Ne vrijeđajte Teodosića!

Večeras je u Pioniru ko zna koji po redu praznik košarke ove jeseni. Igraju Partizan i CSKA, najbogatiji klub Evrope, a ako sve bude kako bi realno trebalo, crno-bijeli će nešto prije 23 časa sa navijačima proslaviti plasman u Top 16 fazu, nakon dvije godine odsustva. I ako ne uspiju da pobijede prvaka Rusije, Fenerbahče bi u Parizu trebalo da bude dovoljno jak za Nanter.

Košarkaši CSKA svjesni su da ih očekuje "pakao", to je na svom Twitter profilu i napisao bek Aron Džekson.

Većina njihovih igrača to je iskusila prošle sezone, kada je CSKA gostovao u Beogradu u drugom kolu i odnio pobjedu u produžetku. Tada, kao i u nekim ranijim prilikama, najveći "pakao" bio je rezervisan za srpskog igrača u protivničkom timu - Miloša Teodosića.

Da je Teodosić malo ekspresivniji nego što jeste, mogao bi da krene stopama Marija Balotelija i da ispod dresa CSKA obuče majicu sa natpisom "Zašto uvijek ja?", koju bi pokazao kada krenu prve uvrede sa tribina.

Međutim, on nije takav. On će igrati, ćutati, trpiti...

Djelimično će uzvratiti dobrim potezima na terenu, ali će veći dio ogorčenosti ostati u njemu i transformisati se u negativnu energiju, koja posljednjih godina počinje da "zrači" iz Miloša čim sleti na aerodrom u Surčinu i prođe pasošku kontrolu. Oboren pogled, mrzovolja, izbjegavanje novinara - sve su to reakcije proistekle iz osjećaja da ga dio srpske publike otvoreno ne voli, a dio medija neopravdano "razapinje" kada reprezentaciji Srbije kola krenu nizbrdo.

Miloš Teodosić je talenat kakav se rađa jednom u, recimo, deset godina. Možda nije savršen timski igrač, možda ponekad djeluje arogantno, možda svojim genijalnim potezima kod nekih izaziva kontraefekat ("šta, bre, on misli da je?"), možda se navijačima Partizana "smrtno" zamjerio odlaskom na Zvezdin "sjever" i oblačenjem crveno-bijelog dresa na utakmici protiv Glazgov Rendžersa.

Sve to nisu razlozi da još iz vremena kada je igrao za Olimpijakos bude dočekivan u Pioniru kao "neprijatelj broj 1", da najglasniji zvižduci i uvrede idu na njegovu adresu i da čak bude pokušaja fizičkog napada, ili da kažemo, zastrašivanja.

Kada je osvajao zlatne medalje za Srbiju u svim mlađim kategorijama, kada je "sam" pobijedio Slovence u polufinalu Eurobasketa 2009, kada je na SP u Turskoj dao Špancima trojku u posljednjem sekundu, Teodosić je to radio za cijelu zemlju, pa i za navijače Partizana. Ako mislimo nešto da uradimo na predstojećem SP u Španiji, opet će nam taj Teodosić biti potreban u svom najboljem izdanju.

Navijači Partizana kroz istoriju su mnogo puta manifestovali fer-plej i viteštvo, ne samo kada su gromoglasno pjevali svojim ljubimcima poslije ubjedljivih poraza, već i kada su nagrađivali protivnika aplauzom za pokazano sportsko umijeće.

Nezaboravna je scena iz Hale sportova na Novom Beogradu, krajem aprila 1991. godine, dakle, bukvalno nekoliko dana prije početka otvorenog rata na prostoru bivše SFR Jugoslavije. Baš tih dana, u finalu plej-ofa su se sastali Partizan i splitski Pop 84 (Jugoplastika), a gosti predvođeni Tonijem Kukočom na superioran način stigli do titule. Dok su srpski timovi u Hrvatskoj uveliko dočekivani "na nož", a tamošnji navijači prekidali utakmice, poručujući da više ne žele ni zajedničku ligu, ni zajedničku državu, košarkaši Splita iz Beograda su ispraćeni kao gospoda i majstori košarke. Što i jesu bili.

Zašto onda, u današnje vrijeme, ne možemo makar minimalno da ispoštujemo jednog od igrača na kojima Srbiji zavidi cijela Evropa? Zar nam nije dosta negativnosti, pljuvanja i mržnje?

(Ivan Bogunović, MONDO, foto: MN Press)