Danilović: Ubo me je prijatelj, a ja kriv

Časopis "Nedeljnik", u broju koji će se na kioscima pojaviti u četvrtak, 27. februara, objavio je veliki intervju s predsjednikom KK Partizan, Predragom Danilovićem.

Na portalu "Nedeljnika", u srijedu, pojavio se dio zanimljive priče sa prvim čovekom crno-bijelih, koji ovom prilikom prenosimo.

Danilović je, objašnjavajući autoru intervjua specifičnost atmosfere koja vlada u Košarkaškom klubu, iskoristio trenutak u kojem se u kancelariji pojavio legendarni navijač Partizana, Miša Tumbas.

"Kad se razgovor s Predragom Danilovićem približavao kraju, u kancelariju predsjednika KK Partizan je, bez kucanja, ušao Miša Tumbas. Ko ne zna ko je Miša Tumbas, teško bi mu bilo objasniti", piše autor Veljko Miladinović i nadovezuje se:



"Tek, upitao je: 'Sale, kad je trening večeras?' Danilović mu je odgovorio: 'Ne znam, pitaj Duleta'. Dok smo se smijali s Mišom, čovjekom koji godinama zasmijava južnu tribinu i sve oko Partizana, Danilović me pita: 'Da li na svijetu ima klub gdje Miša Tumbas može da uđe kod predsjednika? Eto, to je ta porodična atmosfera koju ima Partizan, a koja ne postoji nigde na svijetu'", bio je uvodni dio intervjua.

Priča se nastavlja...

"Fenomen košarkaškog kluba Partizan - jedan od onih koji, bar po rezultatima ruši tezu da imamo sport kakav zaslužujemo - samo je jedan od povoda za razgovor s prvim čovjekom kluba. Predrag Danilović je proteklih mjeseci bio na udaru javnosti nakon incidenta u jednoj kafani, kada ga je prijatelj ubô nožem (to je bilo onda kad je Ivica Dačić rekao da se radi o tradicionalnoj srpskoj kafanskoj tuči). Nedavno je taj sukob dobio i sudski epilog", navodi autor.

Višemjesečne polemike da li bivši veliki košarkaš koji je idol mladih smije sebi da dozvoli da se pojavljuje u vijestima crne hronike, "pregazio" je jedan drugi, sportskiji povod za razgovor. Košarkaški klub Virtus iz Bolonje odlučio je da povuče dres Predraga Danilovića sa brojem 5, i obezbijedi mu ulazak u "klupsku besmrtnost". Na kraju, povod za razgovor s Predragom Sašom Danilovićem i ne treba da postoji - jer on rijetko daje intervjue.

Sam kaže da je "poznati košarkaš koji je najmanje intervjua dao u životu".

Sa Danilovićem, za koga često kažu da je od njega "teži čojvek" samo trener Partizana Dule Vujošević, razgovarli smo o fenomenu Partizana, njegovom karakteru, srpskoj javnosti i političarima...

"Našao sam se u situaciji da me najbolji prijatelj ubode nožem, a ja ispadnem kriv. A pri tom nisam ja izazvao sukob, niti sam bilo čime to isprovocirao. A šta je trebalo da se dogodi da ja ne budem kriv? Da umrem?", upitao je Danilović.

"Ja nisam uličar, ja sam sportista. Ljudi mi kažu: 'Nemoj da se spuštaš na taj nivo'. Kažu mi: 'Ti si javna ličnost, nije to na tvom nivou'. A koji je to donji nivo? Ja moram ujutro da se pogledam u ogledalo. Šta treba da kažem svom djetetu - ako ti neko lupi šamar, ti priđi i poljubi ga? Naučen sam da držim do sebe. Da ne smijem da dozvolim da svaka šuša može da me pljune. A to jeste karakteristika ovog vremena. Naučen sam da postavim granicu i da ne dozvoljavam nekim ljudima da pređu tu granicu. Ako se to smatra primitivizmom, ako se to smatra divljaštvom, onda sam ja primitivan i divalj. I molim sve ljude koji misle da sam primitivan i divalj, da i dalje to misle. Jer, da ti ljudi znaju šta ja mislim o njima, oni bi o meni mislili sto puta gore".

O komentarima da kao idol mladih i sportski radnik nije smio da dozvoli da dođe u takvu situaciju, Danilović kaže:

"Za te estradne psihologe koji komentarišu ljude koje ne poznaju, imam osjećanja kao za lanjski led. I u moje vrijeme je bilo kriminalca. Bilo je i tuča među igračima, što je sasvim normalno, da na terenu dođe do tenzija. Ali, meni idol nije bio nijedan kriminalac, niti neki pjevač turbo-folka. Da li će nečije dijete da ode stranputicom zato što je Danilovića njegov prijatelj ubô nožem? To je samo greška Danilovića što nije na vrijeme vidio da je taj čovjek bolestan, sposoban da ga ubode nožem.

