Naš proslavljeni rukometaš Petar Đorđić otkrio je sve o svojim mukama sa povredama koljena kroz karijeru i istakao je da ne bi išao na operaciju da je bio u nekom klubu koji nije Partizan u svojoj posljednjoj sezoni.
Petar Đorđić je ostavio rukomet, ali samo donekle! Nakon titule sa Partizanom i kraja karijere pokrenuo je svoju emisiju "Klamat" i ugostio je brojne sportiste, a sada je u "Kontranapad" podkastu otkrio sve o kraju karijere. Pa i to da je nakon što je završio sa rukometom mogao - u Benfiku. Nudili su mu mjesto sportskog direktora.
"Jeste, pa da, bilo je tu ljudi su to saznali. Ja sam imao tu operaciju meniskusa, pa sam opet prošao tu neku, da kažem, tešku situaciju, iako je to bio samo meniskus, ali svaka ta operacija, pogotovo na koljenu, gdje sam imao ranije problema, sve su to nekako te mentalne borbe, što ljudi uopšte ne shvataju šta znači biti sportista. I poslije, kad sam prestao da igram, puno ljudi je bilo baš iznenađeno.
Hoćeš u Šabac, hoćeš u Dubai da igraš, milion stvari je bilo, ali ja sam nekako sebi u svojoj glavi tad zacrtao, znao sam da će tako biti, ali da hoću sebi godinu dana da dam, da tačno razmislim šta ja hoću da radim, i da neću ništa da uradim ishitreno, da ne bi poslije bilo, oh, što sam odmah na prvu. Tako je na kraju bilo. Dao sam sebi vremena, htio sam da provedem vremena sa svojom familijom, bio sam u Italiji mjesec i po dana, i stvarno sam tu pune benefite izvukao i mislim da sam dobro uradio", počeo je Petar Đorđić u "Kontranapadu".
"Ćerka 3 mjeseca, a ljekar kaže još jednom i gotovo"
Sin nekadašnjeg kultnog golmana Partizana Zorana Paše Đorđića rođen je u Njemačkoj i bio je veliki talenat. Jurili su ga Nijemci, ali nije poklekao i godinama je igrao za Srbiju. Nakon sjajne karijere u Veclaru, Flensburgu, Hamburgu, Meškov Brestu i Benfiki vratio se u Srbiju i odigrao je po sezonu za Vojvodinu i Partizan. Da je za bilo koga drugog igrao u vrijeme još jedne teške povrede odustao bi.
"Mislim da to ljudi u klubu znaju, da sam povrijedio meniskus i da sam saznao da moram da idem na operaciju. Pa vidi, iskreno ću ti reći, bilo koji klub da je bio, sem Partizana prekinuo bih prije operacije, jer ja sam morao da operišem koljeno samo u slučaju da mogu opet da igram. Bilo koji klub da je bio u pitanju, sem Partizana, ne bih to uradio, jer tolike traume sam prošao sa mojim koljenom.
Dva puta sam imao prednje ukrštene, ali ono, u kratkom vremenu kad sam bio u Flensburgu i u Hamburgu, a cio život nekako nesvjesno ti vučeš to i imaš taj neki strah kao sportista. Nije ti svejedno kada ti doktor sa 22 godine kaže, ja taman dobio ćerku od 3 mjeseca, vidi, ako ti se još jednom nešto desi, teško da ćeš moći.
I zahvalan sam stvarno Bogu na tome da sam imao mogućnost da igram punih 12 godina i, ajde da kažem, opet na nekom dobrom nivou, sa takvim koljenom, sa takvim nekim, ajde da kažem, nesvjesnim pritiskom u glavi. Dva puta sam se povrijedio na isti način, gdje sam punim šprintom htio da uradim fintu u slabiju stranu i dva puta mi je ispalo koljeno. I ti stalno, nesvjesno imaš u glavi, nemoj to da uradiš. Jer koliko god da se čovjek oslobodi tih strahova, to uvijek ostane u tebi."
"Ni za koga, samo za Partizan"
Istakao je da je na kraju odlučio da se ipak operiše samo zbog uspomena na šampionsku generaciju njegovog oca u crno-bijelom.
"I da sam ipak uspjeo 12-13 godina da igram na dobrom nivou sa takvim koljenom, stvarno sam zahvalan Bogu. I onda kada sam povrijedio meniskus na tom koljenu, vjeruj mi, probao sam dugo, 5-6 nedjelja bez operacije. Onda kad sam vidio da je jednostavno neizbježno, ako hoću da igram rukomet, da moram da idem opet na operaciju, mislim da bilo koji drugi klub da je bio sem Partizana ne bi to uradio.
Ali eto, baš zbog toga što ti kažeš, nekako je baš bila jaka ta emocija zbog mog oca, zbog te šanse da imamo mogućnost da uzmemo tu titulu poslije toliko godina i cijela ta priča, i onda to kad smo ostvarili, ja sam stvarno znao, ali vjeruj mi, poslije utakmice u Novom Sadu, kad sam izašao sa terena, da je to to.
Jer da ja opet ulazim u pripreme sa istim problemima, da moram, ne znam, da gledam kako i šta treniram, a znajući kako su me, da kažem, ti mlađi igrači možda gledali, nisam htio prvo sebi da dopustim to, a nisam htio ni njima da dam tu neku sliku, jer sam stvarno uvijek gledao, pogotovo prema mlađima, da se ponašam uvijek korektno i da se ponašam na neki način, možda i kao uzor, da vide kako treba neko da se ponaša, da bi možda nešto napravio", istakao je u "Kontranapadu" Đorđić.
Nikome nije rekao!
"Da, da, pa meni žena nije znala. Ja sam stvarno razmišljao sam o tome, ali nikom ništa nisam rekao. Ni ocu, ni majci, ni bratu rođenom, ni ženi. Jednostavno mi je to tako došlo da poslije tog osvajanja, osvajanja titule sa Partizanom u Novom Sadu, nekako ne znam. Toliko sam bio ispunjen.
Ja sam počeo da igram tek poslije te povrede, to se na kraju i odužilo, poslije 3-4 mjeseca. Prvu utakmicu sam igrao protiv Vojvodine. Sutradan se probudio, zub mi natekao, milion stvari. Kao da sam imao neke znakove, ne znam, da je to to.
I onda poslije te utakmice u Novom Sadu, jednostavno mi je to tako došlo i znam 100% i znao sam u tom trenutku da ako se odlučim za to, da neću pogriješiti. Jer mi je to, ne znam, pričao sam sa mnogo ljudi o tim stvarima i svaki mi je isto rekao, ne svaki, ali dosta njih, da će doći trenutak gdje će ti se pokazati kad treba da prestaneš", završio je Petar Đorđić.
(MONDO)
BONUS VIDEO: