Samo 17 fudbalera u posljednjih 30 godina mogu se pohvaliti da su nastupali za oba ljuta španska rivala, Real Madrid i Barselonu.
A, samo sedmorica od njih 17 ostvarila su direktne transfere iz jednog u drugi klub!
Iz Barse u Real prešli su Bernd Šuster 1988, Luis Milja 1990, Fernando Munjoz 1992, Mihael Laudrup 1994, Luis Figo 2000. i Havijer Saviola 2007. godine.
U suprotnom smjeru je u istom periodu otišao samo jedan igrač - Luis Enrike 1996. godine.
Svaki od pomenutih asova ima manje ili više zanimljivu priču o motivima i okolnostima koje su pratile njegov transfer. Ali, niko osim Laudrupa nije dobio dva uzastopna "El klasika" rezultatom 5:0, igrajući prvo za Barsu, a onda za Real!
"Na Nou Kampu sam sa Barsom pobijedio Real 5:0 i na kraju sezone prešao u Madrid. Možete zamisliti kako su se čudno osjećali navijači Reala, kojima sam prethodno četiri godine zagorčavao život? Ali Real je prvi derbi poslije mog dolaska, na Santjago Bernabeu, takođe dobio sa 5:0", prisjeća se Laudrup.
"Tako sam u istoj godini, u daleko najvažnijim mečevima za oba kluba, pobijedio rezultatom 10:0!"
Laudrup je u razgovoru za "Bi-Bi-Si", povodom predstojeće utakmice Barselona - Real (nedelja, 19 časova), objasnio šta ga je te godine navelo da promijeni sredinu.
"Za pet sezona u Barsi, pod vođstvom Johana Krojfa, osvojili smo četiri titule prvaka Španije i Kup šampiona 1992. Nazivali su nas timom snova, bio je to najuspješniji period u istoriji kluba..."
"Tog ljeta se igralo Svjetsko prvenstvo u SAD. Barselona je tamo imala devetoricu španskih igrača, Kumana, Stoičkova i Romarija. Iz iskustva sam znao da će sezona poslije Mundijala biti veoma teška, da će biti povreda i sličnih stvari. Prepoznao sam trenutak da odem".
Postavilo se pitanje, gdje?
"Nisam želio u Italiju, jer sam tamo proveo šest godina igrajući za Juventus i Lacio. Njemačka me nije privlačila, Francuska bi bila korak unazad, a nije me tražio niko od velikih klubova u Engleskoj. Tada sam odlučio da razmotrim ponudu iz Madrida".
"Imali su samo nekoliko igrača na SP, Horhe Valdano je doveden za trenera i sve je bilo stavljeno u funkciju povratka na vrh. Fudbalski gledano, nisam imao dilemu, ali naravno da nije bilo jednostavno", rekao je Danac, kojeg je 20.000 navijača Barselone peticijom molilo da ne ide.
Pošto se oglušio o njih, nije se lijepo proveo kada se tri kola prije kraja sezone 1994/95 vratio na Nou Kamp, kao igrač Reala kojem je pobjeda u toj utakmici donosila titulu.
"Realova proslava titule na Nou Kampu je noćna mora svakog Katalonca, oni to nisu smjeli da dozvole. Ispalo je jezivo po mene. Sto hiljada ljudi je zviždalo na svaki moj kontakt sa loptom i to je bila jedina utakmica u karijeri u kojoj sam dozvolio da me poremete stvari koje nemaju direktne veze sa terenom".
"Uvijek ću pamtiti Valdanove reči u avionu koji nas je vraćao za Madrid. Rekao je, 'Mihael, večeras si shvatio koliko su te voljeli'. Bio je u pravu".
Laudrup je 1999. ponovo zaigrao za Barselonu na Nou Kampu, na jednoj egzibicionoj utakmici.
"Bilo je skroz OK. Uvijek će biti jedan ili dva odsto ljudi koji će da mi zvižde, ali ostalih 98-99 odsto će me prihvatiti vrlo lijepo. Na kraju krajeva, ja sam Danac. Nisam rođen u Madridu, nisam bio pionir ni Reala ni Barselone. Bila bi velika stvar kada bi danas Inijesta prešao u Real, ili Kasiljas u Barselonu, jer oni su odrasli u tim klubovima".
Otkako se 1998. penzionisao, Laudrupa često pitaju koga više voli, Barselonu ili Real.
"Ma, kakvo je to pitanje. Oba tima su moja. Svejedno mi je ko će pobijediti".
(MONDO)