Nekadašnji centar reprezentacije Dejan Tomašević o svojim počecima, kako je želio da igra fudbal u Zvezdi, najtežim rivalima pod obručima, zašto je imao nadimak "ginekolog" i šta mu je rekao jedan trener kad je otišao na probu...
Cijela soba bi bila potrebna da bi se smestila priznanja, medalje, trofeji koje je Dejan Tomašević osvojio tokom blistave košarkaške karijere. Preko odličja sa olimpijskih igara, svjetskih i evropskih prvenstava, nacionalnih šampionata, klupskih titula, pa do pojedinačnih nagrada, riječ je o desetinama najvrednijih uspomena do kojih neki profesionalni sportista može da dođe.
Međutim, Tomašević je proteklih trideset i više godina, koliko je proveo na parketu i pored njega, kao operativac KSS, gradio i ostvarivao nešto podjednako važno - veliki broj prijateljstava i partnerstava koja traju, i koja su identično čvrsta i u pobedama, i kada se gubi. Upravo taj širok krug ljudi koji ga vole, podržavaju i poštuju govore o njemu kao čovjeku dostojnom najvećih stvari.
"Izuzetno mi je drago da sam ostavio dobar trag i veliki broj prijatelja gdje god da sam igrao. Rado se sjećam tih godina provedenih u klubovima širom Evrope, a znam da se i oni rado sjećaju mene. U Beogradu sam, pa znam da me klubovi odavde pamte, ali mi je fascinantno kada odem u Podgoricu da me i poslije dvadeset godina dočekaju sa istim oduševljenjem zbog uspješne dvije sezone u Budućnosti. U Italiji, Valensiji i Grčkoj me takođe pamte pa sam zbog toga izuzetno ponosan. Trofeje su osvajali i drugi igrači, ali sa mnom imaju neki specijalni odnos. Pozitivan odnos su imali i dok sam igrao u klubu prije svega sa navijačima, a drago mi je da je i dan danas tako. Uvijek sam njegovao iskren odnos prema svima, i davao svoj maksimum šta sam god radio. Vjerovatno to ljudi prepoznaju", govori Dejan.
Još jedan znak karaktera se ističe kod vas, a to je istrajnost?
"Upravo tako, jer me je istrajnost u karijeri vodila na putu ka snovima. Sjećam se da sam sebe zamišljao u prvom timu Crvene zvezde u trenutku kada sam počinjao da se bavim košarkom, a kada sam ušao u prvi tim već sam se vidio u reprezentaciji. U tom trenutku uzor mi je bio Dino Rađa i iz tog razloga sam uzeo broj 14. Sjećam se kada smo kao djeca pričali o reprezentaciji Jugoslavije koja je bila izuzetno jaka i osvajala samo zlatne medalje, i kada sam sa drugarima smišljao sastav reprezentacije, umjesto Rađe sam uvijek pisao svoje ime, jer sam maštao da jednog dana budem na njegovom mjestu. Dakle, mislim da je moja glavna crta to što sam bio istrajan, što sam trenirao vrijedno, možda čak i više od drugih kako bih uspio u onome što sam zamislio", kaže Tomašević, ističući da mu je drago što kampanja "Laškog piva" nosi upravo naziv "Znak karaktera", jer je karakter nešto što vrhunske sportiste izdvaja od onih koji bi to željeli da postanu.
Mnogo dugujete i svojim roditeljima, vrijednostima koje su prenijeli na vas, kao i usađenim radnim navikama još od malena?
"Srećom, imao sam jako lijepo djetinjstvo, i moje najljepše uspomene su vezane za selo. Moji roditelji su kao jako mladi iz Gornjeg Milanovca, odnosno Takova, došli u Beograd gdje sam se i ja rodio, ali i jedno i drugo su imali roditelje tamo, pa sam svaki vikend, kao i ljetne i zimske raspuste provodio u prirodi. Današnja djeca nemaju baš mnogo opcija, ali ja sam imao tu privilegiju da budem po cijeli dan napolju i da naučim šta znači boraviti i raditi na selu. Deda i ujak su mi bili zidari, tako da sam i ja sa njim ljeti često radio i kao vrlo mlad naučio o važnosti radnih obaveza i discipline", govori Tomašević.
Da li ste imali vremena za školu pored sporta, kakav ste bili đak?
