Jubilarni, deseti Mundijal, održan u Zapadnoj Njemačkoj, označio je početak nove ere u istoriji svjetskih prvenstava.

Pošto je "zlatna boginja" četiri godine ranije otputovala u Brazil za sva vremena, uveden je novi pehar, jednostavno nazvan FIFA Svjetski kup, koji će aktuelan biti zaključno sa SP 2038. godine - dok na njemu bude bilo mjesta za graviranje imena osvajača. 

Novi predsjednik FIFA, Brazilac Žoao Avelanž, stupio je na dužnost samo nekoliko dana prije početka Mundijala. Englez ser Stenli Raus povukao se sa funkcije poslije 13 godina rada, a Avelanž je postao prvi neevropski čelnik svjetske fudbalske porodice, otkako je ona osnovana 1904. godine. 

Poslije nekoliko turnira odigranih po manje-više istom formatu, ovog puta je umjesto nokaut okršaja u četvrtfinalu i polufinalu, uvedena još jedna faza takmičenja po grupama. Osam najboljih timova iz prve faze preraspoređeno je u nove dvije grupe od po četiri reprezentacije, čime je polovini učesnika SP bilo zagarantovano najmanje šest utakmica. Pobjednici tih grupa sastali su se u finalu, dok su drugoplasirani igrali za treće mjesto. 

Za razliku od Mundijala u Meksiku, gdje se igralo po žestokim vrućinama, većim dijelom ovog turnira padale su obilne kiše. Uoči meča SR Njemačka - Poljska (1:0) u Frankfurtu, koji je odlučivao ko će se iz te grupe plasirati u finale, gradske komunalne službe angažovane su na isušivanju terena Vald stadiona, ali u obavljanju tog posla nisu imale puno uspjeha. Utakmica se pretvorila u farsu i na kraju je pobjednika više odlučila sreća nego fudbalsko umijeće. 

Od velikana svjetskog fudbala, u SR Njemačkoj nije bilo Engleza, Mađara, Francuza i Španaca, dok su debitovale Demokratska Republika Njemačka, Australija, Haiti i Zair (današnji DR Kongo). Istočni Nijemci postali su kreatori najvećeg iznenađenja u prvoj fazi, pošto su u Hamburgu savladali tada omražene sunarodnike rezultatom 1:0. 

Još je aktuelna verzija po kojoj su Zapadni Nijemci namjerno izgubili kako bi u finalnoj rundi izbjegli Holandiju, Brazil i Argentinu, ali šta god da je istina, Franc Bekenbauer je poslije tog poraza održao urgentan sastanak sa ostalim reprezentativcima, a onda se putem televizije obratio naciji kako bi smirio duhove. Kasnije se ispostavilo da su budući prvaci svijeta sve vrijeme bili u svađi sa čelnicima saveza oko visine premija za eventualni uspjeh.

Iako nisu stigli do trofeja, hit Mundijala bili su fudbaleri Holandije i Poljske, dvije zemlje koje su se prethodno posljednji put našle na SP još prije Drugog svjetskog rata. 

Sa Rinusom Mihelsom na klupi i asovima poput Johana Krojfa (proglašen za najboljeg igrača turnira), Johana Neskensa, Džonija Repa i Robija Rensenbrinka, Holanđani su predstavili svoju viziju najpopularnije igre, famozni "totalni fudbal", u kojem je akcenat stavljen na univerzalno znanje fudbalera, nauštrb dotadašnje striktne podjele na napadače, vezne i odbrambene igrače. "Lale" su do finala stigle sa gotovo stoprocentnim učinkom (pet pobjeda i remi bez golova protiv Švedske u prvoj fazi), savladavši usput Argentinu (4:0) i Brazil (2:0), uz ukupnu gol-razliku 14:1. 

Dvije godine poslije trijumfa na Olimpijskim igrama u Minhenu, Poljaci su do rekordnog trećeg mjesta na SP stigli sa disciplinovanim, ali i efikasnim timom, čije su vedete bili brzonogi krilni napadač Gžegož Lato i vezista Kažimir Deina. Sa ukupno 16 pogodaka, Poljska je bila najefikasnija selekcija na Mundijalu i pobjedom od 1:0 nad Brazilom osvojila je utješnu nagradu, pošto je od domaćina izgubila ključnu utakmicu za plasman u veliko finale. 

