Obradović za MONDO: Moj život bez košarke

Željko Obradović često kaže kako ni sam ne zna koliko puta je pričao o odluci koja mu je promijenila život (i živote mnogih drugih). O odluci da u 32. godini odustane ne samo od nastupa na Evropskom prvenstvu u Italiji, nego i od daljeg igranja košarke.

Bilo je to ljeta 1991, kada je prihvatio ponudu da postane prvi trener Partizana. Sve što se događalo od tog trenutka, poznato je valjda svakom košarkaškom navijaču.

Obradović (52) nam je u ovom trenutku bio interesantan sagovornik, jer se nalazi tačno na polovini jednogodišnje pauze, koju je nametnuo sam sebi, poput trofejnog fudbalskog trenera Đosepa Gvardiole.

Kako izgleda kada se čovjek poslije 21 godine pod tenzijom neprestane borbe za trofeje odjednom nađe potpuno izvan te matrice, slobodan da kroji i provodi svoj dan onako kako mu najbolje "leži"?

"Odluke donosim prilično spontano. U principu sam u Barseloni ili Beogradu. Tamo smo u mirnom kraju, sinu je škola pet minuta pješke od kuće. Uz to trenira u Huventudu, mada se ja time ne bavim, bio sam možda na dvije njegove utakmice. Ne bih da ga opterećujem. Dok voli, neka igra", počeo je Obradović priču za MONDO, u jednom lokalu u centru Beograda, koji mu često služi kao dnevna "baza".

Jel' Đorđe plejmejker, na tatu?

"Pa, plej, najniži je u generaciji, šta će!"

Kako Vam izgleda Beograd kao mjesto za život?

"Meni fantastično! Ne da sam srećan, nego živim 300 na sat. Živio sam 19 godina u Španiji, Italiji i Grčkoj, ali ljeta sam uglavnom provodio ovdje. Svaki dan se nešto dešava, mnogo prijatelja i drugara. Kad imaš društvo, nije baš ni mnogo bitno gdje si".

Osjećate li kako "diše" grad, običan narod? Da li neko ko dođe sa strane, vidi da se teško živi?

"Nije to samo sad, tako je godinama. Ako poredimo sa ovim što se dogodilo Grcima, za njih je to frapantno, jer je ta zemlja bila 'El Dorado' u svakom pogledu. Ali, Grci su ljudi koji imaju ponos i karakter. Nastaviće da se bore i sigurno će izaći iz te situacije. Mi smo već toliko dugo u problemima da su ljudi maltene oguglali. Vidim da vlada apatija, a to je najgore stanje koje postoji! Kad nema vjere u bolje... Ja sam po prirodi optimista i veseljak, pokušavam ljudima da ukažem na taj problem, ali to je iz moje pozicije dosta teško i ja sam toga svjestan".

Da li ste za posljednjih šest mjeseci napravili novu rutinu?

"Nema rutine! Od jedne kafe se uvijek napravi društvo i onda dan ide kako ide. Dok sam radio, budio sam se oko devet, prvi trening imao u 11, pa onda ručak i obavezno spavanje. To mi je bila navika još iz igračkih dana. Sada ne radim, tako da za tim nema ni potrebe, ali mi se ranije događalo da imam obaveze u toku dana, da popodne odem na trening da se nisam odmorio i odmah vidim da to nisam ja! Pada mi koncentracija, a to ne volim, jer u mom poslu su koncentracija i motivacija dvije najvažnije stvari. I to stalno pričam igračima... A, noć je vrijeme koje mnogo volim i veoma rijetko idem na spavanje prije tri-četiri sata ujutru".

Koliko Vam nedostaju pištaljka, škripa patika, zvuk lopte koja udara u parket...

"Umijem dobro da zviždim, tako da pištaljku nikad nisam koristio... Kao što nikad nisam volio da dolazim na treninge u donjem dijelu trenerke. Stalno sam bio u farmerkama, patikama i gore u majici, da li Panatinaikosa ili nečijoj drugoj... Od kolega koje takođe ne rade, slušam priče kako ne mogu da izdrže. Ja od ljetos nisam bio ni na jednoj utakmici! Posljednje što sam gledao je bilo na turniru Mega Vizure, kada je gostovao Donjeck sa Vladom Jovanovićem. Na televiziji sam stigao da pogledam možda po desetak minuta raznoraznih utakmica".