"Bio sam prilično dobar đak, odličan. Moj plan je uvijek bio da završim fakultet, a dvoumio sam se između Mašinskog i ETF-a. Nažalost, nisam upisao ni jedan ni drugi, već sam studirao DIF. Tada sam već bio ozbiljnije u sportu i nisam mogao da se posvetim dovoljno učenju. Ali sada sam akademski građanin ponovo, završavam master rad na FEFA. Smatram da sam onog momenta kada sam završio fakultet postao kompletna osoba i da sam ispunio svoju želju, baš kao i želju mojih roditelja".
Kada ste bili dječak o čemu ste maštali? Šta ste željeli da budete kad porastete?
"Do 15. godine sam trenirao fudbal i maštao da budem poznati fudbaler, a kao svi dječaci tada, želio sam da igram u Crvenoj zvezdi. Kada nekome sad ispričam da sam trenirao fudbal, obično slijedi pitanje kako sa tolikom visinom?! Ali, u tom periodu nisam bio toliko visok. Tek u posljednjim godinama mog treniranja počeo sam da rastem po 12 cm godišnje i na zajedničkoj slici se vidi da sam od svih bio viši za čak dvije glave. Igrao sam dobar fudbal, volio sam da dajem golove kao i svi, pozicija mi je bila centarfor, međutim kako sam rastao i postajao sporiji, treneri su me stavljali pozadi da igram zadnjeg veznog".
Koje ste kopačke tada nosili, da li se o tome vodilo računa?
"Tada to nije bilo toliko bitno, čak ni sama kupovina kopački, s obzirom na to da sam igrao u Zvezdi, mi smo tamo dobijali opremu. I vjerovatno sam nosio kopačke nekog od igrača koji je igrao za prvi tim. Tada nije ni bio ovoliki izbor kopački, najpopularnije su bile adidas crno-bijele. Ali ono na šta sam posebno ponosan su moje prve košarkaške patike Kronos, koje sam dobio od Dalipagića koji je tada igrao u Crvenoj zvezdi. Jako sam bio ponosan na te patike".
Kako ste rasli, tako se i povećavao vaš interes za košarku?
"Tako je, pred sam kraj mog treniranja fudbala počeo sam više da se zanimam za košarku. Sjećam se da sam jednog dana otišao na Kalemegdan na terene. Dosta djece je tada probalo da trenira. U to vrijeme je trebalo da budem stariji pionir ili mlađi kadet, ali poslije nekoliko treninga, trener je nas pridošle odveo na stranu i rekao da za nas nema mjesta i da nismo dovoljno kvalitetni za tim i da probamo sledećeg ljeta. Srećom, nisam ga poslušao. Poslije toga mi je isti taj čovjek bio trener i u Zvezdi i u Partizanu, ali i u reprezentaciji".
Ko su ljudi koji su najviše uticali na vas da počnete da se bavite košarkom?
"U kraju u kojem sam živio bilo je puno terena za košarku na kojim se svaki dan igrao basket. Jedan takav je bio u Osnovnoj školi 'Josif Pančić' na Banovom brdu, i tu je zaista bila stvar prestiža da odigraš neki basket i da pobediš. Svakodnevno sam tu išao i trenirao sa ekipom iz kraja, a u međuvremenu je i moj otac ispred naše zgrade napravio improvizovano igralište i koš koji je sigurno bio i viši od standarda, čak je i obruč bio previše tanak, ali mi smo tu dan uvijek završavali na partiji dobrog basketa, igrajući sve do ponoći. Sa nama je bilo dosta drugara. Pamtim Đoleta Stojanovića koji je kasnije bio kapiten FMP-a, sa njim sam trenirao i u starijim danima u juniorima Crvene zvezde, i bio je dominantan. Bilo je tu jako dobrih košarkaša koji kasnije nisu otišli u profesionalnu košarku. Ali eto, 'Josif Pančić' je zaista bio najbolji teren u našem kraju, definitivno".
Koji je bio prelomni trenutak ka profesionalnim vodama?
