Ovo je priča o kultnim svjetskim stadionima, svjedocima istorije koji su ispisali fudbalske priče za sva vremena
Kojim kriterijumima se voditi u kategorizaciji kultnih svjetskih stadiona. Trofeji, klubovi, kapaciteti, istorijska finala, velika takmičenja, arhitektonska nadahnuća...
Svaki od ovih parametara može da bude važan, ali i ne mora. Ako stadion obuhvata od svega po malo, ili više, onda svakako zaslužuje poziciju na listi stadiona koji su obilježili fudbal kroz vrijeme.
Širom planete niču savremeni fudbalski objekti futurističkih izgleda, čak i za naše vrijeme u kojem tehnologija neprestano ruši sve granice. Svi oni obezbjeđuju komfor i ugođaj kakav nekada ni u snovima nije mogao da se zamisli.
Ali...
Grandiozni, sjajni, digitalizovani, ipak, čini se, nekako bez duše. Iste one koje su u svojim zidinama i tribinama imali stari Vembli, Marakana, Hejsel, Arsenalov Hajberi, Ajaksov De Mer, budimpeštanski Nep, na kojem je mađarska "laka konjica" pedesetih godina prošlog veka gazila svakog ko bi stao pred nju...
Kao iskustvom naborani generali, svjedoci istorije, velikih i nezaboravnih fudbalskih bitaka i ratova, nisu ostali nedodirljivi. Nesmotreno su popustili pod pritiscima ekonomskih sila, novca, težnji ka boljem. Neki od njih danas više i ne postoji, ostala su samo sjećanja.
Ko nije želio da se povinuje prohtjevima vremena osuđen je bio na propast.
Međutim, i ti novi će jednog dana biti stari. I oni će imati urezane duboke tragove istorije i svoje nezaboravne priče. I njih će vrijeme jednom pregaziti, a generacije ih će se sjećati.
Za svakog fudbalskog fanatika, istinskog zaljubljenika u magičnu igru s loptom, jedinu u kojoj vještina nožnog baratanja rekvizitom ima apsolutnu dominaciju nad igrom rukama, stadioni predstavljaju, u najmanju ruku, isto što i bogomolje za vjernike.
Teško da se na jednom jmestu može naći više ljubavi, nade, vjere ili mržnje, nego na fudbalskom stadionu. Kako drugačije opisati navijački fanatizam, strast i emocije, naučno teško objašnjive i od strane najeminentnijih svjetskih sociologa.
A, sve kreće sa stadiona, mjesta gde čak i u mirnim, staloženim osobama neobjašnjivo proključa krv i probudi se duh fudbalskog navijača.
Kako red nalaže, krećemo iz kolijevke fudbala - Engleske. Ali, ne iz Londona, već Liverpula!
Stadium Anfield, Liverpul, Engleska - kapacitet: 45.276
"This is Anfield" i na njemu "Kop" - najčuvenija tribina na svijetu. "Stajanje" je nekada moglo do primi 30.000 navijača i gotovo uvijek je bilo ispunjeno do posljednjeg mesta.
"Redsi" vole da kažu da zbog privrženosti i vjernosti klubu tribinama "Spion Kop", "Mein Stend", "Sentinari Stend" i "Enfild Roudu" uvijek, pa čak i kada nema nikoga, odzvanja pjesma "You'll Never Walk Alone" (Ti nikada nećeš hodati sam). Toliko je puta ispjevana da su riječi i melodija upijeni u betonske tribine.
Ali, Enfild nije uveijk bio Liverpulov dom. Istoriju je prvi na njemu počeo da piše, vjerovali ili ne, Everton, veliki gradski rival. "Karamele" su na Enfildu stanovale osam godina (1884 - 1892), a onda su se preselile na Gudison.
U planu je da se Liverpul preseli na novi stadion Stenli Park sa 25.000 više sjedećih mjesta. Taj objekat bi trebalo da se gradi u blizini Enfilda, zbog čega je predviđeno njegovo rušenje. Kraj radova bio je planiran za 2011. godinu, ali je svjetska ekonomska kriza odložila početak projekta. Kriza, ali i neslaganje onih kojima Enfild nešto znači.
Najveća posjeta: Liverpul - Vulverhempton 61.905 (2. februar 1952)
Wembley Stadium, London, Engleska - kapacitet: 90.000
Stari Vembli je 2003. sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu četiri godine kasnije podignut je super moderni Novi Vembli. Velelepno zdanje, u sjenci slave fudbalskog hrama Engleske i cijele Velike Britanije, s ponosom korača ka novim dostignućima.
Već u startu je sa 757 miliona miliona funti, koliko je koštala izgradnja, potukao sve rekorde. Za samo tri godina dva puta je bio domaćin finala Lige šampiona.
Ali, ovo je priča o njegovom prethodniku - "stadionu nad stadionima".
Godine 1923. za 300 dana izgrađen je novi nacionalni stadion u Londonu. Troškovi su iznosili 750.000 funti. Mogao je da primi 127.000 navijača, ali je već na prvoj utakmici kapacitet dvostruko nadmašen.
Malo je bilo stanovnika glavnog grada Engleske koji nisu željeli da posjete Vembli na njegovom otvaranju i da u finalu FA kupa odgledaju gradski derbi između Boltona i Vest Hema. Priča se da je tog dana na tribinama, ali i pored terena, bilo između 240.000 i 300.000 navijača, a da je još 60.000 ostalo ispred kapija.
U zvaničnim podacima piše da je pobjedi Boltona od 2:0 prisustvovalo tačno 126.047 gledalaca. Međutim, u taj podatak niko ne vjeruje.
Vembli je tako već prvog dana postao sinonim za engleski fudbal.
"Gordi Albion" je upravo na njemu stigao do svog najvećeg uspjeha u istoriji - osvajanja Svjetskog kupa 1966. godine. Čuveno finale sa Nijemcima ostalo je u sjećenju po pobjedi domaćina poslije produžetaka 4:2, ali i najkontroverznijem golu svjetskih prvenstva. Švajcarski sudija Dinst vidio je pogodak Džefa Harsta, koji zapravo nije bio, jer lopta obimom nije prešla gol-liniju.
Na Vembliju se igralo najviše finala Kupa i Lige šampiona - sedam. Hram evropskog fudbala je 1996. bio domaćin Njemačkoj i Češkoj u finalu Eura.
Najveća posjeta: Bolton - Vest Hem 126.047 (28. april 1923)
Najveća posjeta, Novi Vembli: Portsmaut - Kardif 89.874 (17. maj 2008)
Estadio Azteca, Meksiko Siti, Meksiko - kapacitet: 105.000
"Asteka" - nazvan po indijanskom narodu Astecima koji su vladali velikim carstvom južnog Meksika. Sagrađen je 1968 godine za potrebe Olimpijskih igara, ali najveću slavu stekao je domaćinstvom dva Mundijala (1970. i 1986). Dovoljno je reći Pele i Maradona. Dvojica najboljih fudbalera svijeta svih vremena su na Asteka stadionu, kao kapiteni Brazila i Argentine, podizali pehare namijenjene šampionu planete.
Asteka je svjedok "Božje ruke", ali i najlešeg gola ikada. Sve u izvođenju "El Piba" na utakmici četvrtfinala Svjetskog prvenstva 1986. protiv Engleske. Kakav nevjerovatan matine tog 22. juna pred 114.580 gledalaca...
Tačno 16 godina ranije, na istom mjestu, Brazil je u finalu protiv Italije izveo akciju o kojoj se i danas priča. Kompjuterski precizna počela je od Vilsona Pjace, Klodoaldo je nanizao četvoricu Italijana, pa je predao loptu Rivelinju, ovaj do Žairzinja, koji pronalazi Pelea u sredini. Čuvena "desetka" malo čeka i odlaže je na desnu stranu za Karlosa Alberta. Udarac iz punog trka spoljnom - "azuri" su na koljenima.
Asteka će još do sljedeće godine biti jedini stadion na kojem su se igrala dva finala Mundijala, a onda će to postati i Marakana. Stadion u Riju će sve rekorde meksičkog hrama fudbala srušiti 2016. kada bude domaćin Olimpijskih igara.
Dom je Kluba Amerika.
Najeća posjeta: Meksiko - Brazil 119.853 (7. jul 1968)
Estádio do Maracanã, Rio de Žaneiro, Brazil - kapacitet: 82.238
"Marakana" - ponos Brazila i Rija. Dugo je važila za najveći stadion na svijetu sa kapacitetom od 200.000 mjesta. Godine i ljudska nemarnost učinili su svoje, pa je krajem 2000. postojala mogućnost i da se uruši sama od sebe. Iz tog razloga monumentalna ljepotica je čak dva puta renovirana za samo šest godina, da bi je za potrebe Svjetskog prvenstva 2014. potpuno srušili i podigao novi stadion sa preko 80.000 sjedećih mjesta.
Marakana je otvorena osam dana pred Svjetsko prvenstvo 1950. godine. Tačno mjesec dana poslije toga Brazil i Urugvaj igrali su utakmicu za šampiona svijeta. Domaćinu je pred 200.000 svojih navijača bio dovoljan i bod, ali je poražen 1:2. Urugvaj je postao prvak!
Na Marakani igraju tri tima Botafogo, Flamengo i Fluminense. Pele je 1971. godine na njoj protiv Jugoslavije odigrao oproštajnu utakmicu za reprezentaciju.
Originalno ime stadiona je po legendarnom novinaru Mariju Filju, ali ga svi zovu po dijelu Rija u kojem se nalazi - Marakana (vrsta papagaja).
Najveća posjeta: Urugvaj - Brazil 199.854 (16. jul 1950).
