Najbolji košarkaš svijeta odmarao se ovog ljeta u Srbiji, okružen ljudima koje voli i koji su oko njega oduvijek.
Nikola Jokić proveo je četiri mjeseca u Srbiji i napunio je baterije za početak priprema Denver Nagetsa sljedeće sedmice. Uživao je radeći stvari koje voli - svakodnevno je odlazio u štalu, pomagao i predvodio svoj tim na kasačkim trkama, bio je na raftingu na Tari i provodio vrijeme sa bliskim ljudima.
"Ove godine sam stvarno organizovao da sam svaki dan uspio da odem u štalu, budem sa konjem, da se vozam... Znači mi to, uživaš u tim momentima. Imam jako puno konja, čak sam i potreban kao vrsta pomoći. Uživam u komunikaciji i vremenu provedenom sa njima. Gledaš kako mladi konj napreduje iz dana u dan, pa pomogneš povrijeđenom konju, vidiš kako se oporavlja. Oni su vrsta sportista, samo sam ja neka vrsta trenera tu, pomagača. Volim i tu da ostanem na kraju kako ih nahranim, pa ih čuješ samo kako klopaju", rekao je Jokić u podkastu "Jao Mile" kod Mileta Ilića.
Nastupao je u dva FIBA "prozora" tokom ljeta za Srbiju, a u ostalim danima je individualno trenirao i bio okružen onima koje voli. "Obična" svakodnevnica mu je jako važna čitavog života i insistira na njoj.
"Imam kuma koji radi kao šumar od 5 do 3 i mislim da su mi oni pomogli... Da sam otišao negdje drugdje i imao drugačiju vrstu ljudi oko sebe, to bi mi bila normalnost. Sad mi je normalno da imam vikendicu, da teramo konje, popijemo pivo... Bio sam juče u Molu, ljudi ne znaju gde je to. Došao taj momak koji je pobijedio veliku trku za nas, slavili smo, prase smo okrenuli, to mi je super", kazao je Jokić.
Mol je selo u središnjem dijelu Potisja, podignuto uz desnu obalu reke Tise, u istočnom dijelu Bačke, četiri kilometara južno od susjednog naselja Ade, na magistralnom putu Novi Sad – Horgoš – Segedin,
Jokić oduvijek bježao kući, u Sombor
"Bio sam juče u Molu, znaju li ljudi gdje je to?": Jokić okretao prase u Srbiji, bez kuma šumara ne bi uspio
Priznao je najbolji košarkaš svijeta u istom razgovoru da mu zahtjevi za fotografisanje kvare slobodno vrijeme i naglasio koliko voli da bude kod kuće - odmalena.
"Treće sam dijete, volim kod kuće da budem, volim Sombor. Kad smo igrali u Sremskoj Mitrovici sa Megom, pitao sam Dekija (Milojevića) da li mogu kući, otac dođe po mene i idemo. U Smederevu, Novom Sadu, u Solnoku, tata me čeka i dovozi me... Bježao sam kući što sam više mogao. Bilo je sigurno momenata kad sam plakao i bilo mi je teško, ali sve je to dio odrastanja"