"Bio sam skoro mjesec dana u Detroitu, sa Pistonsima, što je bilo sjajno iskustvo, da vidiš 'iznutra' kako oni rade i kako to funkcioniše. I to je bilo sve od košarke. Održavam kontakte, dosta površno pratim šta se događa, ali mogu ono što nisam mogao ranije - da pogledam više utakmica po malo i da onda stvorim širu sliku. Dok radiš, razmišljaš samo o svom timu i o sljedećem protivniku".

Da li postoji mogućnost da se ispadne iz "štosa", ili je trenerski posao kao vožnja bicikla ili plivanje - kad jednom naučiš, ne zaboravljaš?

"Ma, kako da zaboraviš? Neko da mi kaže da ovog sekunda odem na trening, uradio bih to bez ikakvih problema".

Imate li neke strasti, kojima posebno volite da popunjavate slobodno vrijeme?

"To su muzika i druženje, naravno, ne preko Fejsbuka, koji nikad neću da otvorim, nego ovako, u direktnom kontaktu..."

"Sad mi se muzika dosta svodi na kafanu i svirku 'na uvce', ali u mojoj sobi u Čačku, majka u fiokama i dalje čuva kasete koje sam slušao krajem 70-ih i tokom 80-ih. To je bilo vrijeme novog talasa. Žao mi je što nisam stigao da odem na koncert 'Prljavog kazališta', ali gledao sam 'Smak' i to je otprilike ono što volim. Inače, kad se probudim i uđem u auto, mogu da budem neraspoložen, ali čim pustim pjesmu koju volim, odmah mi se sve mijenja".

"SPREMAN DA SE PRILAGODIM"

Obradović je za MONDO rekao da nijednog trenutka nije razmišljao da se vrati poslu tokom sezone 2012/13.

Umjesto toga, gostuje na različitim seminarima i stalno ima u pripremi neke aktivnosti.

"Držim predavanja koja nemaju veze sa košarkom. Pričam menadžerima i poslovnim ljudima, na temu motivacije, pobjeđivanja, ostanka na vrhu... Bio sam u Poreču, Dubaiju, imam ponudu jedne naše kuće za februar, zvali su me i Grci. Naravno, tu su i košarkaški seminari, o čemu se stara moj pomoćnik Dimitris. Već imamo ugovorene Makedoniju i Švedsku, što će meni biti strašno interesantno, mislim - Šveđani i košarka!? Tako povremeno imam po četiri-pet radnih dana, a sve ostalo su Barselona i Beograd".

Imate li viziju svoje sljedeće ekipe? Koga biste željeli da trenirate?

"To uvijek mora da bude tim sa najvećim ambicijama, ali šta to može da znači? Da li da bude bolji nego što je sad, da li da osvaja trofeje... Uvijek volim da pitam ljude: 'Šta vi očekujete od mene? Zbog čega hoćete baš mene? Šta je to što bih ja mogao da promijenim?' Oni odgovore, ja onda kažem 'mogu da uradim to, to i to, na taj i taj način', da poslije ne bude iznenađenja. I to je to. Nema neke velike filozofije".

Teško da ćete opet završiti u Grčkoj. Da li ste onda za povratak u Španiju ili Italiju, ili biste da se oprobate u nekoj novoj zemlji?

"Mi u ovom poslu moramo da se prilagodimo. Kad sam prvi put otišao u inostranstvo, u Huventud, doživio sam kulturološki šok. Naravno da ja, kao trener, imam svoju priču i da ću od igrača uvijek da tražim neke stvari, ali moram i sebe da promijenim, da me u sredini u kojoj živim ne gledaju baš kao nenormalnog".

