Prošle subote neriješeno je okončan 159. "vječiti derbi" između Crvene zvezde i Partizana (1:1), a moj jedini derbi, 91. po redu, uživo sam gledao ratne 1992. godine.
Kad ste iz nekog malog mjesta, kakva je moja kasaba iz srca Bosne, odlazak u Beograd vam je predstavljao nešto ogromno, a još ukoliko ste 16-godišnji navijač Crvene zvezde, pa ćete gledati i „vječiti derbi“ sa Partizanom, onda je to "vrh, top, ekstrova", što bi rekla današnja omladina.
Stvar je tog četvrtka bila posve jednostavna - stari je dogovorio sa komšijom da me koliko je sutra odveze u Novi Sad kod burazera, koji je tamo početkom rata iz Sarajeva prebacio studije, s skrivenim ciljem da tamo ostanem i nastavim školovanje.
Ja sam imao neke druge planove, koje normalno, nisam govorio...
Najprije ću da svratim u Banjaluku, gdje je u izbjeglištvu živjela moja tadašnja djevojka, ostati kod nje jedan dan, a onda se uputiti u Beograd na derbi. Tek kad pogledam utakmicu sa "Severa", onda ću zapaliti kod burazera.
Malo su tih dana popustile granate, bio je početak oktobra, lijepo vrijeme, pa se valjda nikom nije pucalo ili je pitanju bila nestašica eksplozivnih sredstava, kako se to stručno veli, đavo će ga znati, pa smo dotični gospodin, moram priznati, poprilično nezanimljiv za moje tinejdžerske uši, ubacili u gepek ruksak sa najosnovnijim stvarima i krenuli nekom čudnom maršrutom preko gora i planina...
Stari mi je prije polaska dao dinare što su štampani u Republici Srpskoj, koji nisu imali nikakvu vrijednost osim na teritoriji pod kontrolom bosanskih Srba, te 600 njemačkih maraka, najveći dio dobrano potrošene porodične ušteđevine, koju smijem da diram jedino u ekstremnim slučajevima.
"Ovo ćeš da daš bratu kad dođeš i smiješ ih 'načeti' jedino ako ti život bude zavisio", tako je nekako sročio ili sam tako shvatio gledajući u Klare Šuman, zagrlio me i poželio srećan put, dok se majka trudila da zadrži suze, iako sam znao da će da "očepi" čim zamaknemo za ugao zgrade.
Naslućivala je da taj odlazak može da znači i zauvijek iako sam planirao da se vratim, najdalje za sedmicu ili dvije, a ispostavilo se da u kuću više nisam nikad nogom kročio.
Raspričao se komšo o ratu, našoj sigurnoj pobjedi, Rusima koji će doći u roku od mjesec dana, čak i da ne dođu, Bog će razumljivo spasiti nebeski narod, dok je sa radija drobio neki narodnjak "patriotskog" kalibra.
Nisam posebno slušao ni njega ni muziku već sam razmišljao o derbiju, Zvezdinoj sigurnoj pobjedi protiv crno-bijelih, o Milanu Živadinoviću, tadašnjem treneru, za kojeg sam mislio tada da je jako dobar stručnjak. (Eeeee...)
Shvativši da nisam raspoložen za "divan", vozeći poprilično pohabani crveni "Ford", komšo je zapalio cigaru, otpuhnuo dim i promijenio kasetu. Da, kasetu, to vam je nešto poput USB-a, samo malo veće i malo manje stane muzike.
Zveknuo me je rif "Prljavaca" kao maljem u glavu: "Sve je lako kad si mlad", a majstor je dobacio kratko: "MoRe li ova?" i nastavio da pjeva naglas, "svako odijelo dobro ti stoji, ma svaka rana manje boli"...
Moram priznati da me na kratko "kupio" tim performansom, ali je naše "prijateljstvo" puklo kao mjehur od sapunice, kad sam mu poslije nekoliko sati vožnje preko brda i planina, a prije mjesta gdje će kasnije biti napravljen kružni tok prema Laušu, rekao da stane i da se naše zajedničko putovanje tu završava.
"Nemoj mali, šta ti je, šta ću reći tvom ocu, pa obećao sam čovjeku, uostalom, i platio mi je", gotovo plačljivim glasom me preklinjao, ali sam bio neumoljiv, pa su njegove molbe prerasle u uzaludne psovke i dernjavu.
Mislim, hej, šta biste vi uradili? Imate "sweet sixteen", čeka vas djevojka, a i sutra je derbi, 91. po redu, te ’92. godine.