"Karioke" su bile najveće razočaranje turnira. Kao da nisu znali da se snađu bez "penzionisanog" Pelea, Brazilci nisu zatresli mrežu na četiri od sedam utakmica, a od ukupno šest postignutih golova, tri su dali Zairu. Mizeran učinak za ekipu koja je u svojim redovima još imala vedete iz Meksika Rivelinja i Žairzinja. 

Finale je odigrano 7. jula na Olimpijskom stadionu u Minhenu, pred 75.200 neposrednih svjedoka, opet po tmurnom vremenu. Početak je bio dramatičan - Krojf je već u prvom minutu nepropisno oboren u šesnaestercu domaćih i Neskens je sa "bijele tačke" donio Holandiji 1:0, praktično prije nego što je bilo koji od njemačkih fudbalera i dotakao loptu. 

Ali, kao u mnogim prethodnim finalima, tim koji je vodio nije na kraju i dobio utakmicu. Berti Fogts odlično je odigrao "flastera" na Krojfu, smanjio njegov uticaj i time odradio pola posla za svoju ekipu. Paul Brajtner u 25. minutu je izjednačio, takođe iz penala, a konačan rezultat (2:1) već u 43. minutu je postavio Gerd Miler, popularni "Der Bomber", kako su ga zvali u otadžbini.

Zapadni Nijemci imali su tada fantastičnu uzdužnu osovinu, od golmana Sepa Majera, preko libera Bekenbauera i centralnog veziste Volfganga Overata do Milera u špicu napada. Ta linija na kraju im je i donijela drugu titulu svjetskih prvaka, tačno 20 godina poslije trijumfa Valtera, Rana i ostalih slavnih prethodnika nad mađarskom "lakom konjicom" u Bernu.

Miler se poslije tog meča povukao iz nacionalnog tima sa fantastičnim saldom od 68 pogodaka na 62 nastupa. Njegovih 14 golova na dva završna turnira SP još uvijek predstavljaju rekord, dok je Francuz Žist Fonten samo u Švedskoj 1958. godine zatresao mreže 13 puta.

JUGOSLAVIJA - junaci iz Atine aterirali u Diseldorfu

Da bi se domogla Njemačke, reprezentacija Jugoslavije prešla je zaista buran put, uzbudljiviji nego ikada. U kvalifikacijama za Mundijal plavi su se našli u Sedmoj grupi, a rivali su im bili Španija i Grčka. Uoči posljednje utakmice u Atini, plavima je bila neophodna pobjeda od dva gola razlike, međutim, Grci su se svim silama potrudili da izbore što časniji rezultat, iako time nisu mogli da urade ništa važno za sebe same. 

Golovima Stanislava Karasija i Dušana Bajevića, naši fudbaleri su već u 15. minutu poveli sa 2:0, ali su se do poluvremena vratili na početak jer su Grci prvo smanjili, a onda i izjednačili autogolom Katalinskog. Da zadatak postane još teži, pobrinuo se Bajević dobijanjem crvenog kartona, ali onda su uslijedili gol Ivice Šurjaka za 3:2 i konačno legendarni Karasijev pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena. Tih 4:2 Jugoslaviji su donijeli diobu prvog mjesta u grupi i "majstoricu" sa Špancima. 

Meč odluke odigran je na Vald stadionu u Frankfurtu, 13.februara 1974. godine, pred 63.000 gledalaca. Kao 1949. u susretu sa Francuskom, baraž se pokazao srećnim za Jugoslovene, koji su golom Josipa Katalinskog u 13. minutu slavili minimalnu pobjedu i stekli pravo da poslije 12 godina otputuju na sajam najboljih svjetskih reprezentacija. 

Kao prilikom četiri od prethodnih pet učešća na završnim turnirima, Jugoslavija je i u SR Njemačkoj uspjela da prebrodi prvu fazu. Na startu su plavi remizirali sa braniocem titule, Brazilom (0:0), uslijedila je pobjeda nad Zairom od 9:0 za izjednačavanje rekorda svjetskih šampionata, a onda još jedan remi - 1:1 sa Škotskom. Tri reprezentacije završile su grupu sa po četiri boda, ali su Jugoslavija i Brazil na osnovu bolje gol-razlike prošli dalje i rastužili Škote. 