"Meni su se malo i zvijezde poklopile, moram da priznam. Sjećam se da kada sam ušao u prvi tim Zvezde, ona nije bila u sjajnoj finansijskoj situaciji i nije bilo mnogo igrača. U prvoj utakmici za prvi tim bio sam u prvoj petorci, iako nisam bio standardan u juniorima. Te i sljedeće godine dok nismo uzeli titulu sa Crvenom zvezdom nisam sebe doživljavao kao pravog profesionalnog igrača, ali negdje osvajanjem te prve titule shvatio sam da je to moja budućnost i da ću se ozbiljno baviti košarkom".
Igrali ste veliki broj važnih utakmica, donosili pobjede, bili proglašavani za najboljeg na terenu,
ali koje partije su vam posebno drage?
"Prva titula sa Crvenom zvezdom, pobjeda od 3:2 nad Partizanom. Zatim, prva osvojena zlatna medalja sa reprezentacijom, to je utakmica i najznačajniji detalj u karijeri svih nas, ona protiv Litvanije 1995. Iako nisam igrao nijedan sekund, sa ponosom ističem da sam bio dio te generacije koja je donijela zlato kući. Taj čuveni doček o kome svi maštamo i ta terasa su nešto nezaboravno. Tu je i pobjeda sa Partizanom protiv BFC-a, gdje smo u finalu plej-ofa poslije 0:2 u mečevima preokrenuli i trijumfovali. Sjećam se ubjedljivo najbolje sezone u Budućnosti gdje smo odigrali 30 utakmica bez poraza, pa finale kupa sa TAU Keramikom gdje sam poslije teškog početka sezone bio MVP i dokazao da mogu da igram na visokom nivou i napolju. Pamtim prvi trofej za Pamesu i osvajanje Evrokupa i vjerovatno kruna svega toga je ona utakmica sa Panatinaikosom, Fajnal for u Atini na moj rođendan. U reprezentaciji su tu ona ubjedljiva 2001. pa i 1998. gdje su nas svi potcenjivali jer smo oslabljeni otišli na Svjetsko prvenstvo, a u velikom stilu ga osvojili, i 2002. gdje smo dobili Amerikance na njihovom terenu, nakon toga i Argentinu u finalu, poslije onih loših godina bombardovanja i raznoraznih sankcija, svjetsko zlato je ponovo došlo kući. A veliki žal mi je ta 2005. gde sam se povrijedio, nisam igrao ključne utakmice, a nismo stigli ni do četvrtfinala".
Početak vaše karijere je bio vezan za period sankcija, rata, teških momenata kada su granice
bile zatvorene. Bilo je tu raznih anegdota?
"Sjećam se za vrijeme sankcija kada smo prvi put igrali protiv slovenačke ekipe Laško da nismo mogli da putujemo kroz Hrvatsku nego smo išli preko Mađarske za Sloveniju. Po izlasku iz kuće tata mi je rekao donesi mi 'Laško'. U tom momentu nisam shvatio šta mu to znači, odnosno da je to bila njegova nostalgija za nekim prošlim vremenima. Ali, riječ je o sinonimu nečega što je bilo uspješno u staroj Jugoslaviji, a oni su i sada sinonim uspjeha i drago mi je da je kompanija Hajneken (Heineken), odnosno njen brend Laško naš sponzor i partner, da smo se prepoznali i našli, a takođe mi je drago da su poslije nas uspjeli da naprave saradnju i sa drugim Federacijama u regionu. Tata još bira 'Laško', a kada sam bio na sastanku sa generalnim direktorom Hajnekena, i kada su to čuli, poslali su mu nekoliko kartona i još uvijek mu traju te zalihe. Nije neki pivopija, ali mu je Laško baš merak da popije, posebno kada gleda košarkaške utakmice na televiziji".
Koje je vaše najjače oružje u igri, a koja stvar vam je zadavala probleme?
"Vjerovatno skok, osjećaj za hvatanje odbijenih lopti, a kasnije i dobro čitanje igre. Uvijek sam gradio dobar odnos, bilo u klubu ili u reprezentaciji sa još jednim visokim igračem, tako da sam pravio dobre konekcije koje su se pokazale uspješno u igri. A slaba strana su mi ta slobodna bacanja. Na početku karijere trener me je čak zvao 'ginekolog' jer sam imao mekanu ruku, ali ne znam šta se kasnije promijenilo u smislu da čak ni poslije mnogo treniranja i vježbe nisam uspio da ih popravim. Ali sam siguran da je bilo mnogo više ovih pozitivnih strana nego što su ta slobodna bacanja.
