Crno-bijeli, ko će pogledati Moreiru u oči?

Koliko košta eliminacija u trećem kolu kvalifikacija za Ligu šampiona? Račun još nije dostavljen, ali biće!

Partizan će to tek vidjeti sljedeće godine kada mu UEFA izbriše bodove iz sezone 2004/05. Izuzev ako ne napravi čudo u Ligi Evrope, a sa igrom prikazanom protiv Apoela...

Teško!

Ruku na srce, put do Lige šampiona nikada nije bio lakši. Ali, složiće se svi, ko ne može da izbaci prvaka Kipra, ne treba ni da se nađe u društvu Mančester junajteda, Barse i ostalih velikana.

Ma, čak ni onih koji rijetko kad prođu prvu fazu, kakvi su na primjer Panatinakos, Fenerbahče, Sporting, PSV, Verder...

Do prošle godine smo, bilo da smo navijači Zvezde ili Partizana, strijepili da nam žrijeb ne dovede Arsenal ili Valensiju u Beograd. Sada, kada je u posljednjem krugu Makabi iz Haife najviša prepreka, pokazalo se, ne možemo da se nosimo ni sa članovima "drugog šešira", timovima koji bi do prije desetak godina nosili šešir našoj gospodi Partizanu i Zvezdi.

Realno, crno-bijeli su zaslužili eliminaciju.

Njihov trener Slaviša Jokanović se u najavi druge utakmice pozivao na 4:0 protiv Kvins Park Rendžersa.

Znamo da ima i mlađih čitalaca, pa ćemo podsjetiti da je Partizan igrao sa Englezima dok Jokan još nije ni planirao da bude fudbaler. Govoreći o tome da njegov tim protiv svakoga može da postigne dva gola (?!), Jokanović je podsjetio da se prolazi dalje i sa rezultatom 4:1.

To su bile riječi. A, djela?

Sastavi kojima je ukazao povjerenje nisu stvorili ni četiri šanse za 180 minuta tjeranja sa Kipranima.

Ivan Jovanović, ovdašnjoj javnost nepoznat trener, "pročitao" je i nadmudrio kolegu. I ne samo to. Ako je kiparska žega ili vlažnost vazduha ili šta god, saplela crno-bijele u Nikoziji, zašto im je smetalo prijatnih beogradskih 20 i kusur Celzijusa i osvježavajuća kiša da trče duže od sat vremena.

Mogli su da "grizu" makar na emociju ili energiju poslatu sa tribina. Ali ne...

Ni toliko nisu mogli, iako su već u trećem minutu dobili dar sa neba. Ozbiljna ekipa bi poklon prihvatila i naplatila sa kamatom. No, Srbi nisu Nijemci i nikad neće biti Nijemci.

Bilo bi potrebno vrijeme preturiti po arhivi, ali ni sinoć poslije utakmice, ni jutro kasnije, zaposlenima u našoj redakciji ne polazi za rukom da se sjetimo kada je i DA LI NEKADA srpski tim eliminisao protivnika poslije 0:2 u prvoj utakmici...

A, šta su crno-bijeli mogli više da traže, kako bi konačno napravili takav podvig?

Pun stadion, gol na vrijeme, protivnik koji je došao da igra, da postigne gol, kraće: nije došao da se brani. Prostora je bilo i to baš!

Nema ko na stadionu nije poželio da Partizan konačno razvali nekoga na svom stadionu, poslije gola u 3. minutu. Količina adrenalina na stadionu dostigla je kritičnu granicu, ali ko je i zbog čega iskontrolisao naboj u grudima Partizanovih fudbalera poslije 1:0? Iz straha da se ne primi gol?

Epilog: Kiprani se sabrali, povezali nekoliko pasova, povratili sigurnost i počeli da koriste rupe između linija Partizanovog tima, a najveća je bila između četvorice defanzivaca i zadnjeg veznog.

Prostor veličine prosječne pustinje između zadnje linije i veznog reda u kojem su se Kiprani poigravali, metri i metri razdaljine između fudbalera u crno-bijelim i žutim dresovima (kada su crno-bijeli bili u fazi odbrane), tromost i igra unazad u organizaciji napada, često kao posljedica statičnosti igrača, neobjašnjiva i bezrazložna konfuzija...

Pa kako tako u Ligu šampiona? Naravno, nikako!

MONDOV SKENER

Mladen Božović – Prošlosezonsko otkrovenje, ovog ljeta protiv Rila besposlen, pokazao je protiv Apoela nesigurnost koju je prenio i na ostale linije tima. Nije znao šta će s loptom kada su mu je saigrači vraćali, ispuštao ju je poslije centaršuta...

