"Čovjek kao da nije odavdje, kao da je sa neke druge planete. Uvijek ću mu biti na raspolaganju", otkriva Bjelica u intervjuu za MONDO.
Lijepo jeste, ali nije lako biti Nemanja Bjelica ovih dana... Momak je u septembru 2008. godine morao da ubijedi upravu Crvene zvezde da zaslužuje višegodišnji ugovor i status prvotimca, a u septembru 2009. godine mora da ubijedi sebe da nije novi Dejan Bodiroga ili Toni Kukoč, kako sada ne misle samo navijači Zvezde, već i pola Evrope.
"Još sam pod uticajem Evropskog prvenstva, ali polako... Moram da se prizemljim", bila je prva rečenica mladog košarkaša Srbije u intervjuu za MONDO nakon osvajanja zlata sa univerzitetskom i evropskog srebra sa seniorskom reprezentacijom Srbije.
"Sve se brzo dogodilo... Za godinu dana, Univerzijada i Evropsko prvenstvo, dve medalje..."
A, da ga put nije doveo prošlog ljeta na probu kod Svetislava Pešića, odnosno da je ostao da igra košarku u prvoj austrijskoj ligi, možda nikada ne bi ni zaigrao za Srbiju. Možda bi kao dijete iz Partizanove škole postao reprezentativac Austrije ili neke druge države.
"Tačno, ali sada kad premotam film, odluka da igram u Austriji donijela mi je samo dobro", nadovezuje se Novobeograđanin, rođen 9. maja 1988. godine.
Hajde da premotaš film na početak priprema za EP, odnosno trenutak kada si saznao da ćeš biti na širem spisku seniorske reprezentacije?
"Poslije Univerzijade nadao sam se da ću biti među 18 igrača za seniorsku ekipu, što bi mi samo po sebi bila velika čast. Samo da budem tu, sa ostalima... Kada se to dogodilo i vrijeme odmicalo, počeo sam da gajim nadu da bih mogao da budem u timu, pa se i to dogodilo", pričao je Bjelica, koji će u budućnosti vjerovatno paziti šta želi, jer mu se očigledno mnogo toga ostvaruje u posljednjih godinu dana.
Kako su izgledali sastanci na kojima je selektor saopštavao koji će igrači ispasti sa šireg spiska?
"Uvijek bismo imali sastanak u kabinetu i nije mi nikad bilo svejedno, ne samo zbog toga da li će moje ime biti saopšteno... Uvijek je bilo neprijatno, zbog svih igrača, ekipe, jer smo bili zaista tim i živjeli zajedno, a na kraju je sa 18 moralo da se dođe do spiska od 12 igrača", kaže momak, koji sa svojih 209 centimetara visine bez problema može da igra plejmejkera na najvišem nivou, što je posljednji put sa "dva i kusur" polazilo za rukom Bodirogi.
Burazer "kriv" za Austriju
Dječak sa takvim predispozicijama morao je da prođe nadasve čudan put do zvijezda. Iz omladinske škole Partizana - u Austriju, pa nazad, ali u Zvezdu. Nemanja, kako?!
"Iz Partizana sam otišao u Superfund, gdje sam igrao za mlađe selekcije i tamo sam se upoznao sa menadžerom Bojanom Tanjevićem, koji je išao zajedno na fakultet sa mojim burazerom, u stvari brat me je i spojio sa njim. Ostvarili smo kontakt, on mi je ponudio uslove i ja sam prihvatio... Tako je sve počelo", objasnio je Bjelica i nastavio:
"Poslije sam otišao u Italiju na treninge, nekih mjesec dana i kasnije se vratio u Austriju, gdje sam igrao ligi i ispostavilo se je to bio pun pogodak", vraća Bjelica priču na trenutak kada je došao u Zvezdu.
Ali povratku u Beograd, na Mali Kalemegdan, prethodio je period proveden u Istanbulu, u trening kampu Fenerbahčea, odnosno našeg trenera Boše Tanjevića. Kada je Tanjević, trener Fenera, selektor Turske i otac Nemanjinog menadžera Bojana, vidio kako taj dječak igra na Evrobasketu, zakukao je naglas pred srpskim novinarima i priznao da sebi neće oprostiti što tada nije zadržao Bjelicu u Fenerbahčeu, uprkos već popunjenim mjestima za strance i protivljenju uprave.
