Kolumnista MONDA Nebojša Petrović podsjetio je na početke sistema u fudbalu, taktike, formacije. Izabrao je svojih TOP 11 Zvezde, Partizana, Vojvodine, OFK Beograda... Imate li vi svojih TOP 11?
Prva fudbalska pravila nisu podrazumijevala prečku na golu, korner, golmana, udarac glavom, vrijeme trajanja igre, sudijsku pištaljku, slobodan udarac...
Teren je bio čudnih dimenzija, a u ofsajdu se nalazio svaki igrač koji je u momentu dodavanja bio ispred lopte. Protivnik se napadao isključivo ramenima i grudima, a poslije svakog gola ekipe su mijenjale strane. Postoji samo jedan detalj koji je tada bio na snazi i koji je, odolijevajući vremenu, evoluciji, tranziciji i modernizaciji, ostao i danas kao temeljno načelo najpopularnijeg sporta na svijetu - BROJ IGRAČA U EKIPI.
Numerolozi kažu da ’11’ predstavlja instinkt i da je najintuivniji od svih drugih brojeva. Astrolozi su na misteriji ’jedanaestice’ izgradili kompletnu teoriju zavjere oko napada na kule Bliznakinje u Njujorku.
U fudbalskom smislu, ’11’ je aksiom. Osnovno polazište koje se neće menjati dok je svijeta i vijeka. Golman plus deset igrača u polju. Prsa u prsa, dok se neko od aktera ne ogriješi o pravila i zasluži crveni karton. TOP 11.
Idealna postava. Biraju je UEFA i FIFA na kraju svaku sezone. Biraju je i i nacionalne federacije u okviru svojih šampionata. Da li ste se ikada osmelili da sastavite ’najboljih 11’ u istoriji fudbala? Niste još? I nemojte. Vraški je teško. Počev od sistema u kojem planirate da poređate ’veličanstvene’.
Da vidimo...
Početni sistemi igre nisu garantovali nikakav spektakl na terenu. Škotski model 2-2-6 kao odgovor engleskoj varijanti 1-1-8, podrazumijevao je golmansko ispucavanje lopte na drugu polovinu terena i haotične duele osmorice napadača sa kompletnim protivničkim timom. Nije tu bilo ni golova, ni šansi ni nekih velikih uzbuđenja.
"Kick and run" fudbalu definitivno je odzvonilo 1925. godine kada su "Šefildska pravila" stupila na snagu i sa modifikovanom verzijom Ofsajda raširila nove horizonte.
Ubrzo se rađaju prvi ozbiljni modeli igre. "Piramida" i "Sistem". Ovaj prvi, poznatiji kao "WW sistem", svodio se na osnovni raspored sa dva beka ispred golmana, trojicu centarhalfova na sredini terena i petoricu napadača (dva krila, dve polutke i špic).
Blekburn je u ovom sistemu osvojio pet trofeja u Kupu Engleske, Đenova gospodarila italijanskim fudbalom, a Urugvaj se okitio sa dva olimpijska zlata (1924. i 1928).
Sa "Metodom" kao legalnim nasljednikom "Piramide", Vitorijo Poco trijumfuje na dva Svjetska prvenstva (1934. i 1938), a legendarni Hugo Meisl udara temelje čuvenom austrijskom "Wunderteamu". Taktički gledano, "Metod" je ličio na 2-3-2-3 i u odnosu na "Piramidu" nudio lakšu organizaciju odbrambene faze i brži protok lopte na sredini terena. Juventus je na taj način osvojio pet uzastopnih titula početkom "tridesetih" godina prošlog vijeka.
Meni je draži onaj drugi sistem. Baš tako se i zvao. "Sistem" Ili "WM" model igre koji je vremenom evoluirao u 3-4-3. Defanzivni vezni igrač (centarhalf) spustio se u liniju između dva beka i preuzeo ulogu klasičnog libera. Njegov zadatak je bio da motri na protivničkog špica i organizuje dafanzivnu fazu igre.
