Nekada najveća nada srpskog fudbala Danijel Aleksić govorio je za MONDO o aktuelnoj situaciji u Turskoj gdje je (konačno) prekinuto prvenstvo zbog korona virusa, a otkrio je da u toj ligi igra i fudbaler koga "orlovi" treba da se plaše.
Fudbaler turskog Bašakšehira, Danijel Aleksić, apeluje na ljude iz cijele Evrope da poštuju vanredne mjere i da bez preke potrebe ne izlaze iz svojih domova.
Potencijalni srpski reprezentativac i sam je već nekoliko dana u karantinu, jer su čelnici Fudbalske federacije Turske, među posljednjima na Starom kontinentu, donijeli odluku o prekidu prvenstva, a prije toga bilo je fudbalera koji su dobili i otkaze zbog protesta.
"Evo me u Istanbulu, puna mi je kuća. Supruga, sin, ćerkice bliznakinje, a upravo su nam stigli i roditelji iz Srbije. Ne izlazimo napolje, poštujemo karantin i čekamo da ovo ludilo prođe", raportira za Mondo, prvotimac najprijatnijeg iznenađenja u dosadašnjem dijelu šampionata Turske.
Broj zaraženih raste iz dana u dan, a u Turskoj su tek nakon insistiranja FIFpro organizacije, zaustavili fudbal i pomjerili prvenstvo za neka srećnija vremena.
"U četvrtak smo imali posljednji trening, poslije toga su nam rekli da se za vikend neće igrati utakmice. Igrači su vršili pritisak na Federaciju, što je i logično. Nema potrebe izlagati se riziku. Niko sa sigurnošću ne može da kaže kada će pandemija prestati. Naše je da mirujemo i da čekamo dalje instrukcije. Turska je ogromna zemlja, sa preko 80 miliona stanovnika i niko ne želi da se dogodi italijanski scenario. Moram priznati da je Vlada na vrijeme preduzela mjere i da se situacija za sada drži pod kontrolom. Već par dana ne rade kafići, restorani, šoping-centri… Možete samo da odete do marketa po hranu ili do apoteke po lijekove. I to je to".
Kao lijepo vaspitan momak, Aleksić poštuje osnovne principe društvene odgovornosti i ne izlazi iz kuće bez zaštitnih sredstava.
"Išao sam juče do prodavnice i naravno da sam stavio i masku i rukavice. Šta ću, kako svi, tako i ja. Jeste da djeluje jezivo, ideš ulicom i vidiš maskirane ljude. Kao na filmu. Ali, svjesni smo situacije i moramo da postupamo u skladu sa preporukama. Ništa te ne košta da staviš masku, izađeš, obaviš posao i brzo nazad. Šta da se radi. Sjedi kući i uživaj".
Iako mu je cijela porodica u Istanbulu, Danijel pažljivo prati kako se Srbija bori sa širenjem korona virusa.
"Imamo naše kanale na televiziji i gledamo vijesti po cijeli dan. Htio, ne htio, iskaču ti informacije po telefonu. Šta da vam kažem, valjda će se naš narod opametiti. Evo, sad su pooštrili mjere, zatvaraju se i u Srbiji kafići i restorani. Stvarno mi ljudi nisu jasni, ta njihova logika neće mene, neće mene. Ma čoveče, sjedi bre kući, da l’ si normalan", apeluje Aleksić.
Nije lako sportskom profesionalcu u punoj snazi i u najboljim godinama, da sjedi kod kuće i gleda televiziju.
"Iz kluba su mi donijeli kućni bicikl, čisto da održavam formu. Stavio sam ga na terasu i vježbam nekoliko puta dnevno. Ovdje u stambenom kompleksu imam i salu za trčanje. Nema gužve, treniram i održavam kondiciju. Najiskrenije, ne pada mi teško. U posljednje vrijeme, imali smo mnogo obaveza i napornih putovanja, ovo mi dođe kao privremeni predah. Doduše, uvijek se nađe neka zanimacija. Djeca zahtjevaju pažnju, sa njima nikada nije dosadno. Igramo se i čekamo proljeće".
Aleksića nije uplašila informacija koju su mediji plasirali na početku epidemije, da je njegov kolega iz Bešiktaša Adem Ljajić zaražen korona virusom.
"Gluposti. Društvene mreže stvaraju konfuziju. Neko nešto napiše i to se brzinom svjetlosti raširi svijetom. Postalo je bolesno… cirkus. Dobar je Ljaja. I on je ovdje u Istanbulu, čujemo se često i odmah sam znao da je riječ o lažnoj informaciji. Otporan je Adem na mnogo opasnije stvari od virusa".
Španska liga je obezbijedila 500 testova za svoje klubove, ali neki poput Valjadolida i Selte su se dobrovoljno odrekli testiranja u korist onih kojima je to potrebnije.
"U Turskoj još nema fudbalera koji su pozitivni na koronavirus. Juče sam pročitao informaciju da su košarkaši Fenerbahčea išli na testiranje, ako sam dobro razumio. Nama su u klubu rekli da prijavimo ukoliko osjetimo neke simptome. Za sada je sve ok, niko nema ni najmanjih problema sa zdravljem".