"Ja sam prošle godine bio u Feneru mjesec dana i trenirao, ali postojalo je pravilo da samo dva stranca mogu da igraju u prvenstvu. Mogao sam da igram Evroligu, ali to mi nije ništa značilo, jer mi je trebao veći broj mečeva da se razvijem kao mlad igrač. Tako da sam potražio šansu na nekom drugom mjestu. Ispostavilo se na kraju da je ovo sa Zvezdom bio pun pogodak", prokomentarisao je Nemanja i taj period.
Kada je generalni menadžer Crvene zvezde Milan Opačić, zajedno sa tadašnjim trenerom Svetislavom Pešićem predstavljao tim i pojačanja za sezonu 2008/09, svi su se pitali: Ko je sad taj Bjelica? Vjerovatno je prva asocijacija bila - Milko Bjelica.
Ni na nebu, ni na zemlji
Za početak, Nemanji je bio ponuđen ugovor na dva mjeseca, pa kako se pokaže... Danas je Bjelica igrač, koji će vjerovatno moći da bira klub u Evropi.
"Nevjerovatan osjećaj je bio... Ni danas ne vjerujem, ljudi me zapitkuju da se potpišem na loptu, torbu, majicu. A prije godinu dana imao sam ograničen ugovor. Nevjerovanto je", ne prestaje da se čudi ovaj skromni momak.
"Baš je bio težak taj period u septembru prošle godine. Nisam bio ni na nebu, ni na zemlji... Imao sam pred sobom taj privremeni ugovor. Razmišljao sam da li da probam u Zvezdi ili da odem negdje preko? Da li ću opet u Austriju... Baš ružan osećaj, ali uspio sam to da preguram, sada mi je mnogo lakše".
Da li si zajedno sa saigračima iz reprezentacije tokom Evrobasketa čitao hvalospjeve na svoj, Teodosićev, Veličkovićev, Tepićev, Krstićev, Perovićev račun?
"Gledali smo vijesti, ali nismo čitali ostalo. Niko nije obraćao toliku pažnju, svi su bili fokusirani na prvenstvo", kratko je prokomentarisao momak, za kojeg je jedan od najboljih košarkaša Španije Hoze Kalderon u ulozi TV komentatora zbog povrede rekao da je igrač neviđenih potencijala.
"To sam čuo i baš sam dao izjavu da ne vjerujem. Nisam vjerovao dok nisam preslušao na diktafonu. Prošle godine sam bio tamo u Austriji, anoniman, a sada sve to... Sanjam. Moram da se prizemljim, zaboravim sve i fokusiram se na narednu sezonu", opominje sebe igrač, kojeg je Pešić hrabro "gurnuo" na pleja, a Ivković koristio na krilu.
Koliko si teško podnio period od četiri mjeseca konstatnih priprema?
"Jao, nama koji smo se sa Univerzijade priključili seniorima bilo je baš teško. Poslije dva mjeseca priprema za Univerzijadu odmah smo se pridružili njima. Baš je trajalo... Ali, rado bih prošao sve ponovo", sa osmijehom priča Bjelica.
O "kumu" Novici...
U seniorskom timu sačekali su te i ljuti rivali iz Partizana iz sezone za nama: Novica, Uroš i Milenko. Kako je izgledao odnos sa njima? Da li je bilo rivaliteta?
"Ma, drugo je kada se igra za klub, a drugo za zemlju. Imali smo sjajan odnos. Bilo je malo šale, ali sve je to bilo korektno", tvrdi Bjelica, a da je to istina mogla je da se uvjeri cijela Srbija, kada je prilikom Bjelicinog izlaska na balkon Skupštine Beograda, već predstavljeni Partizanovac Veličković uzeo mikrofon u ruke i isprovocirao skandiranje: "Bjelica, ubica, oo oo oooo..."
Inače, "Ubica" je Novicin nadimak, ali Zemunac nije imao nikakav problem da ga podijeli sa saigračem iz Bloka 70 i dokaže da u reprezentaciji ne postoji stvar koja je jača od prijateljstva.
"To Novici nikad neću zaboraviti. Prvo, nisam vjerovao da ću se ikada popeti na taj balkon, mahati ljudima, a onda me je on zaista oduševio. Baš sam mu zahvalan, volio bih da to istaknete", pokazao je prstom Bjelica prema tastaturi.
Sobu u Poljskoj Bjelica je dijelio sa kapitenom, Nenadom Krstićem.
"Krle mi je pričao mi je kroz šta je sve prošao i šta me čeka, mnogo sam naučio uz njega. Zaista je na pravi način shvatio ulogu kapitena i mi ostali smo ga tako doživjeli".
POGLEDAJTE FOTO-GALERIJU
Da li si imao tremu prije i tokom meča?
