• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

TOP 11, Milko Đurovski: Opet bih prešao u Partizan

Nestašni dečko jugoslovenskog fudbala, veliki majstor. Milko Đurovski i anegdote iz karijere - pročitajte s kim je prespavao u zatvorskoj ćeliji, gdje je otišao poslije potpisa za Partizan, čega se plašio Nenad Bjeković...

 Izvor: MONDO/Nebojša Petrović

Pitali su ga svojevremeno zašto ulazi u konflikte sa trenerima.

Odgovorio je: "Treneri stalno nešto kombinuju... zanose se crtanjem taktike na tabli... to nema veze sa fudbalom. Igraču niko ne može da nacrta kako da igra, ako on to jednostavno ne umije. Ko zna, zna. Ko ne zna, nikada neće ni naučiti".

Jedni su ga obožavali, drugi prezirali. Jedne je razočarao, druge opčinio. Jednima se svetio, sa drugima inatio. I jednima i drugima se izvinio i poklonio. Ne riječima. Već golovima i majstorijama. A svaka je ta majstorija podsjećala na čaroliju. Jer on nije bio običan fudbaler. Stručnjaci kažu jedan od najtalentovanijih svih vremena. I nema onih koji se ne slažu. Jedni potvrdno klimaju glavom, drugi ćute. A šta je ćutanje nego znak odobravanja.

Dobrodošli u TOP 11 najnestašnijeg dečka jugoslovenskog fudbala i jednog od najpopularnijih igrača u istoriji Crvene zvezde i Partizana - Milka Đurovskog.

"Poslije toliko godina ljudi me i dalje zaustavljaju na ulici i govore da sam bio strašan igrač. Ja to nisam tako shvatao. Meni je fudbal bio zabava. Nisam brojao golove i trofeje, nije me zanimalo kada će plata, zašto nema premija... Samo mi je bilo važno da stadion bude pun i da igramo protiv atraktivnog rivala. Prijala mi je popularnost, ne krijem. Prepoznaju te na ulici, niko te ne dira... Druga su vremena bila. Danas se gleda ko je više zaradio, a ne ko je najbolji igrač. Jedno je sigurno, ako me navijači i dalje hvale, vjerovatno sam nešto i znao (smeh)", počinje Milko priču za Mondovu rubriku "Mojih TOP 11".

Sistem: 3-1-3-3

"Danas su od fudbala napravili nauku. Nije to toliko komplikovano. Igra se 10 na 10 i imaš dvojicu golmana. Sistemi postoje samo na papiru, kada počne utakmica igrači se postavljaju u zavisnosti od situacije na terenu. Baš me zanima šta će da izmisle u narednih 10 godina. Evo, opet se vraćaju na 3-5-2. Ja sam u Holandiji naučio da igram sa trojicom pozadi i kada sam postao trener forsirao sam 3-4-3. Ali u rombu na sredini terena, po uzoru na Zakeronija. Taj zadnji vezni se nekada zvao libero i igrao je između dva centarhalfa. Ne volim da govorim o sistemima. Zamisli, igraš protiv Barse i treba da se baviš sistemom. Koji, bre, sistem... kad te dohvate u mašinu, ne znaš gdje je lijevo...".

CRVENA ZVEZDA (1978 - 1986)

Klinac iz Tetova je sa namjerom krenuo u veliki grad...

"Zvezda nije bila mnogo zainteresovana, iako je Boško već uveliko bio član omladinskog tima. Nama je stric živio u Beogradu i stalno je govorio da u Makedoniji ima još jednog sinovca. Sticajem okolnosti, Teteks je igrao onaj čuveni 'Prvomajski turnir' u Zemunu i ja sam protiv Vardara dao dva gola. Bora Kostić je pratio utakmicu i nije bio oduševljen. U fazonu 'dobar je mali, ali nije za Zvezdu'. Pazi, ja nisam mnogo trčao, ali sam bio strašno brz. Onako odmoran, kada dobijem loptu u noge i dam sebi for, niko nije mogao da me zaustavi".

Neće ga Zvezda, bože moj. Šetnja Knez Mihajlovom, pa nazad za Tetovo...

"Ne. Pošto je bio praznik, ostao sam još dva dana u Beogradu i otišao na trening da gledam Boška. Tada je Bata Đora vodio kadete, a Steva Ostojić pionire. Sjedio sam na onom betončetu između tunela i svlačionice kada je Bata Steva prošao i pitao me: 'Šta radiš tu?'. Znao je, vjerovatno da me je Bora već gledao u Zemunu i rekao je čika Milisavu - ekonomu, da mi da opremu i da me pripremi za trening. Izašli smo na onu šljaku, podijelio nas je na dva gola i ja sam dao 7, 8 golova za svoju ekipu. Kako primim loptu, pobjegnem i gol. Odmah je rekao: 'Mali ostaje'. Vrlo brzo sam prešao u kadete i već sa 16 i po godina debitovao za prvi tim".

Mnogi i dalje imaju dilemu... za koga je Milko Đurovski navijao prije dolaska u Beograd.

"Ma, ja sam od malih nogu okorjeli 'zvezdaš'. Hajde i to da razriješimo jednom za sva vremena. Osjećam se neprijatno kada me ljudi pitaju za koga navijam. Meni je tata bio veliki 'zvezdaš', Boška i mene je odmah po rođenju učlanio u klub, nosili smo dresove i šalove Zvezde, uvijek bili protiv Partizana... Ja sam i danas 'zvezdaš'. Ali kad kažem 'zvezdaš' mislim na onu staru Zvezdu. Ovo poslije '95 nije više isto. Volim da pobijedi... da osvoji titulu... uđe u Ligu šampiona... Ali radujem se i uspjesima Partizana. U Humskoj sam sazrio kao čovjek i odatle otišao u inostranstvo. Društvo je bilo fenomenalno... sa Đelmašem, Ušketom, Vermezom... Nenom kao trenerom...".

husref musemić musemic milko đurovski djurovski crvena zvezda Izvor: MN PRESS



Obični talenti debituju na prijateljskim utakmicama. Oni kvalitetniji u prvenstvu ili Kupu. A samo vanserijski u polufinalu Kupa UEFA.

"Ušao sam protiv Herte umjesto Dušana Lukića, nekih 15-ak minuta prije kraja utakmica. Atmosfera je bila veličanstvena, pun stadion, blizu 100.000 ljudi, vodili smo 1:0... Dule i Pižon su mi prišli i rekli: 'Mali, ne boj se'. Ja sam se kao dijete divio Duletu Saviću i Zoranu Filipoviću i odjednom dolazim u situaciju da zajedno sa svojim idolom predvodim napad u jednoj od najvažnijih utakmica u istoriji Zvezde. Imali smo poštovanje prema tim starijim igračima, nije nam smetalo da sjedimo na klupi i čekamo šansu. Upijao sam savjete Janjanina, Repčića, Krmpote, Šeleta, Miletovića... Ušao sam malo i protiv Vasko da Game na 'Beogradskom turniru' i svaki taj minut je imao posebnu draž i ogroman uticaj na moje samopouzdanje".

Uslijedili su i prvi minuti u domaćem prvenstvu. Prva utakmica protiv Radničkog iz Niša, prvi gol protiv Borca iz Banjaluke.

"Ne sjećam se ni jedne, ni druge (smijeh). Mnogo sam rano debitovao protiv Herte i ovo drugo je brzo palo u zaborav".

1980/81 - prva prava sezona u Zvezdinom dresu. I odmah titula...

"Titula kao titula za mene nije imala nikakvu vrijednost. Draži su mi bili golovi protiv Partizana, Dinama, Hajduka... A titula? Šta ja imam od toga. To su obične brojke, kada umrem da mogu da kažu: 'Eto, Milko je osvojio to i to'. Ne govorim o lovi, isto tako mislim i o medalji sa Olimpijskih igara u Los Anđelesu, za koju sam bar dobio penziju od Makedonije. OK, imali smo mi premije i za plasman od prvog do sedmog mjesta u prvenstvu. Pa ako si prvi, dobiješ 100 odsto. Ali za Zvezdu je bilo normalno da osvoji prvo mjesto, iako je konkurencija u toj jugoslovenskoj ligi bila žestoka. Zato kažem da na titule nisam gledao kao na neki naročiti podvig".

Nije mu trebalo puno vremena da se oslobodi i namjesti nišan. Zvezda je izgubila na Kantridi, ali mediji bruje o dvostrukom strijelcu Milku Đurovskom.

"Uff, to je interesantna utakmica. Igrala se tri dana poslije onog revanša sa Interom kada sam odbio da putujem u Milano. Zamislite, ja klinac i neću da idem sa ekipom jer mi je trener rekao da ću biti prekobrojan. Strašno. Pa neko bi išao pješke i molio boga da sjedi na klupi. Ja kažem: 'Nema šansi' i ostanem u Beogradu. I pazi sada reakciju Branka Stankovića. Ne znam, možda mu je Bata Steva rekao da 'iskulira' ali je činjenica da Stane nije bio zlopamtilo. Neko drugi bi me izbacio iz tima, možda čak i najurio iz kluba... on me tri dana kasnije stavi na desno krilo protiv Rijeke i ja dam dva gola. I treći promašim sa pola metra. Ma kakvih pola metra. To sam promašio tada i jednom u Prištini. Nije ni pola metra. Prazan gol, ja je 'dunem'; i ona ode u aut. Samo nedelju dana kasnije, dam opet dva gola protiv Olimpije. Bata Stane je bio trenerski genije".

1981/82 - Zvezda je druga, iza Dinama. Milko trese mrežu u oba "večita derbija" i postaje specijalista za duele dva najpopularnija srpska kluba.

"Zanimljivo je da sam u obje utakmice dao gol u istom minutu. Pobjedonosni na Marakani za 1:0 i vodeći na JNA kada smo ih dobili 4:1. Oba u petom minutu. Taj prvi je bio sumnjiv, ali su dokazali da nije iz ofsajda. Drugi na asistenciju Duleta Savića, centrirao mi je po zemlji, ja sam je zakucao na drugoj stativi. Žao mi je što u Kupu šampiona nismo dalje dogurali. Povrijedio sam se u Briselu i odigrao samo pola sata protiv Anderlehta. Udario me je onaj Verkauteren što nam je poslije u Beogradu dao gol. Mislim da bismo ih razbili. Trener im je bio Tomislav Ivić i stalno je igrao na ofsajd. Stisnuo sam zube i odigrao ono čuveno finale Kupa protiv Dinama. Imao sam dvije sjajne šanse, ali sam od straha loše šutirao. Sjećam se da mi je Borovnica rekao: 'Šutni je, bre, i daj gol, makar te iznijeli sa terena'. Uzeli smo trofej i odmah poslije meča sam otišao na operaciju meniskusa".

1982/83 - sezona za zaborav. Partizan je šampion, Zvezda tek peta, ali Milko daje prve golove na evropskoj sceni.

"Dobili smo Lilestrem u revanšu 3:0, dao sam dva komada. Poslije smo išli na Barsu. Dijego nam je već u prvom poluvremenu objasnio kako stoje stvari. Kakav igrač! Šteta što je dozvolio da mu droga uništi karijeru. Šta da se radi, lova je čudo. Za mene je Maradona najbolji igrač svih vremena. Kako uopšte možemo da poredimo njega i Mesija. Prvo, igrači su danas zaštićeni jer se svaki oštriji start kažnjava žutim ili crvenim kartonom. Dijega su provocirali, tukli, 'ubijali'... i sudije ih nisu ni opominjale. Sjetite se starta onog Goikoečee iz Bilbaa. Kada Mesi bude osvojio nešto van Barselone, možemo da govorimo o poređenju sa Maradonom".

maradona
Maradona u dresu Barselone na utakmici u Beogradu
Izvor: MN Press arhiva



Legendarni lob je ispratio sa klupe i u nastavku meča ušao u igru.

"Zamijenio sam Duleta i odigrao posljednjih pola sata. Znaš kako, ja sam mogao da igram mnogo više na početku karijere, ali nisam htio da budem 'djevojka za sve'. Mene su gurali i na centarhalfa, jer sam bio brz i nijedan napadač nije mogao da me pretrči. Dešavalo se da počnem kao libero i u toku igre odem naprijed, a Đora i Steva skoče sa klupe i razderu se 'gdje ćeš gore'. Ja se kao uhvatim za glavu i kažem 'uff, zanio sam se' (smijeh). Da sam pristao na defanzivne uloge, možda bih se i ranije izborio za minutažu. Znao sam da Dule Savić ima još četiri godine do odlaska u inostranstvo i da se neću mnogo naigrati, ali sam svjesno prihvatio rizik".

1983/84 - sezona počinje "tripletom" u Vinkovcima. Nastavlja se simultankom braće Đurovski protiv Hajduka. Milkova serija bez kraja... dva u Tuzli, po jedan Olimpiji, Vardaru, Prištini, Dinamu... opet Hajduku na Poljudu i opet dva Vinkovcima u kanonadi od 7:1.

"Eto, Vinkovcima pet komada, a ne sjećam se nijednog. Teško je bilo svuda - u Osijeku, Rijeci, Tuzli... Slobodi sam dao jedan od najljepših golova u karijeri, lobovao sam golmana. Boško i ja smo bili strijelci i protiv Verone. On je počeo kao desno krilo, kasnije su ga treneri vratili u odbranu. Imao je strašan osjećaj da se ubaci iz drugog plana i uđe u šansu. Tako je i dao gol Real Madridu u Kupu šampiona. Slabo pamtim većinu svojih golova iz tog perioda. Ponekad mi neki prijatelj pošalje snimak, pa se podsjetim. Tada je bio samo 'Sportski pregled' i ako propustiš emisiju, nemaš više gdje da pogledaš detalje sa utakmice".

1984/85 - Zvezda nije odbranila titulu. Sarajevo je šampion, ali Milko nastavlja rafalom protiv Partizana.

"Savladao sam Omerovića u obje utakmice, mada su nas na JNA dobili 2:1. Tu sam ublažio poraz, Boško je promašio loptu, ja je dočekao i glavom poslao u mrežu. Bilo je i tu nekih spornih ofsajda. Mene je krasio fantastičan start iz mjesta. Zato su sudije često dizale zastavicu, iako nisu ni vidjele momenat kada sam pojurio za loptom".

1985/86 - čuvena Šajberova sezona. Milko u posljednjem kolu torpeduje Sarajevo na Koševu. Ali, kako njegova lopta završi u mreži, tako i Partizan postigne gol protiv Željezničara.

"Ja pričam onako kako jeste, jer nikada u životu nisam lagao. Moj transfer u Partizan je završen i prije te utakmice sa Sarajevom. Ali, ako sam obukao dres Zvezde, pošteno je da izginem na terenu da moja ekipa pobijedi. Igrali smo punim intezitetom, a to da li je Sarajevo izvelo najjači tim, nije bilo do nas. Meni lično, niko nije rekao da je namješteno. Čak su me poslije iz Partizana prozivali, u fazonu 'šta si se raspucao, valjda je bolje da mi budemo prvi i da igraš Kup šampiona'. Moj odgovor je bio logičan, dok sam u Zvezdi, ne mogu da radim protiv Zvezde".

Čuvena je Šajberova izjava po završetku posljednjeg kola: "Sve je regularno, što nije neregularno. I obrnuto".

"Meni je neshvatljivo da neko uđe u svlačionicu i kaže igraču da je utakmica namještena. Sjećam se jedne protiv Borca iz Banjaluke, ali nije bilo klasične 'režije'. Mislim da su se igrači između sebe dogovorili da se ne tuku, jer smo poslije toga igrali neku važnu utakmicu u Evropi. Ja sam ušao sa klupe i mislim da mi je Pižon rekao: 'Mali, polako'. Ili Dule, nisam siguran. Meni je to bilo čudno. Igrao sam punom snagom, ali mi oni nisu davali pravovremene lopte (smijeh). Završilo se 0:0 i sjećam se da je Stane sutradan kaznio cijelu ekipu sa treningom u 6 sati ujutru".

Milko Đurovski Izvor: MONDO/Nebojša Petrović



Tokom cijele te sezone, Milko flertuje sa Partizanom. Na pripremama reprezentacije za meč sa DDR-om, prilazi mu radio-reporter Marko Marković i kaže: "Milko, imam klub za tebe... Partizan". A Milko mu ne ostaje dužan: "Marko, imam i ja sjajan prenos za Vas... treba da mi se prenese kauč iz sobe na terasu".

"Hahahahaha... jeste... bilo je tako... sjećam se. Ja sam bio takav. Šeret. Sretao sam se u reprezentaciji sa Šoškićem koji je bio član stručnog štaba i sa Radanovićem... i oni su me stalno ubjeđivali da dođem u Partizan. Mene je Zvezda razočarala samo iz jednog razloga. Imao sam dvoje djece, a jedini sam iz tima koji je bio podstanar u stanu Zorana Filipovića. Nije bilo u mom maniru da kažem: 'Doveli ste Musemića i dali ste mu stan... doveli ste Halilovića i dali ste mu stan, doveli ste... šta znam... Krdževića i dali ste mu stan'. Ne. Svako se dogovara za svoje uslove kako najbolje umije. Ko je meni kriv što sam potpisao na pet godina i nisam uključio nikakve klauzule. Ali, ugovor se bližio kraju i red je bio da i ja dobijem krov nad glavom".