"Kad sam prve godine sa Partizanom gubio utakmice - doduše, nismo često gubili i to je bila sreća - ja po sedam dana nisam izlazio iz kuće, jer sam mislio da će svi ljudi ovog svijeta da gledaju u mene. Najiskrenije. Bilo da dobijem, ili izgubim, čim se završi utakmica, ja trčim kući da gledam video. U Huventudu je sve bilo mnogo opuštenije, drugačiji način življenja. Uz obrok je svakom igraču bilo dozvoljeno da popije čašu piva ili vina, što je kod nas bilo nezamislivo. Zato je važno gdje god da odeš, da shvatiš gdje si došao, da se što prije prilagodiš sredini i da te ljudi prihvate kao svog".

"EVROLIGA NE MOŽE BEZ PARTIZANA"

U evropskoj košarci se povećava jaz između velikih ulagača, klubova iz Rusije i Turske, u odnosu na klubove iz zemalja čije ekonomije doživljavaju pad. Da li vidite sebe u nekom "instant" projektu, u koji će neko da saspe 20-30 miliona evra i kaže - "hajde, sad!"

"Naravno da je budžet bitan, ali nikad nije presudan. I umjesto odgovora na to pitanje, volio bih da se vratim na izjavu koju sam nedavno dao o Evroligi, a koju mnogi nisu razumjeli na pravi način".

Mislite na dio o "zatvorenoj Evroligi"?

"Evroliga, o kojoj ja pričam, ne mora da ima samo 24 kluba. Može da ima 32, može i više. Samo je bitna formula kojom ćemo doći do toga da dvorane budu pune. Ne može Evroliga da odustane od Partizana, ili sutra od Zvezde, od istorijskih litvanskih klubova, ili hrvatskih, koji moraju da se vrate. Oni će uvijek imati manje budžete od ostalih, ali moraju da budu tu. Njima budžeti nisu bili prepreka da idu na Fajnal forove i da osvajaju trofeje".

"Naravno da takmičenje mora da bude postavljeno tako da u njega ulaze novi klubovi, da li kroz 'B' diviziju, ili na neki drugi način. A, uvijek će biti prostora da se evroligaši uključe u domaća prvenstva od aprila do juna, kao što se već radi u Srbiji".

Dakle, evroligaši do proljeća da igraju samo Evroligu?

"Košarka u Evropi ne smije da se igra samo jednom nedjeljno, nego tri puta. Partizan će da krene u Španiju, igra tamo protiv Reala, Unikahe i Barselone, u povratku svrati u Milano, a onda svi ti timovi počnu da dolaze ovdje, tako da publika zna da svaki drugi dan ima feštu, neki novi BEKOS, Beogradske košarkaške svečanosti, kako se to nekad zvalo!"

Govorili ste i o opasnosti da NBA liga dođe ovdje i uzme stvari pod svoje.

"Sedamnaestog januara u Londonu igra se utakmica Detroit - Njujork. Zvanična utakmica, na koju i ja putujem, na poziv (generalnog menadžera Pistonsa) Džoa Dumarsa. Njima je let od Njujorka do Londona, isto kao od Njujorka do Los Anđelesa. Šta im je onda problem da naprave novu diviziju u Londonu, Parizu i u Španiji? To je sigurno nešto gdje vide prostor za dalji razvitak NBA lige. Mi to moramo da preduprijedimo".

Promjena formata Top 16 faze je korak u tom pravcu? Igra se 14, umjesto šest mečeva.

"To je fantastično i zbog toga mi je posebno žao što Partizan nije uspio da prođe. Za ove klince bi bilo čudo da odigraju još 14 utakmica sa najjačim timovima. Sedam puta da bude puna Arena... Uzmite ove dvije grupe od po osam timova i recite mi ko tu ne razmišlja da bi mogao da se plasira u četvrtfinale? Mnogi kažu da Bamberg ne može, a to je jedan od najjačih domaćih terena u Evroligi".

Kako ste doživjeli eliminaciju crno-bijelih, usljed nekih zaista nesrećnih poraza, uključujući taj u Bambergu.

"Partizan se odlučio za nešto što je za Partizan normalno. Uvijek ima viziju koja se bazira na mladim igračima. Da li neko stvarno misli i očekuje da ti klinci mogu za kratko vrijeme da postanu čudo? To je nemoguće. A, kad pogledam kako su sve gubili utakmice, pitam se šta još loše je moglo da im se desi?!"