Očigledna je suštinska razlika između dva stila koja su obilježila jednu fudbalsku epohu. "Metod" se zasnivao na čvrstoj igri u odbrani i ubitačnim kontranapadima, dok je "Sistem" favorizovao pas, tehniku i posed lopte. Moderna verzija 3-4-3 stupa na scenu krajem "devedestih" kao revolucionarni odgovor na klasičnu varijantu sistema 4-4-2. Iako ga mnogi stručnjaci smatraju izrazito ofanzivnim načinom igre, suštinski ima potpuno drugu namjenu. Kreće se od pretpostavke da sa tri beka u zadnjoj liniji ekipa koja brani prostor ima višak i samim tim lakši posao protiv dva protivnička napadača. Uostalom, istom idejom vodio se i Antonio Konte kada je prije dvije godine promjenom sistema igre preporodio Čelzi i uhvatio zalet ka tituli:
"Počeo sam sa 4-2-4, pa prešao na 4-3-3 i povremeno koristio 4-2-3-1", objašnjavao je Italijan lutanje sa taktikom na početku londonske epizode.
"Nije funkcionisalo jer smo primali mnogo golova i dozvoljavali rivalima da stvore veliki broj šansi. Morao sam nešto da promijenim i opredijelio sam se za 3-4-3. Postali smo čvrši i organizovaniji pozadi, ali što je još važnije, imali smo napadače koji su se svojim perfomansama savršeno uklopili u ovaj način igre".
Atraktivan i efikasan fudbal može da se igra sa bilo kojim sistemom. Ključ je u mentalitetu i intezitetu rada. Kompleksnost sistema 3-4-3 zahteva apsolutnu posvećenost kompletnog igračkog kadra i svih članova stručnog štaba. Ekipa mora da djeluje poput muzičkog orkestra u kome svako svira različiti instrument, a svi doprinose istoj partituri. To se postiže didaktičkim i situacionim vježbama, bez zapostavljanja individualnih kvaliteta i tehničkih sposobnosti svakog pojedinca.
...
Eto, pomogao sam vam oko sistema. Neka bude 3-4-3. Nekako je najpogodniji za ’igricu’ koju planiramo da ’zaplešemo’. Garantuje lakši izlazak iz protivničkog presinga, jer golman u početnoj fazi akcije ima jedno rješenje više u odnosu na varijantu sa samo dva centralna beka. Toliko od mene.
Šta još hoćete? Potencijalne ’veličanstvene’? Ufff... Zašto me mučite? Koga na gol? Jašina, Benksa, Sepa Majera, Zamoru, Zofa... A zašto ne Bufona, Nojera, Kasiljasa... ? Ili nekoga iz novijeg talasa... De Heu, Ter Štegena, Kurtou, Oblaka... Pazite, to su golmani. Kandidata koliko hoćete, a prostora između stativa samo za jednog. Šta ćemo sa odbranom, veznim redom i napadom?
Evo vam, pa birajte... Po 11 kandidata za 11 mjesta u timu.
Desni bek: Zurbijer, Đalma Santoš, Tasoti, Ćendo, Gerets, Van Erle, Đentile, Karlos Alberto, Majkon, Bergomi, Fogts...
Lijevi bek: Šnelinger, Kamačo, Nilton Santoš, Faketi, Maldini, Breme, Brigel, Brajtner, Kabrini, Van Tigelen, Lizarazu...
Štoper (libero): Širea, Kanavaro, Bekenbauer, Barezi, Krol, Mur, Pasarela, Santamarija, Kuman, Blan, Mauro Ramos...
Centralni vezni: Auuuuuu... Zidan, Rivera, Maradona, Platini, Ziko, Macola, Žerson, Rivelinjo, Pirlo, Falkao, Skiafino, Inijesta, Nedved, Luis Andrade, Kopa, Neskens, Ćavi, Sedorf, Mateus, Rajkard, Kaka, Šekularac...
Desno krilo: Žairzinjo, Garinča, Best, Meroni, Bekam, Figo, Rep, Metjus, Kauzio, Giđa, Amansio...
Lijevo krilo: Hento, Riberi, Riva, Rumenige, Korso, Bonjek, Pulići, Gigs, Džajić, Zagalo, Rensenbrink...
Napadači: Di Stefano, Miler, Krojf, Čarlton, Kubiljas, Lineker, Van Basten, Romario, Ronaldo, Hugo Sančez, Kempes, Roberto Bađo, Mesi, CR7, Pele, Anri, Klose, Euzebio, Stoičkov, Ševčenko, Sivori, Raul...
Da vas vidim. Izvucite ’11 veličanstvenih’ iz grupe od 121 besmrtnog. I to 121 koliko mi je u ovom momentu palo na pamet. A gdje su Cibor, Kočiš, Blohin, Kantona, Piksi, Dejo, Šuker, Trezor, David Vilja, Orsi, Frančeskoli, Del Pjero, Ronaldinjo, Kafu, Gulit, Lidholm...