Ne može prostije... stotinak kvadrata i pakao od igrača ostaje u Ljutice Bogdana.

"Poručili su mi da ne brinem i da ću dobiti stan. Kada sam pitao gdje je, odveli su me na Novi Beograd i rekl: 'Eto, tu ćeš ti da živiš jednog dana'. Ja gledam ispred sebe i ne vidim ništa. Samo njiva. Navodno, čim potpišem ugovor, počinje gradnja i ja ću se već za godinu dana useliti u novu zgradu. Ma da. Ko meni da garantuje da će to zaista biti tako? Doduše, Mrkela je kasnije dobio taj stan... odnosno, dupleks na dva sprata. Zvali su me tada iz Dinama i nudili mi kuću u elitnom kraju Zagreba, tamo gdje je živela Milka Planinc. Zvao me Đora u Sutjesku... zvala me Priština. Ali mene je zanimao isključivo ostanak u Beogradu. To je grad koji je imao dušu i u kojem se i dan danas osjećam kao kod kuće".

Ostanak u Beogradu sigurno nije značio prelazak u Zemun, Rad ili OFK Beograd...

"Novinar Miki Ivanović je ugovorio sastanak u zgradi 'Borbe' i ja sam se našao sa Zekom (Žarko Zečević, prim. aut.) na nekom međuspratu... nasred hodnika... da nas niko ne bi vidio. Boško je pokušavao da me odgovori, ali je znao kakav sam i da kad nešto naumim, tjeram do kraja. Šta god da se desi, ja sam taj koji snosi odgovornost. I niko drugi. Čak je i on jedno vrijeme pregovarao sa Partizanom, jer je poslije mog odlaska imao mnogo problema u Zvezdi. Uzeli su ga na zub, skinuli mu traku i proglasili Piksija za kapitena... Boško je stariji od mene i logično je bilo da se brine i da me uzima u zaštitu. Ali mi smo totalno različiti karakteri. Često sam umio da mu kažem: 'Bole, opusti se, znam šta radim'".

Pričalo se da Milko i Husref ne mogu zajedno u špicu. Da se guše. I da je Milko zato pobjegao u Partizan.

"To su gluposti. Ja sam jedan od rijetkih koji tvrdi da Mesi i Ronaldo mogu da budu fenomenalan tandem. Muske i ja smo bili dva različita tipa napadača. On je važio za klasičnog centarfora, sidraša. Zato su i forsirali Mrkelu da bi mu nabacivao lopte i stvarao šanse. Ja sam bio upotrebljiv na više pozicija, mogao sam i na krilu i iza špica. Bilo je utakmica na kojima smo obojica blistali i tresli mreže. Recimo ona na Grbavici, pregazili smo Želju 5:2, on i ja smo bili dvostruki strijelci. Pokušavali su na razne načine da nas posvađaju, izmišljali afere, okretali izjave... Kao, ja sam se naljutio na Husrefa jer mi je oteo 'devetku'. Smiješno. Meni je bilo svejedno koji broj nosim na dresu".

Dugo se kuvalo... kuvalo... kuvalo... i onda je prekipjelo na utakmici protiv Atletiko Madrida.

"E, tu sam ja donio odluku da odem iz Zvezde. Baš poslije te utakmice. Dobio sam crveni karton na prilično naivan način. Sudio je Anjolin i prvo mi je dao žuti jer sam šutnuo loptu poslije njegovog zvižduka, a odmah zatim i crveni jer sam mu aplaudirao. Shvatio je to kao provokaciju. I onda se cijeli 'zapad' obrušio na mene. Gađali su me čime su stigli, najviše grudvama. Jedna me je pogodila u potiljak, pa je Stole ekonom dotrčao i podigao trenerku da me zaštiti. Poslije toga nikada više nisam pozdravio 'zapad'. Ta je tribina uvijek važila za... šta znam... onako, gospoda... zanima ih igra, ne samo rezultat... Svašta su mi dobacivali, u fazonu 'šta glumiš, igraj fudbal'. A 'sjever' je uvijek bio na mojoj strani. Dok sam napuštao teren, orilo se 'Milko Đurovski'. Skinuo sam dres i donio odluku da je gotovo sa Zvezdom. Tata je zaplakao na tribini. Svi su plakali".

Kandidati iz Crvene zvezde:
Golmani: Živan Ljukovčan, Dragan Simeunović, Aleksandar Stojanović, Tomislav Ivković;
Odbrana: Mile Jovin, Ivan Jurišić, Slavko Radovanović, Slavoljub Muslin, Zoran Jelikić, Zlatko Krmpotić, Marko Elzner, Miodrag Krivokapić, Zlatko Krdžević, Zoran Dimitrijević, Milan Ivanović, Miroslav Šugar;
Vezni red: Srebrenko Repčić, Cvijetin Blagojević, Vladimir Petrović, Boško Đurovski, Rajko Janjanin, Milan Janković, Dragan Miletović, Ranko Đorđić, Đorđe Milovanović, Goran Milojević, Žarko Đurović, Miralem Zjajo;
Napad: Zoran Filipović, Dule Savić, Zdravko Borovnica, Miloš Šestić, Radomir Savić, Nedeljko Milosavljević, Husref Musemić, Zoran Pavlović.

TOP 11 - Vladimir PETROVIĆ (vezni red)

"Zakačio sam mnogo tih starijih asova, ali Pižon je bio istinski majstor fudbala. Ne znam da li je bilo talentovanijeg igrača u Zvezdi od njega. Možda samo Srba Stamenković, ali sa njim nisam odigrao mnogo utakmica. Sve je znao sa loptom. Možda je fizički bio inferioran i možda iz tog razloga nije uspio u Engleskoj, ali sve ostalo... Pas, dribling, pregled igre, slobodan udarac... Glava uvijek gore i sve vidi. Ovako van terena, bio je u nekom svom svijetu. Kapiten, lider, pojam za nas mlađe igrače. Nisam ja ni mogao nešto puno sa njim da se družim. Veoma sam ga poštovao i bilo mi je dovoljno da budem u njegovoj blizini. On je živio sportski, ja sam volio da lutam i da se provodim. Da je bio otvoreniji i bezobrazniji, možda bi napravio još bolju karijeru".

TOP 11 - Živan LJUKOVČAN (golman)

"U jednoj anketi lista 'Politika Ekspres' birali su 'fudbalera godine' i ja sam glasao za Zlatka Vujovića. Ispostavilo se da je Ljukovčan pobijedio i onda su to iskoristili kao dokaz da nisam u dobrim odnosima sa saigračima iz Zvezde. Ja kažem, pitali su me ko je najbolji igrač, a ne ko je najbolji golman. Za mene golman nikako ne može da bude 'fudbaler godine'. Uvijek sam govorio šta mislim i nisam vodio računa da li će moj stav nekoga da uvrijedi. Zlatko Vujović je u tom trenutku zaista bio najbolji igrač Jugoslavije. O njemu mogu da misle ovako i onako, da pričaju kako mu je trebalo sto šansi da bi dao gol... ali Zlatko je trčao, borio se, osvajao lopte, sam sebi stvarao šanse... pa može neku i da promaši. Ako je Zlatko najbolji, nema veze što sam dobar sa Ljukom ili što mi je Dule idol. Glasam za Zlatka i tačka. Ljuka se nije ljutio i sada ću da mu se odužim tako štu ću ga staviti u tim (smijeh). Ne, šalu na stranu. Bio je fenomenalan golman. Branio je ono što treba da se brani. Ako ide u rašlje, bože moj. Šta da mu zamjeriš kad nije kriv. Strašno siguran i pouzdan golman. Imaš ove koji hvataju nemoguće lopte, a onda prime gol kroz noge. Ljuka Seljak. Tako smo ga zvali, ali iz milošte. Mnogo ga poštujem".