Iako su sve tadašnje najveće zvijezde, Dejan Savićević, Siniša Mihajlović, Vladimir Jugović, Darko Pančev napustile evropskog prvaka, htio sam da na djelu vidim mladog i perspektivnog Dejana „Ramba“ Petkovića, koji je kasnije postao istinska legenda u zemlji petostrukih šampiona svijeta.
Prenoćio sam u Banjaluci i ranom zorom "via Beograd" autobusom preko tog ljeta probijenog koridora. Da ne prepričavam "švajcarkskosirast" izgled zgrada u Derventi ili upadanje naoružanih ljudi, zaustavljanje na brojnim policijskim punktovima, pa ipak je ovo sportska kolumna.
I poslije desetak sati klackanja stignem do Beograda, velikog, lijepog, bratskog velegrada koji je nas Srbe "izBosne" volio i svakodnevno pomagao svim i svačim i da nam nije bilo braće s druge strane Drine, pocrkali bi od gladi.
"Oni tamo nas obožavaju i sve čine da nam pomognu", čuo sam u glavi komšiničin glas s trećeg sprata dok sjedi na stolici u našem, od granata sakrivenom hodniku, i srče kafu.
Znao sam da nije pametno da sjednem u taksi na stanici jer sam načuo iz nekih tuđih priča da opasno "deru", pa sam prošetao do prvog hotela i zamolio na recepciji da mi pozovu jedno vozilo. Poziv su probali unaprijed da naplate, ali su odustali kad su shvatili da imam neke orlove od dinara i da s njima ne mogu ni dupe obrisati.
Ne sjećam se kako sam stigao do našeg najvećeg stadiona, koji se odnedavno formalno naziva "Rajko Mitić", ali sam umalo napunio gaće kad sam vidio žandarmeriju sa vučjacima i "drotove" na konjima, koji na najmanji mig počnu da udaraju i gaze, pa onda pitaju ko si i šta si.
Ušao sam na sjevernu tribinu i sjeo negdje pri vrhu plašeći se stampeda, o kojem mi je stari pričao kad je gledao utakmicu protiv Reala (4:2) i kad umalo nije glavu izgubio.
"Dupke" puna "Marakana", više od 80.000 ljudi, navijanje, baklje, galama, frka, sve je bilo kako nisam mogao ni da zamislim. Presjajno!
Dok Peđa Mijatović u 75. minutu nije uz pomoć "prečke", koja je očigledno neka njegova sudbina, pogodio mrežu Zvonka Milojevića i crno-bijeli su poveli...Na sreću, s klupe je u samom finišu ušao Vladan Lukić i tri minuta prije kraja "izvadio" situaciju, a moj "Rambo" se gotovo nije vidio na terenu.
Ipak, zadovoljno sam napustio stadion, ali se tek tada nametnulo pitanje odlaska u Novi Sad jer ni po koju cijenu nisam želio da razmjenjujem njemačke marke.
Nijedan voz niti autobus nije primao republikosrpske dinare, probao sam da kupim kartu, da kumim i da molim, čak i da flertujem, da bih na kraju bio vrlo neprijatan prema šalteruši, ali džaba...
Na kraju me startovao i policajac čuvši moje vapaje, koji su prerasli u nimalo pristojan monolog.
"Šta se dereš?", zagalamio je, a ja u sekundi smislio tužnu priču o ratu, spašavanju žive glave na jedvite jade i dolasku na sveto srpsko tle, gdje me dočekuju kao da sam božemprosti neprijatelj.
Pandur je "popušio" moju srcedrapajuću storiju, odveo kod vozača autobusa za Novi Sad i zaprijetio mu da me mora povesti i to za dž, pa sam oko 22.30 stigao u vojvođansku prestonicu.
Znao sam samo da je burazer u studentskom domu na Limanu, i koga god sam pitao za "komunalije" odlaska do "Bajića ili Vlahovića", dobio sam od lokalaca "odjeb" na kulturan način. Potom mi je prišao lik i na sarajevskom akcentu objasnio gdje, šta i kako, uz ono obavezno jarane, i "plus" dao lovu za kartu. Iz nekog razloga je odbio da mi kaže svoje ime, a kasnije sam shvatio i zbog čega. U svakom slučaju, hvala mu do neba.
Uz pomoć portira pronašao sam burazerovu sobu "dva sa tri", u kojoj je bio "ilegalac", taman kad se studentarija spremala za počinak. Njih 11.
"Jeste gledali derbi?", bila je prva stvar koju sam pitao.
P.S. Od tada ne idem na derbije, dovoljno je jednom u životu biti izbjeglica.