Pustite mašti na volju. Utonite u svijet improvizacije. Zaplešite...
TOP 11 ZVIJEZDE, PARTIZANA, VOŠE, OFK, RADNIČKOG...
TOP 11 Crvene zvezde: zvezde: Beara - B. Stanković, Belodedić, Vidić - Pižon, Stojković, Šekularac, Mitić - Džajić, Pančev, Savićević.
TOP 11 Partizana: Šoškić - Belin, Jusufi, Čajkovski - Zebec, Vasović, M. Milutinović, Vukotić - Bobek, Mijatović, Galić.
TOP 11 Vojvodine: I. Pantelić - Nešticki, Aleksić, Mihajlović - Boškov, Jokanović, Šestić, Trivić - Takač, Veselinović, Tadić.
TOP 11 OFK Beograda: Borota - Vukašinović, Milovanović, Stepanović - Ivanović, Zec, Banović, Samardžić - Petković, Santrač, Skoblar.
TOP 11 Radničkog iz Niša: D. Pantelić - Holcer, Rajković, Drizić - Obradović, Stojković, Petković, Aleksić - Sovrović, Manić, Mitošević.
TOP 11 Jugoslavije: Beara - Vasović, Katalinski, Jusufi - Stojković, Oblak, Sušić, Bobek - Džajić, Galić, Savićević.
Dobrodošli u novu Mondovu rubriku u kojoj proslavljena imena srpskog, jugoslovenskog i evropskog fudbala govore o članovima TOP 11 iz svoje karijere.
Da krenemo od čovjeka koji je ušao u anale kao učesnik tri Svjetska prvenstva sa tri reprezentacije različitog imena - ’Jugoslavijom’, ’Srbijom i Crnom Gorom’ i ’Srbijom’. Znate li da od selektora sa kojima je Dejan Stanković sarađivao tokom reprezentativne karijere može da se sastavi tim vrijedan svakog poštovanja?
3-4-3
Ivan ĆURKOVIĆ - proslavljeni golman Veleža, Partizana i Sent-Etjena, osvajač četiri titule francuskog prvaka i učesnik finala Kupa šampiona ’76. Kao član Selektorske komisije, zajedno sa Dejanom Savićevićem i Vujadinom Boškovom, vodio je nacionalni tim u finišu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2002. Deki je pod njegovim vođstvom odigrao utakmicu na Farskim ostrvima i postigao dva gola u pobjedi od 6:0, da bi protiv Švajcarske i Slovenije ušao sa klupe kao zamjena za Mijatovića i Lazetića.
Milovan ĐORIĆ - upravo su njegovi eksperimenti primorali rukovodstvo FSJ da angažuje Spasilačku komisiju u sastavu Ćurković-Boškov-Savićević. Odluka da ’zarati’ sa Mijatovićem i Kovačevićem, despotski stav u svlačionici i ’genijalan’ potez sa Stankovićem i Đorđevićem na poziciji špica umjesto Drulića i Kežmana u ključnoj utakmici sa Rusijom, koštali su našu reprezentaciju plasmana na završni turnir u Japanu i Južnoj Koreji.
Miroslav ĐUKIĆ - ostaje zapisano da nije vodio nijednu kvalifikacionu utakmicu i da u tih pet prijateljskih nije ostvario nijednu pobjedu. Deki je odigrao samo susret u Kijevu u kojem je Ukrajina slavila 2:0 golovima Ševčenka i Nazarenka.
Milan ŽIVADINOVIĆ - Počeo je kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2000, ali je smijenjen neposredno pred bombardovanje i utakmicu protiv Hrvatske u Beogradu. Stanković mu je golom ukrasio debi na niškom Čairu protiv Švajcarske, obezbjedivši sebi mjesto standardnog člana startne postave na premijeri protiv Republike Irske (1:0) i u obe utakmice protiv Malte (3:0, 4:1). Odigrao je i prijateljski meč sa Izraelom (0:2), ali se nije našao na spisku putnika za Sao Luis gdje je Živina četa ostala neporažena u duelu sa Kafuom, Marselinjom, Rivaldom, Seržinjom i ostalim vedetama brazilske reprezentacije (1:1).
Radomir ANTIĆ - naslijedio je Đukića i prošetao se kroz kvalifikacije do Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi 2010. Jedini koji je ujedinio ’sjever’ i ’jug’, podigao atmosferu na najviši nivo i stvorio kult reprezentacije. Nažalost, sve je palo u vodu poslije poraza od Australije u Nelspruitu. Izraženi ego, sukob sujeta i ličnih interesa u komunikaciji sa predsjednikom Karadžićem, doveli su do kraha na startu ciklusa za Evropsko prvenstvo 2012 i definitivnog razlaza sa jednim od najvećih stručnjaka u istoriji srpskog fudbala. Počev od prve utakmice protiv Farskih ostrva (2:0), do posljednje protiv Slovenije (1:1), Stanković je bio neprikosnoveni lider Antićeve mašinerije u kojoj se tačno znalo ko kosi, a ko vodu nosi. Postigao je i dva efektna gola, protiv Kameruna i Farskih ostrva.
Vujadin BOŠKOV - šteta što se selektorskom poslu posvetio na zalasku trenerske karijere. Ispisao je istoriju italijanskog fudbala osvajanjem ’skudeta’ sa Sampdorijom, ali će luda maksimirska noć ostati zauvijek u srcima svakog srpskog navijača. Deki i Peđa su pogađali leđima i potiljkom, Hrvati su plakali zbog oproštaja od Evropskog prvenstva, a Vujke je pored skamenjenog Ćire Blaževića pravio šou na konferenciji za štampu: ’A zašto uvijek nas moraju da smjeste u istu grupu, je li Ćiro, u kojoj smo mi ono grupi bili?’.
Havijer KLEMENTE - prvi selektor samostalne Srbije. Debitovao je pobjedom u Uherskom Hradištu protiv Češke, ali je grupa sa Portugalom, Poljskom i Belgijom bila prevelik zalogaj za ’Malog Napoleona’. Po povratku iz Jermenije, gdje smo remijem bez golova propustili poslednji voz za Evropsko prvenstvo u Austriji i Švajcarskoj, Stanković je saznao da zbog pet žutih kartona nema pravo nastupa na narednoj utakmici u Azerbejdžanu. Bio je to oproštaj od simpatičnog Baskijca koga većina naših reprezentativaca i dan danas opisuje kao najbolju osobu sa kojom su sarađivali tokom karijere.
Vladimir PETROVIĆ - vadio je kestenje iz vatre poslije konflikta Radomira sa Tomislavom. Po prirodi pošten i naivan, nije ni naslutio da su epilozi mečeva sa Estonijom i Italijom poznati mnogo prije polaska lopte sa centra. Svjedoci prepričavaju anegdotu iz svlačionice stadiona u Mariboru poslije poraza od Slovenije u posljednjoj kvalifikacionoj utakmici za Evropsko prvenstvo 2012. Kažu da je Deki okupio ekipu i rekao ’momci, ovo je bila moja posljednja utakmica za reprezentaciju, ako vam bilo šta zatreba u životu, moj broj telefona znate’, na šta je Pižon dodao ’pa i meni je posljednja, ovi će da me smijene i prije slijetanja u Beograd’.
Ilija PETKOVIĆ - čovjek iz naroda. Podigao je reprezentaciju iz pepela i odveo je na Svjetsko prvenstvo u Njemačku. Stekao je status nacionalnog heroja poslije pobjede protiv Bosne i Hercegovine. Nije se stidio da sjedne na traktor u Mirosaljcima kod domaćina od koga je svakog petka kupovao sir i kajmak na Paliluskoj pijaci. Orilo se ’cijela je nacija reprezentacija’, a javnost se bavila potencijalnim rivalima Srbije i Crne Gore u finalu Mundijala. Dok dlanom o dlan, Petko je postao Šestko, a naša reprezentacija grupa diletanata zalutala na najveću smotru svjetskog fudbala.
Dejan SAVIĆEVIĆ - genije na terenu, gubitnik na klupi. Mada je početak obećavao drugačiji epilog. Lansirao je Nemanju Vidića i kljucnuo bod Italiji u paklu San Paola u Napulju. Već protiv Finske, prvi signal da nije za trenerski posao. Piksi je u poluvremenu sišao u svlačionicu, rokade su urodile plodom i Jugoslavija se provukla kroz iglene uši. Samo na kratko. Na Dejinom tlu, tamo pod Goricom, Gurbanov je nagovijestio definitivni slom. Stankovića nije bilo u Bakuu kada smo pitali selektora zašto je otišao sa stadiona 10 minuta prije završetka utakmice (!?!?): ’A šta je trebalo, da gledam? I da smo dali gol, ništa nam ne bi značilo’. Tanka je linija između genija i...