TOP 11 - Sulejman HALILOVIĆ (napad)

"Razmišljao sam o Repčiću, ali sa Halilom sam igrao duže i od njega sam najviše naučio. Bili smo nerazdvojni, dijelili dobro i zlo... Jednom prilikom i zatvorsku ćeliju (smijeh). Ispraćali smo Šestića u Olimpijakos, zapili se tamo na Sajmištu i zajedno sa Krdževićem krenuli dalje u grad. Halil je vozio bez dozvole i neko nas je prijavio. Zaustavili su nas u Kneza Miloša, mi ostavimo auto nasred ulice, izađemo i počnemo da se svađamo sa onim policajcima. Smjeste nas u 'maricu', onu čuvenu 'Zastavu 101' i odvedu nas na Bežanijsku kosu. Mi tamo odbijemo da damo krv, oni lisice na ruke, pa pravac '29. novembar'. Tamo na kružnom toku kod Merkatora, padne nam na pamet još veća glupost. Kako smo sjedili pozadi u autu, dohvatimo policajce za vrat sa onim lisicama i počnemo da ih davimo. Oni se nekako oslobode, pozovu pojačanje i jedva nas odvuku do stanice. Krdžu su odmah pustili jer nije pravio probleme, a nas dvojicu pravo iza rešetaka. Načelnik policije koji je bio 'partizanovac' čim nas je vidio kaže: 'Njih dole u podrum'. A ćelija, priča za sebe. Neki drveni kreveti sa rubovima, nigdje jastuka. Kada smo se malo otrijeznili, počnemo da molimo onog stražara da nam donese sok. On neće. Ja mu kažem: 'Hoćeš da nabodem Halila, pa da kažemo kako si ga ti tukao?'. Stražar popusti, skokne preko puta i donese nam onaj Nektarov đus. Bljak. I sad mi je muka kad se sjetim. Uzmem gutljaj, ispovraćam se tamo u WC-u i pitam Halila je l'i njemu muka. On ćuti. Ja još jednom, on ćuti. Ja pogledam u ćeliju, a Halil stavio jaknu pod glavu i zaspao (SMIJEH). Sutradan je došao Voja Kis i nekako nas izvukao. Morali smo kod sudije za prekršaje, ženska neka... priznali smo šta je bilo i taman da nas puste, kaže Halil: 'Ja ću da vas tužim'. Gledam ga i ne vjerujem, nije normalan. Zapeo i ne odustaje: 'Milko, maltretirali su nas, moramo da ih tužimo'. Poslije su nas jurili svaki put kad bi primijetili da se spuštamo niz Ljutice Bogdana. Ja viknem 'bježi', a Halil na gas, pa u one uličice iza Autokomande. Sakrijemo se i čekamo da odu".

PARTIZAN (1986 - 1990)

Osveta. Veleizdaja. Senzacija. Svako je imao svoju tačku gledišta. I svako je na svoj način komentarisao transfer decenije.

"Odužilo se to ljeto. Zbog Šajbera su odložili prelazni rok, ja sam pobjegao mjesec dana u Češku, pa sam skoknuo do Osijeka i prošetao Titovim lovištima... A po povratku u Beograd, otišao sam na 'Marakanu' da se pozdravim sa svima. Cvele (Vladimir Svetković, prim. aut.) me je uveo u kancelariju i ponudio mi duplu lovu da ostanem u Zvezdi. Ja naravno odbijem, a on kaže: 'Dobio bi duplo, ali u lažnjacima' (smijeh). Takav je bio kad se iznervira. Dara Zec je zaplakala kad sam je poljubio. Ovi iz Partizana su me jurili, slali policiju, nisu znali gdje sam. Poslije im je neko javio da sam kod Rokija Nikolića, mačevaoca i mog velikog prijatelja. Bojali su se da se ne predomislim".

Nije bilo razloga za brigu. Milko je dao riječ i to je vrednije od bilo kakvog ugovora.

"U početku niko nije vjerovao, poslije je sve došlo na svoje mjesto. 'Partizanovci' su me brzo zavoljeli jer sam njihove 'neprijatelje' ujeo za srce. Kad god je sudija svirao penal, orilo se: 'Milko, Milko, Milko...'. Stigli su i prvi golovi, asistencije... na kraju i prva titula u crno-bijelom. Sjećam se i tog famoznog Derbija, moja premijera u dresu Partizana. Zagrijavali smo se ispod 'sjevera' i ja sam u jednom trenutku otišao do korner zastavice. Kada sam pogledao ka 'sjeveru', imao sam osjećaj da hoće da me zadave. Jezivo".

Tim Partizana 1986/87.
Tim Partizana 1986/87.
Izvor: MN PRESS



Penal nad Milkom, ori se: "Milko, Milko, Milko, "OJ, cigani, je l' vam žao...". Mali Dika brani Vokrijev šut. Smajić 1:0. Još jedan penal za Partizan... opet grmi: "Milko, Milko, Milko". Neće valjda ponovo Vokri... Možda Čapljić? Ili Katanec... Neeee... Nije moguće! "Sjever" očima ne vjeruje. Zar mora baš On? Zašto sad? Rane su svježe... Nemoj Milko... Neeee!

"Zvezda je pala na psihološkom planu. Piksi i Boško su prijetili da će nam dati pet komada, a centar nisu prešli. To je jedini Derbi u kojem jedan tim nije šutnuo na gol. Promašili smo penal, imali gomilu  zicera, ja sam dva.-tri puta izlazio sam na Stojanovića... Nikada prije i poslije toga nisam osjetio toliku energiju kod svih u Partizanu. Znaš kako, igrao sam za oba kluba i mogu da uporedim. Dok sam bio u Zvezdi, pa igramo sa Partizanom, mi kažemo: 'Idemo da ih pobijedimo, šta oni..'. A u Partizanu je uvijek bila tenzija. Uvijek ono 'šta ako izgubimo?', kao da se boje Zvezde".

Milko je neumoljiv. Zakucava loptu iza Stojanovića i rješava pitanje pobjednika. U tom šutu sve kipti od bijesa. Delirijum na JNA, "jug" je dobio novog heroja.

"Mnogima je djelovalo da sam tek tada postao svjestan da nisam više igrač Crvene zvezde. Ne. Otkriću ti kad sam prvi put osjetio šta sam uradio. Čim sam potpisao ugovor, otišao sam kod bivše žene u Zemun i legao da se odmorim. Napolju je pržilo sunce, ali su njeni imali kuću i unutra je bilo prilično svježe. Pošto prethodne noći oka nisam sklopio, zaspao sam oko dva i probudio se pred kraj onog drugog Dnevnika na televiziji. Otvaram oči i vidim svoju sliku na ekranu. Piše 'Milko Đurovski potpisao za Partizan'. Tek tada sam rekao 'jaaaooooooo, istina je'. Sve prije toga je bilo nezvanično. Frka, napetost, neizvesnost... ali sam još  bio Zvezdin igrač. Dok ne staviš paraf na papir, uvijek postoji šansa da se predomisliš. Međutim, sada... sada je gotovo. Nema više nazad".

1986/87 - Piksi o Milku: "Nemojte da me stavljate u isti rang sa Milkom. On je svjetska klasa, a ja tek početnik u Zvezdi. Milka upoređuju sa Gerdom Milerom, ja sam za njega fudbalski anonimus. Ne pamtim utakmicu na kojoj nije dao gol, nema tog fudbalskog razgovora u kojem on nije centralna tema. O njegovoj popularnosti van fudbala neću ni da govorim. Svuda je rado viđen gost, porodičan čovjek, uzoran sin i dobar brat".

"Piksi je došao u Zvezdu jer sam ja otišao u Partizan. Oni su morali nekako da se iskupe pred navijačima i doveli su najtalentovanijeg jugoslovenskog fudbalera. Zato je i potpisao u 'minut do 12'. Ma koji minut, potpisao je u 4 sata iza ponoći. Uzeo im je dobru lovu, ali je stvarno bio fenomenalan igrač. Rano su ga uveli u reprezentaciju, Miljan je imao te fore da poziva igrače iz Druge lige. Tako je i Spasić postao reprezentativac. Piksi čak u Radničkom nije ni bio standardan prvotimac. Nije se te prve sezone prilagodio na Zvezdu, ali poslije je eksplodirao i ostavio neizbrisiv trag. Ipak, ne možemo da poredimo njega i Pižona. Nema šanse".

Milko debituje protiv Spartaka i odmah gol. Naredna protiv Budućnosti, opet gol. Hajduku, Vinkovcima, Veležu i Radničkom po dva. Slobodi tri. Rafal! Dovoljno za novo šampionsko slavlje.