Bilo je promašenih šuteva za pobjede nad CSKA i Barselonom, pa loših dodavanja…

"Jeste, ali ko to u karijeri nije griješio? Jel' možda Saša Đorđević nije pravio te greške? Jel' nije Divac? Pa, sjećate se Madrida 1986 i utakmice sa Sovjetskim Savezom! Ni Dijamantidis kad je došao kod mene nije bio ovaj Dijamantidis…"

DIJAMANTIDIS - ČUDO OD ČOVJEKA

"Igrači, ljudi generalno, rijetko će da stave prst na čelo i da kažu 'ja sam prije 10 godina znao ovoliko, a sad znam ovoliko'. Pa, mora da ti je neko pomogao da napreduješ. Dijamantidis je za njegovu karijeru najbitniji, ali je čovjek došao u sistem koji se zove Panatinaikos i kad je došao imao je hiljadu i jednu manu. Ali za njega, kao i za Spanulisa, nije postojalo slobodno prije podne. Dolazio sam u situaciju da im naredim da ne dolaze i da se odmore".

Dijamantidisa ste trenirali osam sezona i bilo je očigledno da imate poseban odnos, da se upravo na liniji Obradović - Dijamantidis temelje svi ti trofeji koje je Panatinaikos osvojio?

"Sigurno je jedan od najskromnijih ljudi koje poznajem, kojem je čak neprijatno da priča za medije o sebi i svojim uspjesima. Onaj moj zagrljaj sa njim, poslije finala protiv Makabija 2011. nije bio slučajan. Niti je bio izrežiran. Nego, to je to! Važnije i od trofeja. Meni kao čovjeku je važnije od svega što mi je na proslavu 50. rođendana došlo hiljadu ljudi iz svih krajeva svijeta. Titule? Kakve titule... Došli su jer poštuju ono što sam ja kao osoba, a ne Željko Obradović kao trener".

Kako će Dijamantidis bez Vas? Šta mu predviđate?

"On vodi računa o sebi, tip je čovjeka koji rijetko izlazi, sportista u duši, maksimalno posvećen košarci. Lično mislim da će na ovom nivou da igra još najmanje pet godina".

Sa njim i Spanulisom ste nekoliko godina imali u timu dvojicu velikih kreatora. Da li je problem uklopiti takve igrače?

"Nisu bila samo njih dvojica. Jedne sezone su oni igrali zajedno sa Lakovičem, pa kad je otišao Lakovič, došao je Jasikevičijus. Sve je to bilo izvanredno pod broj jedan zahvaljujući Dijamantidisu, jer je on takav čovjek. Igrali smo sa tri pleja i to je bila možda najbolja košarka koju smo ikad igrali. I sa kojom nismo ništa uradili, sjećam se kako smo 2006. izgubili od Taukeramike 2:1 u četvrtfinalu..."

Poslije prelaska Spanulisa u Olimpijakos ostalo je dosta gorčine… On je sa njima osvojio Evroligu i prvenstvo Grčke kao glavni igrač, bez konkurencije. Mislite li da je zbog toga želio da napusti Panatinaikos?

"O njemu ne dajem izjave. I on i ja znamo šta se događalo, to je dovoljno".

Kakav je bio Vaš rastanak sa Panatinaikosom?

"Korektan. Kad je postalo evidentno da nećemo nastaviti saradnju, izdao sam saopštenje i to je bilo to. Sa svima u klubu sam ostao u dobrim odnosima, u međuvremenu čak postao počasni građanin Atine. Javljaju mi se drugari koje sam 13 godina učio da njihov Božić nije moj, ali i dalje mi stižu poruke 25. decembra, hahaha..."

U tom saopštenju niste zalazili u detalje, šta je tačno bila prepreka nastavku saradnje?

