je gotovo nemoguće porediti.

Pele, nezvanično još uvijek najveća legenda u istoriji fudbala, pojavio se kao potpuno nepoznati sedamnaestogodišnjak u dresu Brazila davne 1958. godine na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj. Vještinom, stilom i efikasnošću za tih dvadesetak dana oduševio je fudbalski svijet. Zasjenio je sve do tada viđeno neviđenom magijom. Lopta se, kad je bila kod Pelea, kretala baš onako kako je on htio i, činilo se, išla čuvarima kroz noge kad god je to poželio. U mreži je bila skoro svaki put kad se za to ukazala šansa.

Do tada neviđeno čudo, od jednog još uvijek klinca, a velikog igrača!

Šteta što je malo snimaka sačuvano o tom Svjetskom prvenstvu gdje je Brazil osvojio prvu titulu. A riječ je uglavnom o filmskim storijama rađenim za tzv Filmske žurnale koji su se u bioskopima prikazivali uvijek prije glavnog filma.Jer, televizija je u to vrijeme i u svijetu bila novost, a ovdje tek počela da se prikazuje u nekakvoj eksperimentalnoj fazi. Prvi tv prijemnici su bili vrlo skupi, pa smo ih u Beogradu (a vjerovatno je slično bilo i u drugi mjestima) viđali u izlozima prodavnica tehničke robe ili u prostorijama tzv Mjesnih zajednica.

Ekran mali, slika crno-bijela, nas na stotine u nevelikom prostoru MZ- fudbalski provod prvog reda u to doba. Još, ako dođemo ranije, kao najmlađi mogli smo da posjedamo na patos u prvi red, tik ispod tv aparata. Takvo masovno televizijsko praćenje fudbala, navijanje, komentarisanje, dobacivanje - prosto nas je tjeralo da do besvijesti pikamo fudbal na ulici ili u dvorištu, a nijedan razgovor nije mogao da prođe bez te teme.

Svako od nas htio je tada da bude baš Pele.

Sljedeće Svjetsko prvenstvo održano je u Čileu. Predaleko za evropsku, a i našu televiziju tog doba. I tamo je sjajan bio Pele, a trake sa snimcima tih utakmica su stizale ovdje više brodovima nego avionima. Gledali smo tako mnoge utakmice, a da smo rezultat znali skoro nedjelju dana ranije. Ali, i to je bila velika stvar. Naravno da neću propustiti da podsjetim da je Jugoslavija u Čileu imala fantastičnu reprezentaciju. Osvojili smo četvrto mjesto nakon baš bezveznog poraza od Čehoslovačke, a Dragoslav Šekularac je uvršten među najbolje igrače svijeta tog vremena. Pele je opet bio najbolji.

Na narednom prvenstvu u Engleskoj skrljali su ga neki Bugari i to toliko da zbog povreda na terenu poslije nije sastavio ni jednu cijelu utakmicu. Brazil je ispao, a titulu su uzeli Englezi golom koji nije postojao. Na Vembliju je protiv Z. Njemačke sa desetak metara iskosa snažno šutirao Harst. Lopta je pogodila prečku, udarila u travu prije gol-crte, ali su pomoćni i glavni sudija pokazali na centar. Nepravda, i to u finalu. Ništa novo, zar ne? Tu je, na tom šampionatu, zapravo počinjao kraj Peleove blistave karijere.

Danas je pomalo čudan sljedeći podatak, ali i tačan: Pele je igrao sve vrijeme za brazilski klub Santos i , kažu, nije maštao o evropskim klubovima. Pamtim da se tada u štampi neviđenim i fantastičnim nazivao način na koji je taj čovjek štopovao loptu grudima u skoku, vodio je tako što je on uvijek bio između lopte i protivničkog igrača....

Na treninzima pionira, sjećam se, svi smo pokušavali to da izvodimo, a treneri su govorili: kamo lijepe sreće da još neko može da radi s loptom to što radi Pele. I to u punom trku.

Gerd Miler, omaleni njemački centarfor, čovjek koji se sedamdesetih godina nadavao golova iz tzv otpadaka u šesnaestercu, bio je u isto vrijeme i hvaljen i kuđen, ali i efikasan do bola. Trpao je golove stopalom, petom, koljenom, ramenom, leđima, glavom... Mislim da ni jedan gol iz igre nije dao sa veće udaljenosti od šesnaest metara. A, uglavnom je to bilo sa pola metra, metar, dva ili tri.

Mali, stamen, nisko težište, jak na lopti. Čučao je uvijek negdje u liniji ofsajda. Sudija svira jednom nedozvoljenu poziciju, svira drugi put, treći put lopta u mreži, a niko se ne oglašava. Miler pobjednički širi ruke, lopta jeste tek prešla liniju- gol se priznaje.

Ponekad je tako kilavo ulazila u gol da nije dostizala ni da mrežu zatrese. Ali, Gerd je bio majstor da ga da, a da ni on ni protivnički igrači, pa ni publika ustvari nisu znali na koju foru ga je dao.

Sličan je, čini mi se, bio Zvezdin tadašnji centarfor Prljinčević. Njega je Dragan Džajić bukvalno gađao sa lijevog krila u glavu. Bilo da ga udari u čelo ili potiljak ona je ulazila u mrežu. Ni Prljinac često nije bio svjestan da ga je dao sve dok nije čuo eksploziju oduševljenja sa tribina.

Gerd Miler jeste do prije Mesija bio rekorder po broju datih golova u godini za Bajern, ali je kao igrač ipak mnogo značajniji zato što je odlučujućim golovima u dresu zapadno-njemačke reprezetacije svojoj zemlji donio titulu na Svjetskom prvenstvu baš u Saveznoj republici Njemačkoj davne 1974. godine.

Gledao sam ga nekoliko puta u Beogradu uživo. Ništa posebno, ali prava mašina za davanje golova! Kad ti ga on da kidaš se na froncle kad shvatiš na koju „seljačku foru“ ti ga je uvukao. Taj je znao da ga da i glavom u skoku sa igračima po metar višim od sebe, plus golman. Kako, niko nije znao, a i sada vjerovatno ne zna. Htjela ga je lopta i to ti je!

Lionel Mesi, fantastičan i tek u punoj snazi. Prevazišao je i Pelea i Milera po broju datih golova. Njega ćemo , nadam se, još dugo gledati u sjajnim izdanjima. Mislim da iz tog razloga ispod njegovog imena još ne treba podvlačiti nikakve crte. Uostalom,i problem bi bio gotovo elementaran kad bismo pokušali poređenja Mesija, Milera i Pelea. Jer, potpuno su to različiti igrači.A ogromna je i razlika između fudbala koji se igrao pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih, i ovog danas. Jednostavno, nema realnih parametara po kojim bismo egzaktno utvrdili da je neko bolji, a neko lošiji.

Uostalom, fudbal je čudo od igre koju iz godine u godinu i iz decenije u deceniju izmaštaju i kreiraju najbolji igrači. Nikako treneri. Oni su taj magnet, kod njih je magija, oni igraju igru na koju smo kao na drogu svjesno navučeni nas nekoliko milijardi fudbalskih zanesenjaka. Pa neka tako i ostane.

(MONDO)