Roditelji bježe od lične odgovornosti. Ako je njima važnije da veći dio vremena provode po kafanama od bavljenja svojom djecom, ili ako im je na prvom mjestu da zarade što više, a misle da roditeljsko odsustvo nadoknađuju tako što će djetetu dati 100 evra za džeparac, to je njihov problem. I neka mole Boga da su im djeca kao Danilović. Biće i tim roditeljima bolje. Ne mislim samo na sebe kao na finalni proizvod, nego sve ono što je dovelo do toga. Mislim na to da sam u mladosti po cijeli dan trenirao, koliko sam se odricao, a mislim i na vaspitanje svojih roditelja. Ali, i na to što sam - izuzev par izuzetaka - imao dobre prijatelje."

"Navijači su prepoznali rezultate. Mi ne lažemo te ljude. Znaju u kakvim uslovima radimo.Znaju koliko energije trošimo, znaju da je jedan čovjek izgubio zdravlje zbog toga. Mislim na Duleta".

Danilović se osvrnuo na posjete političara iz vrha države dok je bio u bolnici što je iskorišćeno kao povod za smirivanje tenzija pred vječiti derbi.

"Ja ih nisam tjerao da dolaze. Znam da su neki došli jer su iskreno željeli da dođu. Možda se nisu snašli kod davanja izjava. Ali, daleko od toga da su došli zbog smirivanja tenzija. Ti isti političari znaju da ja ne komandujem navijačima. Oni znaju moja razmišljanja oko navijačkih skandiranja koja imaju veze sa politikom, da mislim da utakmica nije mjesto za to. Ako su oni imali neku svoju računicu, to je njihova stvar. Ja poštujem gest Vučića, Dačića, Đilasa i Borisa. Ja to poštujem ljudski. Iznad svega poštujem dolazak Karltona Majersa, koji je bio moj veliki protivnik u Bolonji.



Ali, ne cijenim ja ljude po tome ko je došao da me posjeti. Ne cijenim prijateljstva po broju poziva ili poruka. Isključivo sam mjerio prijateljstvo djelima. Tako se trudim i ja da pokažem prijateljstvo prema nekome. Ako sada pogledate moje prijatelje, oni su u vrlo nezavidnom položaju. Ja, teoretski, mogu da imam samo više štete nego koristi od svojih prijatelja. Namjestilo se tako. Moj prijatelj je i Đilas, moj prijatelj je i Jovica Stanišić. Za jednog sam mislio da mi je prijatelj, ali više nije..."

"Naravno da je hrabro što je Sale postao selektor. Danas je u zemlji u kojoj živimo hrabro preći i pješački prelaz. Danas je hrabrost reći ono što misliš. Da je ovo normalna zemlja, to bi bilo normalno".

Danilović je komentarisao stanje u kojem se nalaze Srbija i cijela nacija.

"Mi smo postali narod koji više nema dostojanstvo. Nemamo svoj stav. Nemamo identitet. Nemamo ponos. Ne poštujemo sebe nimalo. Vjerovatno su nas stvari koje su nam se dogodile dovele u situaciju da nam nije dozvoljeno da imamo dostojanstvo. Ali, vjerujte, ako i u takvoj situaciji pokažemo samopoštovanje u pregovorima sa strancima, više će da nas poštuju nego kad pristanemo na sve. A mi smo skinuli hlače i pristajemo na sve. Samo molimo Boga da manje boli".

Danilović je prvi put za naše medije komentarisao odluku Košarkaškog kluba Virtus iz Bolonje da početkom marta povuče dres s brojem pet koji je nosio u tom klubu:

"Nije to samo simboličan gest. To je najveća počast koja može sportisti da se učini. Nije isto kada ti povuku broj iz upotrebe za vjeki vjekova, u Pofalićkom iz Sarajeva - uz poštovanje tom klubu - i u klubu koji ima jednu od najbogatijih istorija evropske košarke. Virtus Bolonja je kao Juventus u fudbalu. Taj klub je prošao kroz krizu, bio je u stečaju, igrao i beton-ligu i ponovo se vratio. Kada pričam o Virtusu, očekujem da ljudi sve znaju. Većina ga zna kao Kinder, ali to je bilo samo sponzorsko ime".

"To je klub Virtus koji je osnovan 1927. I ovo povlačenje dresa je najveća počast koja može nekom igraču da se oda. Nije to samo u Italiji. To je generalno povezano s onim našim da mi nikog ne poštujemo. Čak ni mrtve", rekao je, između ostalog, Danilović za "Nedeljnik".

(MONDO, Foto: Beta, Branislav Božić, nedeljnik.co.rs, Tanjug/Sava Radovanović, MN Press, arhiva)