"Kroz medije je kao glavni problem nametnuta tema budžeta za sljedeću sezonu. A, ja sam pričao 'ej, znate me, nemojte da nasjedate, ovo nema nikakve veze sa novcem'! Tražio sam samo poštovanje...! E, sad, koje su to tačno bile stvari, sačuvao sam za sebe, iz respekta prema ljudima sa kojima sam sarađivao, prema sebi i navijačima. Panatinaikos je moja kuća i ako mi u kući imamo neke probleme, to mora da ostane u kući. Ne smije da izađe napolje! Tako sam se ponašao u bilo kom klubu".

Za 19 godina u inostranstvu, mnogo puta ste bili u situaciji da vodite ekipu protiv Partizana, posebno je to bio slučaj u Panatinaikosu. Kako ste se osjećali?

"Uvijek govorim da su Partizan i Panatinaikos moja dva kluba. To su za mene mnogo specifične utakmice i istovremeno velika borba, jer ne volim da igram protiv Partizana, a volim da dođem u Beograd na dva-tri dana! Sreća je što navijači Partizana znaju ko sam i šta sam i uvijek su me dočekivali na najbolji mogući način".

U posebnom sjećanju ostali su mečevi Top 16 faze 2008. i 2009, kada je u Areni postavljen rekord po broju gledalaca. Utakmica u Pioniru 2008. za oba tima je bila odlučujuća za plasman u četvrtfinale i PAO je tada eliminisan, kao aktuelni šampion...

"Taj tim Panatinaikosa je sezonu pre bio prvak Evrope. Poslije toga je bio ponovo. To se dešava, ne može stalno da se pobjeđuje. Sve je to sastavni dio one priče sa početka, o koncentraciji i motivaciji".

POVJERENJE!

Ako pričamo o Evroligi, ispostavilo se da ste "zelene" posljednji put vodili na Fajnal foru u Istanbulu. Malo je nedostajalo da u polufinalu pobijedite favorizovani CSKA, navijači i klupski čelnici su poslije grmili na sudije, dok Željko Obradović nije rekao ni riječ o tome. Zašto?

"Nisam htio da komentarišem, jer mislim da je to način da se pomogne Evroligi da postane bolja... jer stvarno mislim da se ulaže veliki napor. Svi griješimo, tu nema dileme, ali moramo da poštujemo jedni druge. Uz to, svaka kritika suđenja od strane trenera, povlači razmišljanje da time pokušavaš da štitiš sebe".

Kod nas je suđenje tema, maltene, poslije svake utakmice!

"Ja mislim da to nije dobro. Imamo sudije koje sude na visokom nivou, samo treba pogledati koje su sve utakmice vodili po Evropi i raznoraznim prvenstvima".

Sudija Mažić nedavno je objavio kritički nastrojen blog, gdje je kao problem označio to što se sudije u našem prvenstvu određuju žrijebom i da jedan od trojice koji vode utakmicu često ne može da "iznese" postavljeni kriterijum.

"To je stvar lige i klubova i o tome se raspravlja kad se završi sezona. Na prvom sastanku kažemo šta želimo i kakav kriterijum hoćemo da uvedemo za sve. Klubovi - za kakav ste način delegiranja? Da li hoćete da imate kvalitet na najvažnijim mečevima? Onda vjerujte meni, koji sam izabran da to radim. Ili će da bude 'šešir', ali onda nemojte da se žalite ako izvučem neke kolege koje možda nisu dorasle tome, koje će da se uplaše atmosfere i tako dalje. To su dileme koje se postavljaju posljednjih 50 godina... Ali bez povjerenja i dobre volje se ne može".

Takmičenje u ABA ligi ove sezone se baš "zakuvalo". Da li je ona kvalitetom dostigla druge jake nacionalne šampionate?

"Lično mislim da je kvalitet podignut. Ali, ovdje su se na temu Jadranske lige uvijek vodile polemike, od kojih sam ja bježao, jer ću uvijek da naiđem na reakciju 'šta ovaj priča, on ne živi ovdje godinama'".

DAN KADA SMO SVI IZGUBILI

Na primjeru Panatinaikosa ste istakli važnost čuvanja problema "unutar kuće". Da li sa ove distance žalite zbog emotivnog izlaganja poslije eliminacije sa Evrobasketa 2005, kada ste ukazali na neke negativne pojave u reprezentaciji, ali nikoga niste pomenuli imenom i prezimenom?

