Miletu Kekinu, frontmenu Hladnog piva, slegli su se utisci posle eliminacije Hrvatske sa Mundijala. Ima duhovitih poruka za hrvatske reprezentativce. A i naši bi mogli ovo da pročitaju. Poruka je univerzalna.
On je među starijim u reprezentaciji, kao što to golmani obično i jesu, i vjerojatno se prečesto vraćao kući visoko uzdignute glave - i praznih ruku. Pomislio je kako bi bilo lijepo bar samo jednom sići iz aviona u velikom stilu, šampionski, pa taman i kao nemoralni pobjednik, onaj koji je odlučujući gol zabio iz čistog ofsajda, uz pomoć suca, vjetra i nedosuđenog faula na protivničkom igraču.
Jeste, dobro su se i pošteno borili protiv domaćina i peterostrukih prvaka, i jeste onaj japanski šupak od suca nam dosudio nepostojeći penal. Ali, zna Stipe, da će to sve prekriti mahovina i to ona brzorastuća sportska mahovina, koja naročito brzo prekriva sve one koji su zamalo nešto osvojli.
Shvatio je Stipe, ta stara iskusnjara da se moralne pobjede u sportu kratko pamte. Ako mislite da pretjerujem, pitat ću vas tko je moralni pobjednik Europskog prvenstva u Ukrajini i Poljskoj? Nemate pojma. Ne znam ni ja. Valjda zato što nije bilo pehara niti cmok cmok od onog Platinija.
Kao što postoje moralni pobjednici tako postoje i nemoralni pobjednici a to su u nogometu uglavnom Grci, evropski prvaci iz 2004. Njihov tadašnji trener Oto Rehagel napravio je od polutalenata europske šampione koristeći metode psihološkog ratovanja odnosno igrajući tako loše da se svaki protivnik predao samo da bi završio s tom agonijom. Ok, jeste malo nastradala ljepota fudbala ali to će pamtiti samo moralni pobjednici, u ovom slučaju Portugalci kojim se poslije ostvarila najgora nogometna kletva. Dabogda ti susjed bio evropski pa svjetski pa opet evropski prvak.
Nakon moralnog poraza od Brazila, naši moralni pobjednici, uslikani su kako se brćkaju ispred hotela. I to noću. Goli!!! Prizor ko iz drevnih rimskih toplica. Obnaženi mladići koji banjaju se i druže kraj vode , mišićavi, nasmijani i bogati.
Ivica Olić, koji doduše nije više tako mlad bio je ljut ko ris pa je upitao novinare kako da svojima sad izađe pred oči. Šta će njegovo selo sad mislit o njemu?Jedva im objasnio da se svaki dan mora tuširat s golim muškarcima jer mu je to, jebi ga, u opisu posla ali kako da im objasni da se uvečer, ničim izazvan s njima gologuz šegaći po bazenima. Ko oni, oni ...ma znate oni što paradiraju.
Nakon kratkotrajne depresije usljedila je pobjeda nad Kamerunom. Utrpali smo im četitri komada. Nastala je luđačka euforija. "OPET SMO VELESILA", bio je jedan od skromnijih naslova sutrašnjih novina. Kamerunci su očito bili potcijenili gnjev gologuzih koji su se vratili jači nego ikada to kick some ass, some naked ass, precisely. Takav bio je dojam. I takvi, u punom sprintu, zaneseni vlastitom veličinom smo naletili na meksički zid.
Na tu utakmicu neću trošit rijeći jer se tu nema šta pisat. Nije bilo niti nepoštenog suđenja, lošeg terena ni prevelike vlage u zraku pa niti prostora u šesnaestercu za drugačije mišljenje. Bilo su bolji od početka do kraja, u svim aspektima igre koja se zove nogomet. Naši su nogometaši bili jači samo jednom - po bankovnim računima. Kao skup igrača smo skoro pa tri puta skuplji od Meksikanaca a kao ekipa smo tri puta lošiji pa je takav bio i rezultat.
I to je bilo to od vaših dragih susjeda, Hrvata u Brazilu.
Za kraj rijeć pa utješnih rijeći za Stipe Pletikosu i njegove prijatelje s bazena. Ne, nećete se vratit ko moralni pobjednici. Ne postoje moralni pobjednici u profesionalnom sportu a kamoli u nogometu, kao što nema ni morala, jer da ima morala ne bi gologuzi klipani, toliko zarađivali!
Vratit ćete se kao gubitnici.
Kao nemoralno dobro plaćeni gubitnici.