"Presudila je pobjeda protiv Veleža od 3:0, tri kola prije kraja. Imali smo strašan tim, prosto ne znam koju trojicu da izvučem za TOP 11. Nena (Bjeković) je bio trener i sa njim ima puno anegdota. On je tip koji se užasno plaši aviona i koji je izuzetno sujevjeran. Ako smo prethodne godine dobili Zvezdu, on insistira da se na novi Derbi krene potpuno istim putem. Išli smo iz Novog Sada ka Beogradu i kada smo stigli pred stadion, Đelmaš mi šapne foru i ja kažem: 'Neno, što smo mijenjali rutu kad je prošle godine sve bilo kako treba?'. On skoči sa sjedišta: 'Molim!?!?! Zaustavljaj autobus, moramo nazad'. Nas dvojica za stomak: 'Ne bre, šalili smo se' (SMIJEH). Ili kad smo letjeli za Rumuniju... onim malim avionom... ja odem u pilotsku kabinu, sjednem pored pilota i počnem neku priču... krenu turbulencije, a Đelmaš kaže Neni: 'Vidi ga onaj Milko budala, uzeo da vozi avion'. Bjeković iskolačio oči i hoće da pukne od bijesa: 'Pa sve ću da vas pobijem, da li ste normalni!!!' (SMIJEH)".

Milko Đurovski 1986
Milko Đurovski 1986
Izvor: MN PRESS



1987/88 - Milko je ubjedljivo najbolji strijelac i najpopularniji igrač Partizana, ali već kolaju priče o njegovom povratku na "Marakanu". Navodno, ne može bez svoje Zvezde i svaki slobodan trenutak koristi da ode na kafu sa bivšim klupskim drugovima.

"Ne krijem, stalno sam išao tamo. Šta sad. Da li može da se zaboravi neko ko ti je dao sve i ko te je svemu naučio? Zahvaljujući Zvezdi, postao sam neko i nešto. Ja i danas kada dođem u Beograd, odem u Zvezdu... ne odem u Partizan. Tamo je Stole ekonom, Džaja... tamo je i onaj portir... Zvezda je za mene... Zvezda. I uvijek će biti tako. Ali, volim i Partizan. U Humskoj sam proveo predivne četiri godine, navijači su me obožavali. Možda me i danas više vole od ovih Zvezdinih koji ne mogu da mi oproste što sam im okrenuo leđa. Ali ja o Zvezdi nikada neću reći nijednu ružnu riječ. Mogu da kažem da igra loše, da ovi igrači koji dolaze sa strane ne shvataju značaj Derbija, ali to nisu klevete. Svima onima koji me i dalje mrze zbog prelaska u Partizan, postavljam samo jedno pitanje: kada su čuli da sam bilo šta loše rekao o Crvenoj zvezdi? Nikada".

Jugoslavija bruji o povratku Milka Đurovskog, a Zvezdini igrači ga čekaju raširenih ruku. Slušajte Elznera:

"Milko nije ni ono što se o njemu priča, ni ono što se o njemu piše. Milko je drugarčina koju smo svi mi voljeli i poštovali. Rijetko principijelan čovjek". Ili Krdževića: "Da je Milko ostao u Zvezdi, mi bismo se šalili sa Real Madridom".

"Bilo je nekih kombinacija, ali Partizan me sigurno ne bi pustio da odem. Dogodio se i onaj sukob sa Jusufijem. On je došao iz Minhena i odmah je nametnuo neke njemačke principe. Nisam pravio problem, mislim da nikada u životu nisam toliko trenirao kao na tim pripremama na Tari. I po povratku u Beograd, on zakaže prijateljsku utakmicu u nekom selu. Ja mu kažem: 'Julka, ja ovo ne mogu da igram'. On ni da čuje: 'Moraš pa moraš'. Ja kažem: 'Vidi, počeću utakmicu, daću tri gola i izlazim napolje, je l' ok?'. On me gleda i ćuti. Ja ga pitam: 'Je l' smo se dogovorili?'. Kaže: 'Jesmo'. Počne utakmica, 15. minut, 3:0, ja sva tri gola. Krenem da izađem, on me vrati i kaže: 'Šta si ti umislio'. I tu smo se pokačili. Znači, ako se nešto dogovorimo, to je tako. Za mene je riječ zakon. Evo, kada smo se ti i ja dogovorili za ovaj intervju? U 10h. Kad sam ja došao? U 9.45h".

Nema Milka, nema ni mašte u igri. Da je bar protiv Fljamurtarija bio duže na terenu...

"On je mene morao da stavi u tim, jer mu je vjerovatno neko naredio. Da li Lončar ili Zeka... ne znam... mislim da je Zeka bio protiv njega. Tada je bila borba za prevlast u Partizanu između vojske i policije. Zeka je bio policija i htio je da skine Jusufija koji je bio Lončarov čovjek. U revanšu je počeo sa mnom u ekipi, ali da je mogao, zamijenio bi me poslije 5 minuta. Izdržao je pola sata i ubacio Bajovića. Ja sam se poslije izmjene istuširao i otišao kući. Nisam vidio nijedan gol, niti sam znao konačan rezultat".

Za razliku od trenera, novinari su ga obožavali. Često je umio da kaže: 'Ma, pišite šta hoćete'. A oni su pisali i šta jeste i šta nije...

"Ma slušaj, nisam ja ni sa trenerima ulazio u neke velike sukobe. To sa Julkom je riješeno tako što sam otišao u vojsku. Bilo je gafova i sa Gojkom Zecom, koji me je mnogo volio. Ostavi mene i Boška na klupi protiv Budućnosti, ja uzmem loptu, stavim je pod glavu i legnem pored klupe. Gubimo 1:0, on me šalje na zagrijavanje, ja kažem: 'Ne mogu boli me glava'. I ne uđem. Bilo je i novinara koji me nisu gotivili. Primim malo lošije loptu na grudi, Bobi Janković napiše: 'On to nikada nije ni znao'. I poslije se sretnemo na ulici, sve najnormalnije. Vjerovatno je očekivao da ga pitam zašto mi je dao lošu ocjenu, ali ja se pravim lud. Kao nisam čitao... a čitao sam, šta ima veze... to je njegovo mišljenje. Jovša me je volio... iz 'Večernjih novosti'. Kaže: 'Ti čim kročiš na teren, dobiješ sedmicu. Ako daš gol, to je već osmica...'. Dešavalo se da mi da 'osam', a onaj dole u štampariji ispravi na 'devet'. Više sam se dopadao tim prelamačima, nego novinarima".

1988/89 - mora u vojsku i propušta spektakularno finale Kupa protiv Veleža. Nije želio nikakve privilegije i odbio je da bude u fudbalskoj četi: "Ja sam vojnik u pravom smislu riječi i svoj dug domovini odužujem poput hiljade vršnjaka koji nisu ni javni, ni sportski radnici". (izjava iz toga perioda).

"Uhvatio sam ih na foru. Svi su tražili Beograd i okolinu, ja kažem: 'Hoću Maribor'. I oni mi odobre iz prve. Nisu znali da sam ja u Mariboru kao kod kuće, jer mi je Andrea (bivša košarkašica Partizana Andrea Pukšić, op.aut) bila odatle. Izlazio sam, trenirao, družio se sa mještanima, pravio roštilj... Jednom su me samo kaznili tri mjeseca bez izlaska u grad - nisam htio da se ošišam i jedno veče sam zakasnio da se na vrijeme vratim u kasarnu. Toliko mi se dopalo, da sam poslije karijere ostao da živim u Mariboru".

Osjećao je da u Partizanu još nije rekao posljednju riječ. Sve je to u redu... titula... golovi... bravure... Ali evropski kalibar fudbalera podrazumijeva i bljesak na evropskoj sceni. Poslije krahova protiv Menhengladbaha, Fljamurtarija i Rome, navijači su polako gubili strpljenje.

"Kada sam razdužio uniformu, osjećao sam se odmornije nego ikada ranije. Zato sam i tražio kasarnu što dalje od Beograda. Tamo je uvijek neka frka, stalno isti ljudi, ovaj pametuje, onaj te zove da glasaš... šta će mi to. Nikada nisam pomislio da bih mogao da odložim vojsku, nisam bio pokvaren. U međuvremenu su me ponovo osudili na osam mjeseci zbog falsifikovanja vozačke dozvole. Ustvari, nisam je ja falsifikovao, dali su mi je navijači... Poslije mi je Sloba Milošević ublažio kaznu na šest mjeseci, pa se Jugoslavija raspala i slučaj je zastario. Bio sam i na Vojnom sudu jer sam dobio dupli poziv za vojsku. Zvali su me ovi moji iz Makedonije, a pošto sam živio na Ceraku zvao me i Vojni odsjek sa Čukarice. Dobio sam tri mjeseca uslovno na godinu dana".