Srđa Knežević – Jedan je od malobrojnih igrača koji zaslužuje pohvale. Dobio je (neobičnu) ulogu desnog beka umjesto zbunjenog Siniše Stevanovića. Borac, kakav je po prirodi, nije dozvolio Kipranima da ga prolaze. U napadu se od njega nije mnogo očekivalo, ali je sa nekoliko centaršuteva unio pometnju u protivničku odbranu.

Nenad Đorđević – Ako se iko ikada pitao zašto nosi kapitensku traku, dobio je odgovor. Uvijek spreman da ispravi greške saigrača, siguran i raspoložen za borbu. Iz očaja je na kraju, kad drugi nisu znali šta će, pokušao i da organizuje igru. Djelovalo je da će da pojede sve na terenu samo da unese loptu u gol gostiju.

Goran Gavrančić – Ko bi rekao da igrač takvog iskustva ne zna kojim dijelom stopala se ispucava lopta?! Kiksevi i nesigurnost koju je ispoljio, nikako ne idu uz nekadašnjeg igrača stalnog učesnika Lige šampiona.

Ivan Obradović – Da ne bješe njega, Partizan ne bi imao prodore po boku. Pripremio najbolju priliku na utakmici (Moreira udarcem glavom pogodio prečku), uletio u kazneni prostor Apoela i tukao desnom, kao za reprezentaciju u Beču, ali sada je golman bio na pravom mjestu.

Radosav Petrović – Osvjedočeni Grobar usporavao je igru sa pozicije zadnjeg veznog koliko je mogao i nervirao navijače. Ali je zato bio brz i ofanzivan kada je poslije utakmice trebalo brecnuti se na novinare. A tek je dobio poziv za "A" reprezenaciju.

Adem Ljajić – Zašto li je igrao ako je umoran od učešća na Evropskom prvenstvu za omladince?! Šut sa 18 metara, koji je sjajni golman Dionis Kjotis odbranio, sve je vrijedno pomena što je uradio. Ali je, baš kao i Petrović, zaslužio crveni karton, pa mu je Italijan Trefoloni progledao kroz prste.

Almami da Silva Moreira – Ako navijate za Zvezdu i još mu pamtite frku sa Ibrahimom Gajom - zaboravite. Ako ste pristalica Partizana, jasno vam je. Pred Moreirom svi treba da kleknu na koljena. U utorak je ostao bez majke, ali nije napustio ekipu. Da li je njegova borbenost proizvod bijesa, nije važno. Važno je da je bio najbolji ili makar najborbeniji na terenu, kao da se rodio sa crno-bijelim dresom. A poslije utakmice je iskreno žalio navijače i – plakao. Pitanje je da li saigrači smiju da ga pogledaju u oči...

Nemanja Tomić – Od mladog čarobnjaka u kopačkama i "kralja asistencija" vidjeli smo – ništa!

Kleverson Gabrijel Kordova Kleo – Pitali se ljudi, zašto najveće pojačanje Partizana u ovom prelaznom roku poslije četiri gola Rilu nije dobio šansu da igra u dve utakmice sa Apoelom... A jeste, igrao je, sjetih se da je opet probao makazice.

Lamin Dijara – Zar nije taj otišao iz Partizana? Nije, ali misli da jeste.

Vašington Roberto Marijano Silva – Ima više od dva metra, ali ne može da se odvoji od zemlje. A kad se odvoji, lopta ga pogađa (čitaj: pogađa!!!) u glavu. Nijednom je nije udario. Od njega se odbijala u gol-aut, aut, čak jednom i u kontru Kipranima.

Miloš Bogunović – Trudio se, ali jedva da je jednom smirio loptu.

Branislav Jovanović – Igrao samo desetak minuta...

Slaviša Jokanović – Ironičan prema novinarima, a opravdanja ni od kud. Možda je ipak srpski fudbal potrebniji njemu nego on srpskom fudbalu. Svaka čast i hvala za utakmice u reprezentativnom dresu, ali uvođenje Vašingtona u 60. minutu, a sa namjerom da se ne igra dugim loptama, ne bi "popilo" ni sedmogodišnje dijete. Baš kao ni razlog što je Ljubomir Fejsa ušao u igru u Nikoziji, a ne u Beogradu ili što je Brana Ilić presjedio utakmicu na klupi, a za razliku od kolega sa krilnih pozicija, bar hoće da trči. Ili što je najavio četiri gola ili što nije spremio ekipu. Ili što nije čestitao treneru Apoela, Ivanu Jovanoviću, što ga je "provalio" i nadmudrio...

Eto, zato je prvak Kipra izbacio prvaka Srbije!

(R. J. - N. J. - MONDO, foto: MN Press)