U grupi B finalne runde, Jugosloveni su računali da uz malo sreće mogu dogurati daleko. Međutim, prvo su u Diseldorfu izgubili od domaćina 2:0, pa u Frankfurtu od Poljske 2:1 i na kraju istim rezultatom od Švedske, opet u Diseldorfu. Bio je to meč koji ništa nije mogao da promijeni u konačnom plasmanu, te su plavi očekivano zaključili svoj nastup na Mundijalu dekoncentrisanom i ne baš srčanom partijom.

KARASIJEVA SJEĆANJA - prvi dio

KARASIJEVA SJEĆANJA - drugi dio: "On meni: 'Svinjo jugoslovenska', ja njemu: 'Dankešen'"

Krajem kvalifikacija, na mjesto selektora Vujadina Boškova postavljena je (naravno) selektorska komisija, u kojoj su Miljanu Miljaniću pomagali Milan Ribar, Sulejman Rebac, Tomislav Ivić i Milovan Ćirić.

Pored Dragana Džajića, koji je na SP stigao direktno sa odsluženja vojnog roka pa zato nije odigrao na očekivano visokom nivou, okosnicu te reprezentacije činili su Katalinski, Jovan Aćimović, Ilija Petković, Karasi, Šurjak, Branko Oblak... Na veliku scenu stupio je i veliki talenat, Vladimir Petrović Pižon. 

Selektor: Miljan Miljanić. Igrači: Enver Marić 6 (nastupa) / 0 (golova), Rizah Mešković -, Ognjen Petrović -, Josip Katalinski 6/1, Ivan Buljan 6/0, Enver Hadžiabdić 6/0, Vladimir Bogićević 5/1, Luka Peruzović 1/0, Kiril Dojčinovski -, Jovan Aćimović 6/0, Branko Oblak 5/1, Jurica Jerković 3/0, Dražen Mužinić 2/0, Miroslav Pavlović 1/0, Ivan Šurjak 6/2, Dragan Džajić 5/1, Ilija Petković 5/1, Stanislav Karasi 4/2, Dušan Bajević 3/3, Vladimir Petrović 2/0, Danilo Popivoda 1/0, Franjo Vladić.

REZULTATI PLAVIH

Prva faza

Jugoslavija - Brazil 0:0

Jugoslavija - Zair 9:0 (Bajević 8, 30, 81, Džajić 14, Šurjak 18, Katalinski 28, Bogićević 38, Oblak 51, Petković 65)

Jugoslavija - Škotska 1:1 (Karasi 81 - Džordan 89)

Finalna runda

Jugoslavija - SR Njemačka 0:2 (Brajtner 39, Miler 80)

Jugoslavija - Poljska 1:2 (Karasi 43 - Deina 27p, Lato 63)

Jugoslavija - Švedska 1:2 (Šurjak 27 - Edstrem 30, Torstenson 85)

- REZULTATI -

FINALNA RUNDA

Grupa A

Holandija - Argentina 4:0

Brazil - DR Njemačka 1:0

Holandija - DR Njemačka 2:0

Brazil - Argentina 2:1

Holland - Brazil 2:0

Argentina - DR Nemačka 1:1

Grupa B

SR Njemačka - Jugoslavija 2:0

Poljska - Švedska 1:0

SR Njemačka - Švedska 4:2

Poljska - Jugoslavija 2-1

Švedska - Jugoslavija 2:1

SR Njemačka - Poljska 1:0

ZA TREĆE MJESTO

Poljska - Brazil 1:0

FINALE

SR Njemačka - Holandija 2:1

KONAČAN PLASMAN

1. SR Njemačka, 2. Holandija, 3. Poljska, 4. Brazil
---------------------------------------------------

Utakmica sa najviše golova: Jugoslavija - Zair 9:0 (prva faza)

Ukupno golova na turniru: 97

Prosjek golova po utakmici: 2,55

Najbolji strijelac: Gžegož Lato (Poljska) - 7

Najviše golova na utakmici: Andrej Žarmah (Poljska), Dušan Bajević (Jugoslavija) - 3

Najveća posjeta: 83.168 (SR Njemačka - Čile, prva faza)

Ukupna posjeta: 1.768.152

Prosječna posjeta: 46.530

Debitovali: Australija, Demokratska Republika Njemačka, Zair (Demokratska Republika Kongo), Haiti.