1989/90 - Dokle bre nestašluci i peripetije. Vrijeme je da Milko pokaže svoje pravo lice. Nema više Jusufija, došao je čovjek koji igra na gol više.

"Ivo (Ivan Golac, op.aut) je bio takav. Od njega sam najviše stvari pokupio kada sam riješio da postanem trener. Davao nam je veliku slobodu i stalno je ponavljao: 'Igrajte fudbal, bolji smo od njih'. I nikoga nije slušao, to vam garantujem. Pokušavali su na razne načine da ga se riješe. Čak su i nas huškali da izgubimo, da bi imali argumente da oteraju Golca. Pred meč u Subotici, slali su neke likove kod mene... ovi iz Uprave nikada to ne rade lično, uvijek pošalju nekoga sa strane. Mene je volio i dao mi je traku. Tada se 'Plavi' Stevanović naljutio, jer je mislio da sam ga ja smijenio kao kapitena, a mene to uopšte nije zanimalo".

Protiv Seltika 2:1 u Mostaru, pa antologijskih 90 minuta u Glazgovu.

"Strepili smo i poslije Šćepinog gola. Jordan Ivanović je zahvaljujući toj utakmici dobio 'Zlatni mikrofon'. I zaista, ti kad slušaš njegov prenos, imaš utisak da ćemo svakog časa dati gol. Toliko smo dobro igrali. Ako pošteno radiš, fudbal ti vrati dvostruko. Golac je bio pošten i zato smo te sezone dogurali daleko u Kupu kupova. Mene su odmah poslije Seltika zvali da pređem u Sporting. Sve je išlo preko menadžera Tomice Ivkovića, ali sam ostao da do kraja odradim ugovor sa Partizanom. Imao sam i opciju sa PSŽ-om... uvijek sam razmišljao: Bilo gdje, samo da igram. Šta vrijedi Pančevu što je zaradio milione u Italiji, kad je uglavnom sjedio na klupi. Kasnije smo igrali zajedno u reprezentaciji Makedonije i znam da bi dao sve na svijetu da može da vrati film i povuče drugačiji potez. Da je otišao u Ajaks, nadavao bi se golova i napravio vrhunsku karijeru. I vjerovatno bi vremenom napravio i bolje ugovore od onog u Interu".

Seltik - Partizan: "Partizan lavljeg srca!"

Poslije Seltika, Groningen. I genijalna majstorija Partizanovog genijalca u revanšu na JNA.

"Pa drugačije nisam ni mogao da dam gol. Otišao sam suviše ukoso, golman je izašao i morao sam da je bocnem... sa malo felša. To se desi u momentu. Jednom sam pitao Pižona kako u djeliću sekunde odluči koju fintu da izvede, odgovorio je: 'To je stvar instinkta' i stvarno je tako. Nisam vodio računa koliko će gol da bude lijep... samo da se lopta zakoprca u mreži".

Evropsko proljeće u Humskoj. Poslije tačno 24 godine. I zahvaljujući povoljnom žrijebu, otvorena vrata polufinala...

"Donijeli smo sjajan rezultat iz Bukurešta, Spasić je tamo dao gol... šta znam... malo mi je čudna ta utakmica u Titogradu. Prvo, ne razumijem zašto se nije igralo u Skoplju. Partizan je bio kažnjen i morao je da bude domaćin 500 km vazdušnom linijom od Beograda. Pa nije Titograd toliko bliži od Skoplja. Ali vjerovatno su imali neku obavezu prema Crnogorcima zbog transfera Peđe Mijatovića. Ima tu još jedna stvar. Pričali su nam prije utakmice da će sudija biti na našoj strani. Ništa od toga. Mi jednostavno nismo došli do gola. Radučoju je tamo dao oba gola, ovdje jedan... baš čudna utakmica... ne znam, ne mogu da tvrdim... ali moguće je da su i dalje tražili razlog da smijene Ivana Golca".

Kandidati iz Partizana:

Golmani: Fahrudin Omerović, Branislav Đukanović, Darko Belojević;
Odbrana: Vladimir Vermezović, Miodrag Bajović, Miloš Đelmaš, Bajro Župić, Vlado Čapljić, Aleksandar Đorđević, Ljuba Radanović, Darko Milanič, Miodrag Radović, Gordan Petrić, Vujadin Stanojković, Predrag Spasić, Budimir Vujačić, Đija, Nikica Klinčarski;
Vezni red: Goran Stevanović, Admir Smajić, Srećko Katanec, Isa Sadriju, Goran Bogdanović, Milinko Pantić, Jovica Kolb, Goran Milojević, Zlatko Zahović, Darko Tešović, Dragoljub Brnović;
Napad: Nebojša Vučićević, Fadilj Vokri, Slađan Šćepović, Milan Đurđević, Predrag Mijatović, Dejan Joksimović, Zoran Batrović, Liju, Vladislav Đukić, Milonja Đukić

TOP 11 - Nebojša VUČIĆEVIĆ (napad)

"Sa njim i Đelmašem sam se najviše družio poslije karijere. 'Uške' je bio tu kod mene u Mariboru, odigrao par utakmica u Želji, poslije bio u Muri... Igrali smo i mali fudbal, on je tu pravi majstor. Bije ga glas da je veliki boem, ali ljudi ne znaju da 'Uške' nikada nije pio. Kao ni Šeki. Bili su šmekeri, voljeli izlaske,  da se provedu, da se zezaju, ali bez alkohola. Kada sam ja prešao u Partizan, pisalo se da će on u Zvezdu. Ali to je bilo neizvodljivo. Cvele i Džaja nikada ne bi uzeli igrača Partizana. Oni da su htjeli, kupili bi i Mijatovića. U to vrijeme, nije bilo igrača koji bi odbio Zvezdin poziv. Ali nije bilo šanse da ponude bilo šta nekome iz Partizana".

TOP 11 - Ljuba RADANOVIĆ (vezni red)

"Miran tip. Podsjećao me na Boška. I po stilu i po karakteru. Porodičan čovjek, žena, djeca... Uvijek ti je na usluzi. Da te posavjetuje, da ti pomogne, pravi kapiten. Mene je zvao 'Rutko', zbog frizure. Slična priča kao sa Pižonom i Mocom, nismo se puno družili jer je bio nedodirljiv. Možda je i bolje tako, što veća distanca, veća je i doza poštovanja. Sa Radanom se baš dugo nisam čuo".

TOP 11 - Vladimir VERMEZOVIĆ (libero)

"Njega bih stavio u sredinu odbrane, odmah iza Radanovića. Znao je da igra, nije tukao. Bilo je tih štopera, poput Bankovića, koji su kidali. A Ljuba i Vermez ne, više na šmek... puste te malo, pa izađu ispred i odnesu loptu. Družili smo se i privatno. To je bila standardna ekipa... Darko Belojević, Vermez, Đelmaš, ja... visili smo kod Hatune u kafiću. To su drugari za cijeli život".

Milko Đurovski Izvor: MONDO/Nebojša Petrović



GRONINGEN (1990 - 1994)

Bilo bi čudno da ga nisu kupili. Odučio ih je od fudbala u dvije utakmice Kupa kupova.

"Imali smo veoma iskusnu ekipu i kod kuće niko nije mogao da nas dobije. Ni PSV sa Romarijom, ni Ajaks sa Van der Sarom, Bergkampom, Davidsom, Sedorfom... Osvojili smo treće mjesto što je bio najveći uspjeh u istoriji Groningena. Mislim da sam im donekle promijenio filozofiju igre, jer su prije mog dolaska forsirali isključivo duge lopte. Hans Vesterhof je bio inteligentan trener i odmah je shvatio kako na najbolji način da iskoristi moje karakteristike. Ušli smo u seriju i malo je falilo da budemo šampioni. Izgubili smo bezveze od nekih ekipa koje su se borile za opstanak, inače bi ta posljednja utakmica sa PSV-om gdje smo ih zgazili 4:1 bila direktan duel za titulu".

I jedna od rijetkih na kojoj je Milko dao jedan, a ne dva gola. Rešetao je Tvente, Mastriht, Viljem, NEC, Dordreht... sve same 'dopijete'.

"Davao sam kad sam htio (smijeh). Bez zezanja. Sjećam se te sa Tventeom, predsjednik mi je nešto pametovao u karantinu, ja mu kažem: 'ajde pusti me, daću danas dva komada'. I stvarno dam. On se poslije opustio i tražio pred svaku utakmicu da mu obećam dva gola. Pa nisam ja mašina. Zaista sam igrao odlično... prijala mi je liga... mislim da sam za tri godine dobio samo jedan crveni karton. I to bez razloga. Igrali smo sa Fejenordom, došlo je do nekog koškanja i on greškom isključi mene. Tada su u Holandiji imali reportažna kola na svakom stadionu i sudija je poslije utakmice gledao snimak i obrazlagao svoje odluke. Kada su vidjeli da nisam kriv, skinuli su mi suspenziju".