Na koje igrače mislite kada kažete da ste gradili dobre konekcije sa drugim igračima?
"U Partizanu je to bio Drobnjak, u reprezentaciji sam volio da igram sa Zokijem Savićem i naravno sa Divcem, u TAU Keramici sa Obertom, igrali smo zajedno četiri godine i taj neki dobar odnos prenijeli i izvan terena, pa smo ostali dobri prijatelji. Na to sam i najviše ponosan što sam ostao u odličnim odnosima sa mnogim saigračima. U Panatinaikosu sam bio dobar sa Dijamantinisom, koji je volio da sarađuje sa drugima i asistira. Riječ je o sjajnom igraču i dobrom čovjeku, volio sam sa njim da igram, a rođeni smo čak istog dana u godini".
Protiv kog košarkaša vam je bilo najteže da igrate na centarskoj poziciji?
"Zoki Savić na prvu loptu, jer smo u klupskim karijerama vrlo često igrali jedan protiv drugog, a tu je bio i Hofman koji je igrao za Makabi i sjećam se da me je 'rasturio', a ja sam odigrao jednu od najgorih utakmica tada za Budućnost i jedva sam čekao revanš. Nisam spavao nekoliko mjeseci dok nisam odigrao tu drugu utakmicu. U Tel Avivu smo mi pobijedili i odigrao sam jako dobro, pa mi je to bila posebna satisfakcija. Ali najveći igrač protiv koga sam igrao je svakako Sabonis. Imao sam tu priliku 1994. da igram protiv njega i nisam mogao da vjerujem koliki je čovjek. Takođe sam igrao i njegovu oproštajnu sezonu kada je on igrao za Žalgiris, a ja za Pamesu, dvije te utakmice smo mi dobili, ja sam ga jako dobro čuvao iako je on bio MVP. Drago mi je da smo i dan danas u sjajnim odnosima, a najavio je da će uskoro doći u Beograd, na utakmicu između Srbije i Litvanije koju ćemo da organizujemo u Areni i domaćoj publici predstavimo naš srpski 'drim tim' pred Svjetsko prvenstvo".
Šta su danas stvari koje vas motivišu, da i na mjestu generalnog sekretara KSS ostvarujete pobjede?
"Prije svega, volim kad se nešto mijenja na bolje. KSS je posljednjih nekoliko godina postao ozbiljna institucija koja se bavim prije svega reprezentativnom košarkom. Prilagođavamo se modernom vremenu u kojem živimo, imamo dosta mladih ljudi koji su uključeni u rad Saveza, to su neki bivši košarkaši, ali i ljudi koji u donijeli dodatnu vrijednost. Trudim se da svaki zadatak obavimo najbolje što možemo kao tim, na čelu sa Predragom Danilovićem. Dobijamo sve veću podršku, a posebno nam znači pomoć predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i savjetnice za medije Suzane Vasiljević na posredovanju pri dobijanju sponzorskog ugovora sa Telekom Srbija. Telekom je naš nacionalni brend i siguran sam da ćemo ga dostojno reprezentovati na najvećim takmičenjima".
U Srbiji se od 27. juna igra EP za žene, koje organizuje i naš Savez. Stižu sve same pohvale za
domaćinstvo.
"Mislim da samo ozbiljni košarkaški Savezi mogu da organizuju velika takmičenja. Mi smo košarkaška zemlja i dugo nismo imali jednu vrstu ovakvih takmičenja. Imali smo kvalifikacije za OI, ali od 2005. nismo organizovali nijedno veliko takmičenje. Mislim da je jako bitno da to radimo najbolje moguće i nemam dilemu da će tako i biti do samog kraja. Ono je bilo zahtjevnije je što se održava u tri grada. Dve grupe u Nišu i Zrenjaninu, a završnica je u Beogradu. Ono što mene posebno raduje je da su mladi ljudi koji su ušli u Savez prije nekoliko godina aktivno uključeni i da oni stiču znanje koje će značiti i njima lično, ali i košarkaškom Savezu. Priznajem da imamo očekivanja od naših djevojaka, a znam da i one vole što se igra EP kod nas, jer to i zaslužuju. Njihovi rezultati govore umjesto njih, i vjerujemo da će nastaviti da igraju na sjajnom nivou do same završnice".