"Sve to što sam rekao na konferenciji, prethodno sam rekao igračima u svlačionici, tako da sam poslije toga uvijek mogao da ih pogledam u oči. Žalim, prije svega, što su ljudi i igrači, kakvi su bili Tomašević, Rebrača i Bodiroga, završili reprezentativnu karijeru na taj način. Meni je reprezentacija uvijek bila najveća svetinja, osjećaj sa kojim ništa nije moglo da se poredi. Mi smo tada imali tim koji je mogao da bude prvak Evrope i ja sam do posljednjeg sekunda utakmice sa Francuzima vjerovao da ćemo iz Novog Sada otići u Beograd, na završnicu takmičenja... a dozvolili smo da svi izgubimo - ja kao trener i oni kao igrači".

Video

Pomenuli ste neke legende naše košarke, sa čijim odlaskom se poklopio pad rezultata na velikim takmičenjima.

Jedno vrijeme smo se "vadili" na ime države i himnu, onda smo dobili samostalnu Srbiju i "Bože pravde", ali opet ima situacija kada reprezentacija ne djeluje ratnički, spremna da "pogine" za jedan cilj. I ne samo u košarci.

"Taj odnos se strašno promijenio. Znam kako je meni bilo dok sam igrao i bio trener. Mislim da to ljudi više ne osjećaju tako. Zbog čega? Sve kroz šta smo prolazili kao društvo, ostavilo je nevjerovatan trag. Postoji kriza morala, kriza odnosa... A, glavna stvar koja fali našem društvu je domaće vaspitanje. To je i problem svih sportova".

"Gdje je kultura u ovom društvu, koliko se izdvaja za nju i za stvari koje su važne svakoj državi na ovom svijetu? Zašto roditelji djeci od 15-16 godina hoće što prije da pronađu klub u inostranstvu? Ne da bi toj djeci bilo bolje, nego da bi njima bilo bolje! Da izliječe svoje frustracije... Ja mojoj ćerki stalno pominjem da se rodila u stanu od 28 kvadrata na Crvenom krstu i da ja nisam uvijek bio bogat. Mi iz te generacije Partizana smo od stipendije imali da živimo možda sedam dana, ali sam ja došao u Partizan jer sam znao da je to izvanredno za mene. U Čačku mi je sigurno bilo bolje nego u Beogradu, sa materijalnog aspekta. Ali sam imao viziju šta hoću od košarke i života".

Pomen riječi "vizija" naveo je Obradovića da "skrene" na temu Dušana Ivkovića i osporavanja kroz koja prolazi nakon neuspjeha na EP u Litvaniji i loših igara u posljednjim kvalifikacijama.

"Čovjek se vratio prije četiri godine, napravio rezultat, pokazao se i dokazao. Ja znam koliko mu je teško i šta je sve uložio, dao svoje ime i autoritet u zalog, a doživio je da ga razni ljudi 'razvlače' po novinama. Znate kako kažu, nije važno šta se govori, nego ko je rekao".

Da li je Ivković odlukom da ostane i poslije Litvanije preuzeo još veći rizik?

"Pa, to je Duda Ivković! Čovjek koji ima karakter i harizmu, koji zna šta želi i koliko može i njega ne može da pokoleba par loše odigranih utakmica, ili komentara na internetu".

Mnogi smatraju da ima bolećiv odnos prema Teodosiću i da mu zbog specifičnog talenta toleriše neke stvari koje ne bi trebalo da toleriše. Mislite li da je Teodosić lider srpske reprezentacije i za narednih sedam-osam godina?

"To zavisi isključivo od njega, jer za to ima apsolutno sve kvalitete. I on jeste lider. U tom našem timu su lideri on i Krstić. Po onom što ja vidim, naša reprezentacija bez te dvojice igrača ne može da bude ni 15. u Evropi".