Kandidati iz Groningena:
Golmani: Patrik Lodevajks, Teo Mikelsen;
Odbrana: Klaus Bokveg, Ričard Elzinga, Jan-Hendrik Venhof, Arjan Ebinge, Ernest Faber, Aleks Pijper, Mihael Rajziger, Lusijen Sahetapi, Rik Slor;
Vezni red: Arnold Bos, Ričard Duves, Grafton Holband, Hendrik Huisman, Edvin Olde Rikerink, Jon Rosijen, Hari Sinkgraven, Teo ten Kat, Jan van Dajk, Ulrih Vilson, Andrej Zigmantovič, Bertil ter Avest;
Napad: Haris Huizing, Heni Majer, Marsel van Buren, Mart van Duren, Bert Zurman, Martin Drent, Jop Gal, Patrik Krak, Piter Brinks, Marijan Člad, Ronald Haming, Klajd Vajnhard.

TOP 11 - Heni MAJER (napad)

"Rajziger je tek počinjao, nije mi puno obećavao. Onako, prosječan igrač. Tada su ga gurali na veznog, kasnije se vratio na beka. Staviću Majera. Robustan špic, jak, nezgodan u duelu... sjajno smo se uklapali jer nismo bili isti tip napadača. Nadavao se golova i proglašen je za najboljeg igrača holandskog prvenstva. Stalno mi je govorio: 'Milko slobodno stoj i odmaraj, ja ću da trčim i za tebe' (smijeh)".

REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE (1984 - 1985)

Kao osvajač olimpijske bronze u Los Anđelesu, zaslužio je više od šest utakmica za najjači državni tim.

"Debitovao sam kod Toze Veselinovića na prijateljskoj utakmici u Subotici. Otkazali su neki igrači i on je pozvao Boška i mene da popunimo mjesta. Ušao sam umjesto Šestića i razbio one Mađare. Dao sam gol, pobjegao par puta, nisu mi mogli ništa... To je bila jedna od posljednjih provjera pred Evropsko prvenstvo u Francuskoj. Toza je poslije utakmice rekao: 'Milko ide sigurno, za ostale ćemo vidjeti'. Mnogo me je volio. Nažalost, dobijem potres mozga na utakmici sa Olimpijom i umjesto mene uskoči Piksi. Vidiš kako se njemu sve otvaralo - prvo u reprezentaciji, poslije u Zvezdi".

Toza je platio ceh zbog sloma u Francuskoj, a Miloš Milutinović nije našao dobitnu formulu u kvalifikacijama za Mundijal u Meksiku.

"Miloš je bio... tako... 'čigra'. Ne znam kako drugačije da ga opišem. Ja sam u to vrijeme stvarno bio u vrhunskoj formi. To je ona posljednja sezona pre odlaska u Partizan. Dao sam gol Bugarima u Sofiji, ali smo izgubili 2:1... Stojić je primio bezveze gol iz slobodnog udarca. Poslije sa DDR-om u Beogradu, svi zapeli 'Bursać pa Bursa'. OK, on je zaista igrao dobro za Sutjesku i ne kažem da nije imao mjesta u reprezentaciji, ali... Ja sam ušao umjesto Nikolića i borio se koliko sam mogao. Poslije utakmice, mediji pišu da je Bursać bio najbolji. Pa šta vrijedi što je bio najbolji kad smo izgubili utakmicu i nismo otišli na Svjetsko prvenstvo. Bolje da je bio najgori, a da smo pobijedili. I čekajte, on je špic, ako je bio najbolji znači da smo morali da damo bar tri gola. A samo je Škoro pred kraj ublažio poraz".

Gol Milka Đurovskog protiv Bugarske pogledajte OVDJE

Nije ni slutio da će mu duel sa Nijemcima biti posljednji nastup za Jugoslaviju.

"Ja nisam bio dobar sa Miljanom. Ne u smislu da smo se svađali i slično... jednostavno, nisam bio tip koji će svaki dan ići u Savez i gubiti vrijeme u vođenju abrova. Oni su voljeli da ti dođeš na Terazije, 'Dobar dan, kako ste, šta ima novo', da popiješ kafu, da pričaš sa njima... Mene to nije zanimalo. 'Čiča' je sve to vodio i jedini donosio odluke. Pa stalno neki savjeti kako ja da se ponašam u Zvezdi, šta da radim, kako da igram... Nisam pristao da budem dio te priče".

Ivica Osim nije insistirao na kafi i abrovima, ali je imao druge zamjerke na račun"vihora iz Tetova";. Čuvena je njegova izjava: "Pomoćni sudija pretrči više od Milka Đurovskog".

"Dobro, on je stalno nešto kritikovao. Ti ako hoćeš, možeš svakome da nađeš manu. 'Švabo' je bio u Toplakovom stručnom štabu na Olimpijskim igrama i mislim da od tada vuče averziju prema meni. Ali, ima još nešto. Čim sam prešao u Partizan, on me je zvao u Banjaluku na utakmicu sa Austrijom. Ja sam bio povrijeđen i nisam otputovao sa ekipom, ali sam sjeo u auto i otišao da mu pokažem da me zaista boli noga. Bio sam tada u žiži javnosti zbog odlaska iz Zvezde, ispred hotela me je čekalo preko 1.000 ljudi. Mi sjednemo za sto, on nam naruči po viski i počne da mi drži lekcije: 'Ne smiješ ovo, ne smiješ ono, moraš da se promijeniš'... I na kraju mi kaže da moram na ljekarski pregled. Ja mu pokažem otok, odbijem da se pregledam i mislim da mi je to najviše zamjerio".

Toliko se uvrijedio da ga nikada više nije pozvao pod nacionalnu zastavu.

"On je forsirao igrače Želje jer je u njih imao najviše povjerenja. Mene nije odveo na Svjetsko prvenstvo u Italiju jer se plašio da ću mu praviti probleme ukoliko budem sjedio na klupi. Ja ne volim takve trenere. Ako imaš neke predrasude, pozovi me, reci mi o čemu se radi i vidi kako ću da reagujem. Vodio je Pančeva i Bokšića jer je znao da Darko nije taj tip koji će da kaže: 'Slušaj, moram da igram'. Ali nisam ni ja. Nikada nisam pravio probleme zbog minutaže. Ne znam šta da mislim o Osimu. Imao je autoritet i to niko ne može da mu ospori. Ali sa igračima poput Baljića, Baždarevića, Paprice, Šabanadžovića, Bahtića, Komšića... morao je da uzme titulu sa Željom. Ako je Vojvodina bila šampion, morao je i on. Na kraju ispade da je bio svjetski trener, a ustvari je najdublji trag ostavio u Austriji i Japanu".

Kandidati iz reprezentacije Jugoslavije:

Golmani: Zoran Simović, Ranko Stojić, Živan Ljukovčan;
Odbrana: Vlado Čapljić, Zvijezdan Cvetković, Velimir Zajec, Nenad Stojković, Ljuba Radanović, Zoran Vujović, Mirsad Baljić, Faruk Hadžibegić, Branko Miljuš, Edin Bahtić, Mirza Kapetanović, Marko Elzner;
Vezni red: Miloš Šestić, Nenad Gračan, Meša Baždarević, Ivan Gudelj, Blaž Slišković, Predrag Pašić, Marko Mlinarić, Jovica Nikolić;
Napad: Darko Pančev, Sulejman Halilović, Zlatko Vujović, Vahid Halilhodžić, Fadilj Vokri, Mitar Mrkela, Haris Škoro, Miloš Bursać.

TOP 11 - Mehmed BAŽDAREVIĆ (vezni red)

"Volio sam i Baku Sliškovića, ali pošto imam pravo samo na jednog iz reprezentacije, onda ću Mešu. Bio je mozak te Osimove ekipe u Željezničaru. Dobar drug. I znao je fudbala... mnogo je znao, ljevonog, bilo je dobrih, ali on mi je ostavio najjači utisak. Poslije je igrao u Francuskoj i napravio sjajnu karijeru. Imao je klasu, plus autoritet. Strašan igrač. Prozivali su me da sam nadmen i uobražen jer, navodno, biram društvo u reprezentaciji. A ja ni u mojoj Zvezdi nisam bio dobar sa svima. Ekipa broji 20 igrača, ne možeš sa svim da budeš na istoj talasnoj dužini. Baždarević je bio jedan od onih sa kojima sam se najviše družio u reprezentaciji. Ali nisam ga stavio zbog toga u tim, već zato što je zaista bio vrhunski fudbaler".