Svi se nadaju da će i muška selekcija da zablista ovog ljeta. Koliko ste zadovoljni pripremama za SP u Kini i kakva su očekivanja?
"Organizaciono, mislim da je KSS spreman već nekoliko mjeseci unaprijed. Tačno znamo kada koji dan se šta radi, kada se igraju utakmice, kako se leti, kada su pripreme. Zahvaljujući Saši Đorđeviću i njegovom stručnom štabu koji nekoliko mjeseci unaprijed donese te odluke i napravi plan priprema, mi možemo dobro da se organizujemo i mislim da smo 95% stvari završili. Zadovoljan sam jer ćemo imati najjaču moguću ekipu, a nadam se da će igrači kojima je sezona duže trajala iskoristiti mjesec dana za potpuni oporavak i da ćemo kada se okupimo svi biti posvećeni istom cilju. KSS nikada nije pritiskao nijednog igrača, ali svaki igrač koji igra za reprezentaciju zna šta se od njega očekuje, a vidim i po izjavama da su momci spremni. Nadam da će se plavi ponovo boriti za najviše mjesto. Uveli smo tu boju dresova koja nam je donosila sreću i pobjede nebrojeno puta, a želja mi je da Arena bude skroz u plavom za tu utakmicu sa Litvancima, da pokažemo da smo svi kao jedan, da smo uz reprezentaciju kao nikada prije".
Kako će da izgleda boravak u Kini? Kako to izgleda na licu mjesta?
"Ovo Svjetsko prvenstvo je samo po sebi zahtjevno zbog činjenice da će ekipe koju dođu do završnice morati da promijene četiri grada u 15 dana. To je prilično teško, a igrači koji bi trebalo samo da razmišljaju o igri, moraju da misle o tome gdje će biti sutra i kako će da putuju. Iskreno se nadam da će organizatori biti maksimalno uslužni. Imali smo do sada neke sastanke i ja sam iz nekog svog iskustva skretao pažnju šta je igračima najpotrebnije. To je da se sa tačke A na tačku B prebacimo najbrže moguće bez nekih posebnih zahtjeva. Nemamo posebne zahtjeve, ne vodimo kuvara, i slične stvari. Ja sam posljednje dve, tri godine nekoliko puta putovao u Kinu i znam da oni imaju vrhunske kuvare koji znaju šta znači evropska kuhinja. Kina je zemlja koja želi da se pokaže u najboljem mogućem svjetlu".
Za kraj, kako gledate na razvoj košarke u regionu? Kakva je situacija kada je riječ o klupskoj košarci?
"Svojevremeno, kada sam ulazio u KSS bio sam veliki zagovornik srpske lige, međutim shvatio sam da je jako važno da napravimo konekciju između klubova u regionu. Nažalost, kada su se donosile neke sudbonosne odluke za razvoj košarke na ovim prostorima, Federacije nisu sarađivale, niti su imale kontakte. A to je bilo moguće, jer smo svjedoci da je Laško u kampanji povezao hrvatski, slovenački, bosanski i srpski košarkaški Savez, i da to odlično funkcioniše. Ali, žalosno je da su se do 2016. nacionalni savezi sastali samo dva puta 2006. i 2009. što je dovelo do toga da se ključne stvari dešavaju mimo Federacija, a to je veliki problem. Srećom, sve se mijenja na bolje, i posljednjih nekoliko godina imamo sjajnu saradnju, često se srećemo i razmenjujemo iskustva i mišljenja. Svi smo svjesni da je to povezivanje zemalja u regionu neophodno jer smo isuviše mali kao celina. Ono što bih volio da se desi, a to i zagovaram, a to je da se odigraju prvo nacionalna prvenstva, a zatim u nastavku da se igra ABA liga i mislim da bi to bilo mnogo prirodnije. Zadovoljan sam što MYD, velika kompanija, koja je sponzor ABA lige, da poveže klubove, jer mislim da je sada presudan momenat da se napravi bolja saradnja između Federacija i klubova. To bi donijelo mnogo dobrih rezultata. Nažalost, to još ne postoji kao što ne postoji ni saradnja između FIBE i Evrolige, a jedni bez drugih ne možemo", rekao je Dejan Tomašević.