"Lično bih volio da Teodosić shvati da je igrač ekstra klase. Ne želim da mu dijelim savjete, jer ima izvanredne trenere i u klubu i u nacionalnom timu, ali pošto je tema Srbija, kojoj želim sve najbolje - onda mu poručujem da se koncentriše isključivo na igru. Da zaboravi i ove što ga tapšu i ove što ga kritikuju. Da izađe na teren i nađe podršku u stručnom štabu koji ga vodi, da bi reprezentacija bila onakva kakvu svi želimo da vidimo".

Kažete da bez njih nismo ni za 15. mjesto, a sa njima?

"Možemo sve! Ne ide da pred Novu godinu pričamo o onom što će biti u septembru. Daj bože da budu svi zdravi, željni i orni da igraju. Duda će sigurno znati da odabere najbolje, imajući u vidu i da je ovo novi olimpijski ciklus. Ja imam veliko povjerenje u njih sve, počev od predsjednika Saveza, preko njegovih saradnika, koje sam sve trenirao... Još sa Dudom na klupi - to je to".

Milenko Tepić je još jedan reprezentativac oko čijeg učinka se lome koplja. Trenirali ste ga dvije godine i sigurno možete da date objektivan sud o njegovim vrlinama i manama?

"On je izvanredan momak i izuzetno vaspitan čovjek. Kad smo ga dovodili iz Partizana, svi u stručnom štabu smo bili ubijeđeni da je on najbolje rešenje. Da je igrač koji ima najveći talenat i koji će kroz igranje u Panatinaikosu postati jedan od najbitnijih igrača u klubu i u Evropi".

"To lako možete da provjerite, Tepić je kod mene imao vjerovatno najveću minutažu u grčkom prvenstvu. Imao je maksimalno povjerenje i mislim da sam uradio sve da mu pomognem, a to možete i njega da pitate. Imao je 'blanko' - šutiraj, promaši, ja sjedim na klupi, nemoj da ti to bude problem. Žao mi je što nije uspio u mjeri u kojoj sam ja mislio da može, ali on i dalje ima vremena".

"DIS IZ DŽOUK, BRE!"

Pored konferencije za novinare u Novom Sadu 2005, među košarkaškim fanovima je veoma popularan i Vaš monolog poslije utakmice Panatinaikos - Prokom. Tada Vam se omakla i kultna rečenica: "Dis iz džouk, bre"!

"Nekad ne možeš da se kontrolišeš, posebno pred ljudima koji te znaju godinama, kao što su me znali ti novinari... Na toj utakmici su se dogodile neke stvari na koje sam morao da reagujem. Prokom je došao bez pet igrača i mi smo ih u nekoj neodgovornoj igri dobili sa desetak poena razlike, a morali smo da dobijemo sa 50, kako god da igramo. Igrači su bili u šoku kad sam počeo da ih kritikujem, čak i Dijamantidis, kao kapiten. Rekao sam mu: 'Miki, ne može ovako! Moraš da me pratiš!' I kad da reagujem, da sačekam još mjesec dana, da počnemo da gubimo?"

Video

Da li ste kažnjavali igrače i na koji način?

"Za 21 godinu nikad nisam kaznio igrača novčano, iako sam prijetio. Umjesto toga sam uveo pravilo da kad neko zakasni na trening ili sastanak, on plaća večeru svima. I tu se pravi atmosfera. Na početku godine uvijek ja prvi zakasnim, ali namjerno, da bismo izašli zajedno. Ako tokom sezone niko ne zakasni, opet ja to uradim. To je pogotovo bitno kada dođu novi igrači".

Kakav odnos imate sa novinarima?

"Svakog tretiram na isti način, od ovih koje poznajem iz vremena kad sam bio igrač, pa do sadašnjih početnika. Ne dozvoljavam provokaciju protiv kluba, a na moj račun - može sve".

Niste od trenera koji "traže" konflikt sa medijima?

"Imam apsolutno dovoljan broj ljudi do kojih mi je stalo i koji znam da me vole. Tako da mi nije potrebno još više ljubavi, samo poštovanje. A, pokojni otac me je naučio jednoj stvari - ako hoćeš da te ljudi poštuju, moraš i ti da poštuješ njih", završio je Obradović novogodišnji razgovor za MONDO.

(Ivan Bogunović - MONDO, foto: MONDO, MN Press)