Obradović: Uvijek u Partizanu!

Predsjednik Partizana mt:s Predrag Danilović i sportski direktor Dragan Todorić dočekivali su zvanice na ulazu u Jugoslovensko dramsko pozorište, dok ih je na sljedećim vratima pozdravljao Željko Obradović.

To što je Obradović i formalno bio jedan od domaćina "crno-bijele večeri", upriličene povodom najljepšeg jubileja u istoriji KK Partizan, jasno govori o neraskidivoj vezi kluba i čovjeka koji je sedam godina nosio crno-bijeli dres, a zatim direktno "iz patika" uskočio u odijelo i pod tutorstvom legendarnog Aleksandra Nikolića odveo mladi tim iz Humske 1, preko španske Fuenlabrade, do evropskog trona u Istanbulu - 16. aprila 1992!

Bila je to odskočna daska za Đorđevića, Danilovića i ostale igrače, ali i za samog Obradovića, koji je danas najuspješniji evropski trener svih vremena, sa osam titula klupskog kontinentalnog šampiona!

Da li je to očekivao...

"Ne, naravno, suludo bi bilo tako nešto očekivati!", rekao je popularni Žoc.

Kako je Partizan osvojio tu titulu, odigravši samo jednu utakmicu na svom parketu (prvi meč četvrtfinala protiv Knora iz Bolonje), opterećen ratnim sukobima u zemlji, sa velikim brojem debitanata u Kupu šampiona - ostaće tajna za sva vremena.

"Iz utakmice u utakmicu smo sticali samopouzdanje, igrajući protiv najboljih timova Evrope. Ekipa je rasla... Kada smo otišli na Fajnal for i shvatili da igramo protiv Filipsa, kojeg smo dva puta pobijedili u grupi, ili protiv Huventuda, kojeg smo dobili u Fuenlabradi i izgubili u Badaloni, bilo nam je jasno da imamo šansu. Vjerovali smo, uspjeli i to je to".

Eh, kad bi bilo tako jednostavno... I naravno da nije bilo!

Bilo je tu mnogo, mnogo više. I spleta okolnosti i sreće, ali prije svega mnogo "krvavog" rada. Obradović je na svečanosti u JDP-u iskoristio priliku da podsjeti na trojicu aktera tog uspjeha, koji već odavno nisu među živima.

"Prvi je Radojica Nikčević, predsjednik kluba, koji mi je dao odriješene ruke, da radim na način na koji sam želio. Drugi je Dragiša Šarić, najiskusniji pojedinac tog tima, koji je bio važan jer i kada nije igrao, upućivao je mlade igrače kako bi trebalo da se ponašaju i rade. Treći je, naravno, profesor Aleksandar Nikolić, kome sam uvijek bio neizmjerno zahvalan za sve što je uradio za mene i Partizan".

"Igračima sam rekao - 'imate pravo da se naljutite na mene, imate pravo meni da odgovorite, ali ako bilo ko od vas odgovori Profesoru, ili napravi nepristojan gest prema njemu, imaće veliki problem. Naravno da su svi bili pametni momci i da su shvatili od kakve će nam on biti pomoći".

Devet mjeseci rada i zajedničkog života "stalo" je u trojku Aleksandra Đorđevića, tri sekunde prije kraja finala sa Huventudom.

"Ta trojka je nešto što je on kao igrač i kao čovjek zaslužio. Sve ostalo su zaslužili svi ostali igrači, jer su te sezone mnogo uložili da bi uopšte došli do finala".

Što se tiče čovjeka koji je kasnije postao "Sale Nacionale", ali u ponedjeljak nije svojim prisustvom uveličao proslavu, Željko je rekao da se čuo sa njim i da žali što Đorđević nije u prilici da reprizira svoj pogodak karijere.

"Dao je trojku Huventudu. Dao je trojku protiv Hrvatske na EP u Barseloni, pa je dao na proslavi iste ove titule prije 10 godina. Ljudi su to tražili od njega, on je uzeo loptu i pogodio. Da je sada ovdje i da ovdje (u Pozorištu) ima neki koš - siguran sam da bi isto to uradio... Tako mu je suđeno, veliki aplauz za njega!"

Obradović se zahvalio ljudima iz Fuenlabrade, predgrađa Madrida, u kojem su crno-bijeli odigrali sedam mečeva kao domaćini i uživali fantastičnu podršku lokalnog stanovništva.

Morao je da posebnu pažnju posveti velikom Draganu Kićanoviću, kojeg je uz Dražena Dalipagića svrstao u red prvih istinskih asova koji su obukli crno-bijeli dres i koji su počeli da prave Partizan ovim što je danas.

"Postoje legendarne priče o tome kako su mnogi od nas dolazili u Partizan. Ko je koga doveo, ko je na šta uticao... Vjerujem da se i dan danas ne zna ko je zaslužniji što su došli Kića i Praja - da li je to Miketa (Miodrag Đurić) ili Siske (Đorđe Čolović). Ja znam i zbog koga sam došao i ko me je doveo. To su bili Moka Slavnić, tada trener prvog tima i Dragan Kićanović".

Sedam godina kasnije...

"Te 1991. godine u ljeto, Kićanović je postao čovjek kojem ću vječno biti zahvalan na šansi da postanem trener Partizana. Nadam se da sam se klubu makar malo odužio... Kićo, sve ovo za tebe nije dovoljno, ali ti hvala od srca".

Govoreći o filmu "Ima jedan tim" reditelja Gordana Matića, koji je u ponedjeljak premijerno prikazan, Obradović je rekao da je njegov značaj u tome što će "novim generacijama igrača, trenera i rukovodilaca, pomoći da shvate šta znači biti član Partizana i nositi crno-bijeli dres".

Dokumentarac će u vidu serije od šest jednočasovnih epizoda biti prikazan na jesen.

Taj film i serija trajno će sačuvati od zaborava, ne samo trijumf iz Istanbula, već i druge brojne uspjehe crno-bijelih košarkaša.

Da li će se Istanbul ponoviti? U Barseloni 1998. nije i u Parizu 2010. nije. Ipak...

"Ja sam siguran da će se to u budućnosti opet dogoditi. To je san koji želimo budućim generacijama... Ali, mnogo je važnije da Partizan ostane ovo što jeste, akademija koja izbacuje velike igrače. Kada se saberu trofeji njegovih igrača i trenera, dolazimo do cifre kojom ne može da se pohvali nijedan klub", podvukao je Obradović i poželio aktuelnom sastavu puno sreće na Fajnal foru ABA lige u Tel Avivu, kao i u završnici domaćeg prvenstva.

"Samo naprijed majstori!"

Upitan da li razmišlja o povratku u Partizan, jednog dana, dao je kratak i jasan odgovor.

"Ja sam uvijek u Partizanu".

(I. B. - MONDO)