To znači da se i Edin Višća osjeća dobro i da je u karantinu sa svojom porodicom.
"Tako je. Živimo blizu jedan drugog, čujemo se po nekoliko puta na dan. Sve je ovo novo za nas. Meni prija, najiskrenije. Kada u Turskoj ideš na gostovanja, to su letovi od po sat i po, dva, tri sata… Naporno je, oduzima ti energiju. Nisi po pet dana kod kuće i onda se uželiš familije. Da ne ideš nigdje, da normalno spavaš, normalno jedeš… Prija nam za sada. A kako će biti za par dana, vidjećemo".
Upravo je balkanski tandem režirao veliki uspjeh Bašakšehira i plasman u osminu finala Lige Evrope. Aleksić je postigao fenomenalan gol iz slobodnog udarca i najavio pobjedu protiv Sportinga.
"Lijep osjećaj, zaista. Gol za 2:0. Za rezultat koji nas je u tom trenutku vodio u narednu rundu. To su detalji za koje živiš i zbog kojih igraš fudbal. Kada vidiš da je lopta poslije tvog šuta zatalasala mrežu, sve poprima neki smisao. Trud koji si uložio, znoj koji si prolio, žrtva koju si podnio… Ne krijem, žao mi je zbog izgubljenih godina. Propustio sam mnoge vozove, ali možda je tako moralo da bude. Uživam ovih dana gledajući snimak meča sa Sportingom i velika je šteta što nas je virus spriječio da i sa Kopenhagenom završimo posao do kraja. Ubijeđen sam da bismo u Danskoj sačuvali prednost od 1:0 iz Istanbula. Šta da se radi… viša sila…".
Portugalci su poslije gola Aleksića zakomplikovali situaciju i doveli Bašakšehir na rub eliminacije. Morao je Višća da uzme stvari u svoje ruke.
"Ma, Edin je fenomen. Svaka utakmica 90 minuta. Svaka sezona, dabl-dabl učinak… da se izrazim košarkaškim rečnikom… golovi, asistencije. Sve je to za maksimalan respekt. Ljudi ga ovdje poštuju i kad završi karijeru biće istinska legenda turskog fudbala. Kako se ponaša, koliko ulaže u sebe, kako trenira… pravi je primjer mladim igračima. U fudbalu sve ima svoje ’zašto’ i svoje ’zato’. A Višća je zaslužio to što mu se desilo protiv Sportinga. Da izjednači skor u 92. minutu i da zatrese mrežu u posljednjim sekundama drugog produžetka. Njemu je to bilo suđeno. Nikom drugom, samo Višći".
Pandemija je odložila revanš u Kopenhagenu, ali i mečeve baraža za Evropsko prvenstvo, koji Srbiju i Bosnu čekaju u junskom terminu.
"Imamo odličan tim i zaslužujemo da odemo na Evropsko prvenstvo. Ne opterećujem se time hoću li dobiti poziv. Prijalo mi je kad sam se našao na spisku bivšeg selektora Krstajića i bila mi je bila čast da budem u društvu tih momaka od kojih ima šta da se nauči. Tada su me pozvali jer je neko otkazao, ali sam ubrzo i ja odustao zbog loma ruke na utakmici sa Menhengladbahom. Moje je da igram standardno i da pružam dobre partije. Ako me pozovu, super. U suprotnom, tu je novi trening, nova utakmica, novo dokazivanje… Idemo dalje".
Bez obzira na reprezentativni status, Aleksić je u svakoj utakmici najvatreniji navijač Srbije. Zato i upozorava da Norveška nema samo Halanda u špicu.
"Ovaj momak, Aleksander Sorlot, mnogo ozbiljan igrač. Stojim pored njega u tunelu, gledam ga, isti onaj Ivan Drago iz Rokija IV. Zdrav, jak, ogroman. Baš pravi razliku. Igramo protiv Trabzona, napadnemo ih, a oni samo ispucaju loptu ka njemu i završe posao. Brži je i jači od svakog štopera, niko mu ne može ništa. Do skoro nisam ni čuo za njega, ali ozbiljna priča. Igrač za veliku ligu i veliki klub. Ovo što radi u Turskoj… strašno… suvi kvalitet. Još sa tim ’malim’ špicem iz Dortmunda… obojica ljevaci, kao od stijene odvaljeni… brzi, hitri, efikasni. Ne znam da li mogu zajedno, jer su sličan tip napadača, ali biće nam u svakom slučaju veliki problem".
Višća će imati za nijansu lakši zadatak protiv Sjeverne Irske.
"Bilo bi lijepo da se obojica radujemo odlasku na Evropsko prvenstvo. Za sebe ne znam, ali on bi sigurno bio dio ekipe. Pa Višća je u Bosni glavni, uz Edina Džeka. Ponavljam, meni nije toliko bitno da se moje ime nađe na spisku, koliko bih volio da nam se kockice konačno slože i da u fudbalu doživimo neko veliko slavlje. Imam mnogo drugara u reprezentaciji, znam koliko ulažu sebe, koliko se trude, koliko poštuju dres Srbije… i bude mi krivo kada pročitam u komentarima da se ne bore za svoju zemlju. To jednostavno nije istina", uvjerava Danijel Aleksić