Slobodan SANTRAČ - najbolji strijelac u istoriji jugoslovenskog prvenstva. Neustrašiv i neumoljiv sa loptom u nogama, blag i suviše nežan sa palicom u ruci. Imao je na raspolaganju najbolju generaciju svih vremena. Prelivalo je od talenta, klase i virtuoznosti. Mađarima smo dali 12 komada za 180 minuta i otišli u Francusku kao potajni favoriti za završnicu šampionata. Stojković, Savićević, Mijatović, Jugović, Milošević, Mihajlović, Jokanović, Đukić, Mirković... Dodajte tome mladost, energiju i potencijal Stankovića i Ognjenovića.
Da, Stanković je kod "Sanija" debitovao za reprezentaciju:
"Petko je tada bio u stručnom štabu i sećam se njegovih riječi prije izlaska na teren protiv Južne Koreje. Rekao mi je: 'Mali ne brini, debitanti uvijek igraju dobro'. Tresao sam se k'o prut, nije mi bilo dobro. Imao sam podršku svih u ekipi. Dao sam dva gola, a mogao sam realno još tri. Letio sam po terenu. Miha mi je namjestio prvi, prešao je centar po lijevoj strani, centrirao, ja sam skočio... ne znam... nisam takav gol ponovio nikada više u karijeri. Poslije opet na Mihin korner, na drugoj stativi. Fenomenalan osjećaj".
Na startu Svjetskog prvenstva, Stanković ulazi umjesto Brnovića u trenutku dok slamamo otpor Irana, a Mihajlović rješava muke projektilom iz slobodnog udarca. Već protiv Nijemaca, Stanković je u startnih 11.
"Nisam spavao čitavu noć. Bio je to udarac za mene, znaš ono... Nije svejedno. Uspio sam da izguram 70 minuta baš onako lijepo. Sjećam se svakog detalja sa te utakmice, to ostaje urezano za cijeli život. Stalno sam pričao klincima koji su ulazili u reprezentaciju, nije lako igrati na Mundijalu. Kad se najmanje nadaš, možda zaigraš. I možda ti je to prva i posljednja šansa da budeš akter Svjetskog prvenstva".
Tri Mundijala, tri selektora, tri različite reprezentacije. I uvijek sličan epilog.
"Kad sam debitovao '98, tim je bio jedan od najboljih u istoriji našeg fudbala. Bio sam klinac i nisam bio ni svjestan gdje sam i s kim sam. Imali su peh da u top fazi svojih karijera budu pod sankcijama. Vrhunska generacija od koje sam svašta naučio i kasnije koristio kao dragocjeno iskustvo. Nisam se osjećao ispunjenim do kraja jer nisam učestvovao u kvalifikacijama. Osam godina kasnije, druga priča. Bio sam od samog početka, nervirao se, radovao, borio, živio za Svjetsko prvenstvo. Generacija iz 2006. je mnogo obećavala, ali se okliznula. Bilo je teško održati atmosferu i tu smo poklekli. I konačno 2010, tim je bio sastavljen od vrhunskih momaka koji su na svakom treningu, u svakoj utakmici i u svakom momentu znali šta hoće. Možda sam tada igrao sa najviše žara jer je odgovornost na meni bila mnogo veća nego na prethodna dva Mundijala".
Da se vratimo na TOP 11. Vrhunski tim. Na golu Ćurković, u bekovskoj liniji Đuka, Đora i Živa, na sredini terena Vujke, Klema, Antara i Pižon, i u špicu Dejo, Sani i Petko. Sastav za finale Svjetskog prvenstva:
"Hahahahaha. Bez šale, odličan tim. Sigurno bi dogurao daleko. Napad je fenomenalan, krila su vrhunska, možda bi samo odbrana mogla malo da se doradi. Golman je ’prva liga’. Ne bi bilo loše, ne bi bilo loše...".
Mnogo harizme i autoriteta na malom prostoru. Skoro da svako od njih zaslužuje kapitenske počasti:
"Iskreno, traku bih dao Radomiru Antiću. Živa bi bio zadužen za atmosferu u svlačionici. Znaš ono 'ajmo momci, za državu, za narod'".
Nema tima u modernom fudbalu koji ne podrazumijeva stranca u svojim redovima.
"Klemente? Havijer bi još pokušavao da se navikne na Srbiju (smijeh). Šalu na stranu, svako je od tih stručnjaka ugradio po jedno parče u moj mozaik i hvala im na tome".
--------------------------------------
SVE KOLUMNE i INTERVJUI NEŠE PETROVIĆA