"Jesam", kao iz topa odgovara Bjelica, koji sa strane djeluje kao potpuno hladan momak kada ulazi u igru.
"Drugo je kad igraš za klub, neko navija za tebe, a neko za drugi tim. Ovdje su svi navijali za nas i svi smo bili svjesni toga, da Novica igra i za navijače Zvezde, da ja igram za navijače Partizana, tako da sam razmišljao: 'Sada nas svi gledaju, moram da izginem, da istrajem...' Zaista je vrijedio svaki moj trening od sedme godine", podvukao je Bjelica i sam uveo intervju u naredno pitanje, a to je bio osvrt na svaki trening od sedme godine.
A, bilo je trenutaka kada ga ništa nije htjelo...
"Imao sam mnogo loših trenutaka u karijeri... Dešavalo se da postavim sebi pitanje: 'Da li je moguće da mi se ovo događa?' Da nemam sreće, da me ništa neće... Kao klinac morao sam da idem od kuće. Ali, eto uspio sam... Isplatilo mi se što sam vjerovao u sebe i što sam uvijek imao podršku Bokija (Tanjevića) i porodice, pogotovo mog oca Milovana, koji je uz mene cijeli život. I danas je uz mene, ali ne ide više na sve utakmice, gleda preko TV-a, miran je. Mama nije bila toliko bila zagrižena, ali sada je ponosna", namiguje Nemanja.
Da li su te oni prvi zvali poslije, za nas svakako najljepše utakmice u Poljskoj, polufinala sa Slovenijom?
"Mama i tata su me zvali tek sutradan, jer su znali da će me svi živi zvati i pustili su da se sve slegne".
Uporedi Bjelicu od prošle godine i ovog sada.
"Sada mi je mnogo lakše, imam više samopouzdanja, ali sada me učekuje najvažniji period u karijeri, čeka bitnija uloga u klubu. To je sve lijepo, osvojio sam srebro, ali moram da podvučem crtu i spremim se fizički i psihički, da pomognem Zvezdi koliko god mogu i nadam se da ćemo se na kraju radovati kao ekipa", izgovorio je Bjelica ono zbog čega je najveći dio navijača Crvene zvezde i poželio da pročita ovaj intervju.
Pretpostavljamo da su igrači ostalih reprezentacija sa kojima ste dijelili hotel u Poljskoj prolazili pored tebe bez da se okrenu?
"Jeste! Prođu pored mene, ne konstatuju me. Zato sam bio potpuno rasterećen...", priznaje.
Vjerovatno neće više?
Na ovo nije bilo odgovora, samo osmijeh...
"Neobično mi je što sam popularan"
Da li imaš predstavu koliko ste kao osvajači prve košarkaške medalje od 2002. godine sada popularni u Srbiji?
"Ne mogu da osjetim to, jer smo bili u Poljskoj, u karantinu. Vidjeću ovih dana. Već mi sada poneko dobaci. Moram da se nosim s tim i da se navikavam, iako mi je neobično".
A, Duda?
"Nevjerovatan trener... Čovek kao da nije odavdje, kao da je sa neke druge planete. Tako se ponaša, tako privlači ljude oko sebe. Nevjerovatan stručnjak, a i pedagog, zna da te posavjetuje šta je dobro i šta loše i to van košarke. Stvarno mi je bilo zadovoljstvo sarađivati s njim i uvijek ću mu biti na raspolaganju", poručuje Bjelica, koji je tokom posjete MONDU odgovarao i na pitanja čitalaca, a taj dio intervjua objavili smo u srijedu.
Na čemu ćeš raditi ove sezone?
"Fizikalije moram da popravim, jer sam se na Evropskom prvenstvu iznenadio koliko mogu da skočim, nisam mogao da vjerujem... U Zvezdi sam igrao pleja i skoro da nisam imao kada da se odrazim. Pričao sam i sa kondicionim trenerima i oni su mi rekli da imam potencijala da popravim skok, odraz, brzinu, eksplozivnost... Još ću raditi na šutu iz driblinga ove godine, da i to uvedem u igru", bilo je posljednje što smo pitali Bjelicu i što nam je on odgovorio, prije nego što je morao da požuri na terapiju zbog povrede skočnog zgloba, koju je zaradio u četvrtfinalu protiv Rusije, a sa kojom je hrabro igrao polufinale i finale.
Ko sljedeći put bude prošao pored Nemanje Bjelice u hotelu, a da ga ne primijeti, dobiće račun na parketu...
(N. Janković, foto: P. Stojanović, MONDO)