Smatra se da je toj utakmici prisustvovalo preko 205.000 gledalaca.
Santiago Bernabéu Stadium, Madrid, Španija - kapacitet: 85.454
Zajedno sa "kreljevskim klubom" rastao je stadion Santjago Bernabeu, u početku zvan Šamartin (1955. godine dobija današnje ime). Smješten u gradskom jezgru Madrida svjedočio je o uspjesima najvećeg kluba na svijetu, ali i o veličanstvenim fudbalskim turnirima i finalima.
Otvoren je 14. decembra 1947. i u početku je mogao da primi oko 75.000 navijača. Nije mnogo trebalo da u Realu shvate da je kapacitet mali, pa se vrlo brzo počelo sa širenjem objekta i dodavanjem prostora za navijače.
Već u junu 1954. dostigao je rekordan kapacitet od 125.000 mjesta. Ipak, zbog bezbjednosti i ukidanja "stajanja" vremenom se došlo do sadašnjih 85.454 stolica.
Spada u najpopularnije stadione na svijetu, tako da Real na godišnjem nivou na turističe obilaske Santjaga Bernabea zaradi milione evra.
Bio je domaćin četiri finala Kupa i Lige šampiona, jednog Evropskog kupa nacija 1964. i finala Svjetskog prvenstva 1982. godine.
Najveća posjeta: Real Madrid - Fiorentina 125.000 (30. maj 1957), ujedno najposjećenija utakmica u takmičenjima UEFA.
Camp Nou, Barselona, Španija - kapacitet: 99.786
"Novo igrališe", što u prevodu sa katalonskog znači Kamp Nou, takođe ima pet zvjezdica UEFA i danas je najveći evropski stadion.
Dom je fudbalera Barselone.
Više puta je renoviran, pa mu je samim tim i kapacitet oscilirao.
Stadion je otvoren 24. septembra 1957. Zanimljivo da su izgradnju sponzorisali navijači španskog fudbalskog giganta. U periodu između 1980. i 1993. godine imao je mjesta za 121.749 gledalca, što predstvalja značajno proširenje (prethodno primao 93.053).
Strogi zahtjevi UEFA primorali su vlasnike da smanje kapacitet.
Služio je za potrebe Svjetskog prvenstva 1982. godine i bio je domaćin dva finala Kupa i Lige šampiona. Spada u najposjećenije turističke atrakcije Barselone.
Najveća posjeta: Barselona - Juventus 120.000 (5. mart 1986)
Stadio Giuseppe Meazza/San Siro, Milano, Italija - kapacitet: 80.018
Interov Đuzepe Meaca ili Milanov San Siro. Svejedno je. Reč je o istom objektu koji dijele dva velika fudbalska kluba i gradska rivala.
Meaca je igrao za oba tima, ali je veće uspjehe postigao sa "nerazurama". Vjerovatno iz tog razloga navijači Milana stadion više vole da zovu po dijelu grada u kojem se nalazi.
U početku je bio u vlasništvu Milana, ali je Inter 1947. otkupio dio zemlje i do danas ostao suvlasnik. Zanimljivo da je San Siro otvoren upravo utakmicom između Intera i Milana u kojoj Inter pobijedio 6:3.
Na otvaranju u septembru 1926. godine zvanično je mogao da primi samo 26.000 gledalaca, ali je na tribinama bilo 35.000. Kapacitet iz godine u godinu povećavao, pa je 1955. stigao do 100.000 mjesta.
Na njemu su se igrale utakmice Svjetskog prvenstva 1934. i 1990. godine. Finala Kupa i Lige šamiona igrana su tri puta.
Najveća posjeta: Italija - Brazil 100.000 (25. april 1956)
U kultne fudbalske objekte spadaju i Mančesterov Old Traford, Borusijin Vestfalen, sa čuvenom južnom tribinom "žuti talas" - najvećim "stajanjem" u Evropi, Bokina Bombonjera, Riverov El Monumental, zatim mjesto najveće tragedije u UEFA takmičenjima brselski Hejsel, Hempden Park u Glazgovu, gdje je 1937. utakmicu između Škotske i Engleske posmatralo 150.000 ljudi, rimski Olimpiko, pariski Park Prinčeva, Olimpijski u Minhenu, "orlovsko gnijezdo" u Lisabonu La Luš...
U ovoj priči pokušali smo da izbjegnemo "domaće" stadione - "neosvojive tvrđave", "rupe", jame", "hramove", "lavore", "pašnjake"... Za navijače Zvezde beogradska "Marakana" će ostati najljepša, najznačajnija i najveća na ovim prostorima. Isto tako, uvjerni smo, da je za pristalice Partizana to "JNA".
Ili su možda ipak Poljud i Maksimir, mjesta na kojima je nekadašnja velika država početkom devedesetih, prvi put jasno stavila do znanja da joj se bliži kraj i da nestaje.
Ta priča je za neku drugu priliku...(MONDO)