REPREZENTACIJA MAKEDONIJE (1994)

Stigao je da zabilježi četiri nastupa. Protiv Španije 0:2 (oba Hulio Salinas), Belgije 1:1, Kipra 3:0 i opet Belgije 0:5. Piše da je protiv Kipra dao sva tri gola.

"Greška. To je bio Boško (smijeh). Darko je dobio crveni i mene su zvali jer nisu imali koga. Možda i moja najbolja utakmica poslije Seltika i Groningena. Razbili smo Kiprane. Poslije nam je trebala pobjeda u Danskoj i bio sam na spisku, ali sam odbio da putujem u Kopenhagen. Neko mi je veče pred put donio sutrašnju štampu i ja vidim sastav... igra Boškovski... Milko sjedi na klupi. Tražio sam od selektora Dončevskog da dođe kod mene u sobu i da mi kaže iskreno zašto igra Boškovski. A ja sam znao zašto. Jer su dolazili da ga gledaju... i to znaš iz kog kluba? Iz Groningena (smijeh). I ok, nije problem. Mali treba da se proda, sve je to u redu. Ali dođi i reci mi u oči da je to tako. Naravno, nije došao i ja sam spakovao stvari i napustio hotel. Sutradan, svi ulaze u autobus, nema Milka. Novinari ga pitaju zašto... a on... znaš šta kaže... sada ću ti na makedonskom reći šta je odgovorio... kaže: 'Izgleda da ga se uplašio od avionot' (SMIJEH). Pa, nisam ja Bjeković da se plašim aviona (SMIJEH, SMIJEH, SMIJEH!!!)".

Kandidati iz reprezentacije Makedonije:
Golmani: Kire Trajčev, Dančo Celeski;
Odbrana: Boban Babunski, Mitko Stojkovski, Vujadin Stanojković, Ilija Najdoski, Goran Jovanovski, Igor Nikolovski, Dragi Kanatlarovski, Čedo Janevski, Ljupčo Markovski;
Vezni red: Toni Micevski, Žarko Serafimovski, Boško Đurovski, Nedžmedin Memedi, Toni Savevski;
Napad: Darko Pančev, Zoran Boškovski, Goce Hristov.

TOP 11 - Boško ĐUROVSKI (odbrana)

"Možda sam mogao i Vujadina Stanojkovića, ali brat je brat. Da ga preko veze ubacim u tim (smijeh). Sjećam se prvog Derbija po prelasku u Partizan, čim mi se približi, ja mu kažem: 'Bježi od mene'. I pitam ga zašto se vratio toliko nazad. On se vadi: 'Pa da te čuvam'. Đavola da me čuva. Vratio se jer igraju bunker. Kažem: 'Idi tamo na drugu stranu, pusti me da igram fudbal'. A oni stvarno svi nazad. Bunkerica. Nisu nam šutnuli na gol. Eto, on je jednom šutnuo sa 30 metara, nebu pod oblake. Moglo je da bude 10:0 za Partizan. Nije me nijednom faulirao, bio sam prebrz za njega. Čujemo se često... evo, sutra treba da dođe po mene, idemo u Minhen da igramo za veterane Zvezde. Skoro smo gostovali u Beču. Šta vrijedi kad nemam snage ni za deset minuta".

Milko i Boško Đurovski
Milko i Boško Đurovski
Izvor: MN PRESS


Po trojica iz Zvezde i Partizana, po jedan iz Groningena, Jugoslavije i Makedonije. Fale nam još dvojica. Lijevi bek i zadnji vezni.

TOP 11 - Mile JOVIN (odbrana)

"Mile je bio moderan bočni igrač. Jedan od prvih u bivšoj Jugoslavije koji nije igrao samo beka, već je pokrivao cijeli prostor uz lijevu aut-liniju. Preteča Roberta Karlosa. Sprint, dug korak, duga kosa... Drugi su ostajali pozadi i čekali. On se ubacivao, centrirao, šutirao... Eto, da se ne naljute Repčić, Šele, Janjanin, Neđa Milosavljević... ali za ovu poziciju najbolje mi se uklapa: 'Jova'".

TOP 11 - Srećko KATANEC (vezni red)

"Ne ide, živim u Sloveniji, a da nema nijednog Slovenca u timu. I da bude egal Zvezda-Partizan (smijeh). Srećko je taj klasični zadnji vezni. Njegovo idealno mjesto je tu ispred Ljube Radanovića. Brz, eksplozivan, sa onim dugim nogama... Kad Vokri i ja izgubimo loptu, on kaže: 'Ne brinite, ja ću to da ispravim'. Pošten borac, neumoran, ne staje 90 minuta. Zato su mu brzo stradala koljena. Baš od toga. Kod Jusufija smo trčali krugove po 30 minuta, on me obiđe 10 puta. Skok igra, udarac glavom, defanziva... sve na vrhunskom nivou. Pošto imam Pižona i Mešu, sa Srećkom dobijam perfektno izbalansiran tim. Dva šmekera i jedan koji diktira ritam na sredini terena".

Kandidati za trenera:
Branko Stanković, Gojko Zec, Nenad Bjeković, Fahrudin Jusufi, Momčilo Vukotić, Ivan Golac, Hans Vesterhof, Vim Kuvermans, Todor Veselinović, Miloš Milutinović, Ivica Osim, Andon Dončevski.

Trener: Branko STANKOVIĆ

"Neću Jusufija (smijeh). Mene su stvorili Đora (Milovan Đorić, op.aut) i Bata Steva (Stevan Ostojić, op.aut), Gojko Zec mi je mnogo pomogao, ali sam najviše naučio od Branka Stankovića. Kod njega sam ušao u prvi tim. Mogao je da me uništi da je htio. Recimo, to protiv Intera. Tada su me zvali iz Hajduka, on je insistirao da ostanem u Zvezdi i borim se za svoje mjesto pod suncem. Dugo nisam shvatao šta je htio od mene. Sreli smo se poslije nekoliko godina... on se iz Fenerbahčea vratio u Zvezdu, ja sam već bio u Partizanu... imao sam neke bermude na sebi i majicu u bojama Argentine štu su mi poklonili moji prijatelji Želja i Velja... nosio sam i dalje dugu kosu... kada me je vidio, uhvatio se za glavu i rekao: 'Mamma mia, na šta ličiš! Htio sam da napravim čovjeka od tebe, ali ne vrijedi...' (SMIJEH)".

Mojih TOP 11 - Milko ĐUROVSKI:

LJUKOVČAN - B.ĐUROVSKI, VERMEZOVIĆ, JOVIN - KATANEC - RADANOVIĆ, BAŽDAREVIĆ, PIŽON - VUČIĆEVIĆ, MAJER, HALILOVIĆ.

Vrhunski izbalansiran tim. Skrojen po modernim principima. Na bazi kvaliteta, a ne lične emocije.

"Reci poslije da nisam stvoren za trenera. Iskreno, volio bih da se vratim u Srbiju i sjednem na klupu nekog tima. Šta vredi kad me niko ne zove. Vjerovatno se plaše mog karaktera. Misle da sam i dalje onaj stari Milko, iz igračkih dana. Ali ne vidim šta sam je to loše radio kao igrač. Bili smo mladi i ludi. Što smo imali para, trošili smo na kafane i pjevaljke. Da sam htio, mogao sam pet stanova da kupim. Bilo mi je lijepo i ne žalim ni za čim, i sve bih isto ponovio, opet bih prešao u Partizan. Ja volim da se zezam, ne trpim pritisak. Takav sam i kao trener. Nikada svojim igračima neću nametati vojni režim. Autoritet se ne stvara kaznama, već znanjem i razumijevanjem. Zašto da im dam izlaz do 10, kad u 10 ionako niko ne spava. Ako im kažeš do 1, niko neće doći u 2, jer će reći: 'Čekaj, čovjek nam je dao do 1, daj da ga ispoštujemo'".

Za kraj, specijalan zadatak. Mora da odabere dres u kojem želi da ga fotografišemo za Mondo. Jedan je Zvezdin, drugi Partizanov.

"Ja bih sa oba. Imao sam privilegiju da igram za dva najpopularnija jugoslovenska kluba. I oba su mi izuzetno draga".

-------------------------------

SVE KOLUMNE i INTERVJUI NEBOJŠE PETROVIĆA

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC