• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Grčka prođe, Španija nikako

Autor mondo.rs

Dimitrije Vojnov pruža "konstantno dobre partije" od početka Mundijala i jedan je od nosilaca igre MONDO tima. Evo njegove treće kolumne.

 Grčka prođe, Španija nikako Izvor: MONDO

Izvor: MONDO

U grupnoj fazi Svetskog prvenstva, odigrano je 48 utakmica i postignuto je 136 golova. Od tih 48 utakmica, šest su odigrale selekcije sa prostora bivše Jugoslavije a još tri je dodala reprezentacija vođena stručnjakom iz regiona. Od 136 golova, 16 postigli igrači poreklom ili rodom sa prostora bivše države.

Međutim, u dalji tok takmičenja plasirali su se samo selektor Vahid Halilhodžić sa Alžirom i švajcarska reprezentacija sa svojim kontingentom kosovskih i makedonskih Albanaca, Hrvatom, Bošnjakom i Filipom Senderosom, polusrbinom po majci. Ako sam u prvoj kolumni naveo kako mi smeta proliferacija Brazilaca po raznim nacionalnim timovima (Hrvatska je u svom sastavu imala više Brazilaca nego Bosna Hrvata) sada se može reći da "bivši Jugosloveni“ čine fudbal "etnički jednoličnim“.

Ipak, za razliku od Brazila, bivši Jugosloveni očigledno bolje funkcionišu u tuđim nego u svojim reprezentacijama i reklo bi se da je svaki od jugoslovenskih fudbalskih uveoka nasledio pomalo onog jalovog DNK koji je krasio nacionalne timove zajedničke države.

U Beogradu su u tradicionalnim "drugosrbijanskim“ sastajalištima organizovana gledanja reprezentacija iz susedstva, ali, nažalost, "komšije“ zapravo ni na jednom ideološkom nivou nisu bili reprezenti SFRJ u malom i Švajcarska ju je mnogo bolje simbolizovala od Hrvatske i Bosne.

Hrvati su otišli na Mundijal podržavajući nacistički pozdrav Josipa Šimunića i žaleći što on nije sa njima u ekipi (a iskreno, ovaj sastav hrvatske reprezentacije deluje kao da bi pao u očaj kada bi saznao da ga bodre Srbi) a Bosna i Hercegovina je jedva napabirčila tri igrača koji bi simulirali multietničnost. Dakle, ove reprezentacije iz susedstva ne samo da su nusproizvod nedavnih događaja nego su i čista reafirmacija tih sukoba i poraz ideje zajedničkog života.

Paradoksalno, jedini pravi raskid koji je trebalo da se desi bio je onaj sa jalovošću jugoslovenske reprezentativne igre. Hrvati su čak delovali kao tim koji se otrgao od tog usuda, prvo 1998. a potom za vreme mandata Slavena Bilića, ali su na Mundijalu u Brazilu poklekli i vratili se SFRJ standardu. Šteta, jer imali su kvalitetnu i dobro uigranu reprezentaciju, sa dosta iskustva i dobrim rešenjima na svim pozicijama.

Bosna i Hercegovina je implodirala po receptu srpsko-crnogorske reprezentacije Ilije Petkovića, kada je Safet Sušić u sastav iznenada uvrstio svog sinovca Tina Svena. Posle tog gesta, mogao je promeni nadimak Pape u Amidža. Za razliku od Petkovića doduše, reprezentativci BiH barem nisu poniženi na Mundijalu, imaju i jednu sudijsku grešku za koju mogu da se uhvate pa će im biti potrebno više vremena da uvide greške.

Kad je reč o reprezentacijama za koje su Srbi navijali - Grci su prošli, Rusi nisu.

Kao i uvek, Grci su se provukli tako što su dali golove u pravom trenutku, odnosno mudro potrošili tih par golova koliko imaju u nogama. Njihov plasman iz grupe mogao je biti ubedljiviji, odnosno simbolički moćniji da su osvojili četiri boda, postigavši samo jedan gol dok su neke druge ekipe, poput Hrvatske, ispale i sa šest datih golova. Ipak, Obala Slonovače je poremetila tu simboliku te Grci prođoše sa četiri boda i dva data gola.

Fabio Kapelo, posle relativnog neuspeha sa Engleskom 2010. godine, doživeo je pravi brodolom sa Rusijom. Čvrst sastav iz kvalifikacija koji je umeo da zablista na kontinentalnim
takmičenjima, odigrao je Mundijal potpuno "jugoslovenski“, disciplinovano ali bezidejno i dekoncentrisano, sa fatalnim kiksevima. Kapelo je najskuplje plaćeni selektor na Mundijalu
ali posle dva turnira na kojima je vodio reprezentacije možda  ispada da zaista ne zna da radi u tom formatu, odnosno da mu više odgovaraju duža takmičenja.

Ruski fudbal se generalno sada nalazi u vrlo specifičnoj tranziciji. Od fabrike sirovina za igrače, postali su liga koja privlači skupe strance i to se sigurno reflektuje na lokalne talente. Kapelov odnos prema Džagoevu od kog se očekivalo da bude motor ove ekipe, pokazuje vrlo čudno ekonomisanje kvalitetom ekipe i smatram da ćemo posle prvenstva saznati više detalja o problemima ove ekipe. U svakom slučaju, okretanje lige stranim pojačanjima može biti dvosekli mač, može podići opšti nivo lokalnih igrača kao u Španiji, ili suziti reprezentativne kadrove kao u Engleskoj.

Rusima, pak, očigledno više odgovaraju holandski treneri. Videćemo da li će Kapela zameniti neko poput Rajkarda ili Van Bastena, pošto slutim da Van Gal ima pune ruke posla.

Kolaps Španije šokira ali ne iznenađuje. Ovaj sastav je prošao ciklus od šest godina na vrhu sveta i zasitio se. I ovakav rezultat se nije mogao izbeći. Del Boske je možda i bio svestan krize tima, a svakako da mu nije pomogla ni beskonačna eksploatacija ekipa od strane federacije kroz bezbrojne, skupo naplaćene prijateljske mečeve. Ipak, Del Boske nije mogao a da ne povede baš ovaj sastav. Ako tome dodamo i da su nova imena u ekipi poput Dijega Koste podbacila, ovo je bio neizbežan ishod.

Da parafriziram Markesa, Del Boskeov tim je doživeo "najavljenu smrt“ i drago mi je što to razume i Federacija i držaće ga kao selektora barem do 2016.

Italija je, s druge strane, obećavala na početku turnira da bi potom nonšalantno izgubila dve utakmice. Prandelijev tim je gubio i ispao a da nikada zapravo nije nadigran i poražen.

Podsaharska Afrika je imala tradicionalno veliki potencijal na ovom Mundijalu. Samo je Nigerija prošla dalje premda su i Obala Slonovače i Gana igrale relevantan fudbal. Važan je, međutim, prolazak Alžira. Severna Afrika ima ogroman potencijal koji je kroz kolonijalne veze možda i ponajviše preliven u evropske reprezentacije iako ni podsaharske zemlje toga nisu pošteđene. Godinama se puno očekivalo od ekipa kao što je recimo Maroko (onomad predvođen Mustafom Hađijem) a sada to radi Slimanijev Alžir.

Kako sam i najavio u prvoj kolumni, na južnoameričkom terenu lokalne ekipe igraju bolje nego na drugim kontinentima premda je teško proceniti koliko daleko mogu otići senzacija poput Kostarike ili Urugvajci lišeni Suareza.

Ipak, ukupno uzev možemo reći da su ispadanjem Španije, Italije, pa i Portugalije u sledeću fazu prošli neki timovi koji nemaju dovoljan kvalitet za duži opstanak u eliminacionoj fazi i da je takmičarski napon u ovih šesnaest nešto umanjen. Otud, jači fudbal možemo očekivati tek od četvrtfinala, naročito jer se Grupa A neće ukrštati sa šampionom i vicešampionom prošlog Mundijala. S druge strane, sve grupe su bile neizvesne do poslednjeg zvižduka i većina ekipa je igrala bez kalkulacija tako da u eliminacionu fazu ulaze sa suspenzijama i povredama.

Dakle, ako u sledećem krugu kvalitet malo i opadne, napetost svakako neće.

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC