Rodžer Federer je pred novi US Open primljen u tenisku kuću slavnih gdje je održao dugačak govor. Zaplakao je i zamolio Novaka za pomoć.
U Njuportu u američkoj saveznoj državi Roud Ajlend Rodžer Federer je primljen u tenisku Kuću slavnih. Tim povodom održao je dug i emotivan govor, tokom koga je zaplakao, ali je samo jednom pomenuo Novaka Đokovića.
Iako je dugo, dugo pričao ko je u "njegovoj Kući slavnih" tu Novaka nije pomenuo. Ipak, zamolio ga je za pomoć, zajedno sa ostalim velikanima sa kojima je dijelio teren decenijama.
"Moja karijera igrača je završena, ali tenis će zauvijek biti na raskrsnici svega što mi je najvažnije: moje porodice, naših prijateljstava, posljednjih 40 godina i budućnosti koju gradimo.
Tenis je za mene odgovoran za sve to. Zato ovo nije zbogom. Ali prije nego što završim, želim da podijelim svoje želje za ovaj sport. Međunarodna teniska kuća slavnih prikazuje evoluciju tenisa i počastvovan sam što sam njen dio. I nevjerovatno sam srećan što sam imao priliku da budem most između generacija. Od Pita i Andrea, superzvijezda, do šampiona moje generacije kao što su Rodik, Hjuit, Stefan i Ferero. Do epskih rivalstava koje sam imao sa sledećom generacijom: Endijem, Novakom i Rafom.
Svi ćemo jednog dana napustiti teren. Ali sport nastavlja da se razvija. Kako se tempo profesionalnog tenisa ubrzava i kako sport postaje još globalniji, iskreno se nadam da će sačuvati dio tog amaterskog duha. Da će zadržati drugarstvo među igračima. Nadam se da će igrači i dalje ostati mladi u duši i vjerni sebi.I da će uvijek pamtiti: Nikada nemojte prestati da postavljate pitanja niti da rizikujete. Radite stvari u ovoj igri koje nikada ranije nismo vidjeli. Nastavite da vodite ovaj sport koji volimo na sljedeći nivo. I nastavite da napredujete, napredujete i napredujete. I nadam se da ćemo, da, održati sve ovo živim.
Hajde. Za buduće generacije, momci. Hajde da to uradimo. I nadam se da ćete pronaći druge načine da vratite nešto ovom sportu, da podijelite svoju strast. Postoje hiljade načina da to uradite.
U mom slučaju, to je bilo osnivanje fondacije koja radi u Južnoj Africi, odakle je moja majka, i u Švajcarskoj, odakle je moj otac. Moj tim i ja smo takođe osnovali Lejver kup, kako bismo odali počast legendama svih generacija. A svima vama koji ste ovdje želim da kažem: Nadam se da ćete biti most između tenisa koji se igra na ATP, WTA i ITF nivou i na svim grend slemovima, i tenisa koji se igra kada sunce zađe na nekoj mirnoj ulici", rekao je Rodžer Federer.
Cijeli govor Rodžera Federera
Federer plakao i molio Novaka za pomoć: "Moja karijera se završava, ali svi ćete jednom otići"
"Možda je posljednji put kada sam čuo Mirku da javno govori bilo upravo tokom našeg mješovitog dubla. Igrali smo na Hopman kupu pre otprilike 24 godine, manje-više. Poslije jednog od naših mečeva u mješovitom dublu, morali smo zajedno da damo intervju. Možda je to bio posljednji put da je javno govorila. Zato je ovo zaista sjajno odrađeno. Ne znam da li si vježbala u tajnosti, ali ovo je na najvišem mogućem nivou i teško je nadmašiti ovako nešto. Ali zaista mi je drago što si to uradila. Mnogo ti hvala.
Takođe želim posebno da pomenem Freda Stolea, koji je vodio intervju, a osim toga je i član Kuće slavnih. Tako da je i to očigledno bilo nešto posebno. Želim da pomenem i Meri. Bila si nevjerovatna. Uradila si to savršeno. Nevjerovatno. Toliko priča, emocija, smijeha... nevjerovatno. Čestitam ti. I čestitam čitavom tvom timu, cijeloj tvojoj porodici i svim ljudima koji su te podržavali tokom ovog puta.
Kada... pa, zaista sam oduševljen što sam stigao ovde, u Međunarodnu tenisku kuću slavnih. Znate, ovo je predivno mjesto i do sada sam uživao u svakom trenutku. Mislim, naravno da jesam. Ovde su tereni sa travom, moja omiljena podloga, tako da sam znao da ću se sjajno provesti.
A muzej je jednostavno neverovatan. Zaista pozivam sve da dođu ovde i posete ga. Toliko je teniske istorije: reketi, trofeji, legendarna oprema velikih šampiona... Rečeno mi je da imaju više od 25.000 predmeta. A sada sam, pretpostavljam, i ja jedan od njih.
Nevjerovatno je vidjeti sebe na ovakvom mjestu, šetati kroz Kuću slavnih i uroniti u istoriju ovog sporta. Meni to znači apsolutno sve. Čitati priče o mojim velikim herojima i shvatiti, zaista shvatiti prvi put, da i ja ovde imam svoje mjesto. Ovo je jedna od najvećih počasti u mom životu. Zovu je Kuća slavnih, ali slava nikada nije bila cilj. Moj cilj je bio da provedem život radeći nešto što volim, kao što je Mirka rekla, sa ljudima koji to vole koliko i ja. A mnogi od tih ljudi su danas ovdje: porodica, prijatelji koji mi znače sve, navijači koji su doputovali ovdje da budu sa nama.
Neki od vas su možda tamo. Vidio sam vas i ranije. Dajte mi neki znak! Malo mi pomozite. Ali i dalje osjećam vašu ogromnu podršku, čak i poslije toliko godina.I vau, kakva je privilegija biti ovdje sa toliko legendi. Izvinite. Toliko legendi sjedi upravo ovdje. Sada kada smo svi zajedno, mogu da vam kažem šta je zaista bilo potrebno da bih ušao u Kuću slavnih. Hajde da pogledamo brojke. U redu, ne one očigledne statistike, poput broja osvojenih grend slemova ili broja nedelja provedenih na prvom mjestu. Govorim o brojkama koje zaista pričaju priču.
Između 1998. godine, kada sam se prvi put priključio ATP turu, i 2022. godine, kada sam završio karijeru, tokom karijere sam koristio više od 5.000 znojnica. To je više nego Borg i Mekinro zajedno. To je tačno, Džoni Mek. Mislim da je tako. Iz nekog razloga, ATP ne vodi evidenciju o znojnicama, ali ja je vodim. A ako vam to zvuči impresivno, vjerovatno sam koristio više od 7.000 pari čarapa. Vjerovatno dvostruko više od većine mojih rivala, jer sam nosio po dva para. A postojao je trenutak, na mom prvom meču na Vimbldonu, kada sam bio toliko nervozan da sam nosio čak tri para čarapa. To sam primijetio tek poslije meča.
Pored toga, moj štimer reketa je za 25 godina naštelovao oko 10.000 reketa. To je možda malo previše zategnuto. Štimerima koji su ovdje, Nejt, hvala vam, momci. Ali zaista ne postoji način da se izmjeri šta znači biti ovdje. Teško je to pretočiti u reči, ali pokušaću.
Imao sam privilegiju da izađem na travu centralnog terena Vimbldona i, naravno, pogledam gore i vidim Mirku i naše četvoro djece: Milu, Šarlin, Lea i Lenija. Da vidim svoje roditelje, Robija i Linet. Da vidim svoj tim. I da preko mreže gledam neke od najvećih rivala koji su ikada igrali ovaj sport.
Imao sam privilegiju da izađem na crvenu šljaku Rolan Garosa i tamo se takmičim. Privilegiju da gledam hiljade ljudi koji ispunjavaju Melburn park tokom Australijan opena. I, naravno, Ju-Es open u Flešing Medouzu. A utorak uveče bio je epski. Hvala vam što ste bili dio toga. Hvala ti, Endi. A onda, naravno, ATP završni turniri u Hjustonu, Šangaju i Londonu.Slike poput ovih urezane su mi u sjećanje i danas su dio mene.Međutim, kada zatvorim oči i pomislim i sanjam o sportu koji volim, ovo je ono što vidim. Moram da otpijem gutljaj za ovaj dio. Samo sekund. U redu.
U Bazelu sam, u Švajcarskoj. Imam 13 godina i održava se dvoranski turnir u Švajcarskoj. Ne takmičim se. Ja sam skupljač loptica. Stojim uz zadnji zid, sa rukama iza leđa i pogledom uprtim u loptu. Nikada neću zaboraviti kako je igra izgledala iz te perspektive i kako sam se osjećao. Uzbuđenje zbog toga što sam toliko blizu igračima, što im dodajem loptice, dajem peškir, gledam ih kako se znoje, gledam kako se muče. Gledam ih kako pokušavaju da pronađu rješenja. Suočavanje sa teškoćama. Intenzitet.
Sećam se da su me sljedećeg jutra noge užasno boljele od cjelodnevnog stajanja. To je mnogo posla. Zato želim iskreno da zahvalim svim skupljačima loptica koji su ikada bili na mojim mečevima, ili na bilo kojim našim mečevima, satima i satima. Vidim vas. Bio sam jedan od vas kada sam imao 13 godina. Do svoje 13. godine već sam deset godina bio zaljubljen u tenis. Roditelji mi kažu da sam prvi put uzeo reket kada sam imao tri godine. Očev drveni reket.To je istina. Odrastao sam uz drvene rekete i bijele teniske loptice. Toliko sam star.
A taj reket je bio toliko težak da sam i bekhend i forhend igrao sa obje ruke. Ko bi rekao da ću na kraju postati igrač sa jednoručnim bekhendom? Da li je u današnjem tenisu ostao još neki igrač sa jednoručnim bekhendom? Ili ovdje večeras? Dobro. Nekolicina ponosnih koji su još ostali. Hvala vam. A Švajcarska je, iskreno, bila nevjerovatno mjesto za odrastanje. Moji roditelji su mojoj sestri Dajani i meni pružili predivno djetinjstvo. Imao sam ogromnu podršku da radim ono što volim.
A kao dijete, to je značilo udarati lopticu o ormare u svojoj sobi, o vrata garaže mojih bake i deke i o sve zidove teniskih klubova.To je značilo igrati fudbal sa prijateljima. Bio sam Maradona ili Zidan. Igrao sam košarku i bio Džordan ili Šek. Naravno, nosili smo vokmene dok smo vozili skejtove i bicikle. Ipak su to bile osamdesete i devedesete.Igrali smo stoni tenis. Igrali smo badminton preko ograde sa komšijom. Jedno vrijeme sam čak imao i palicu za kriket.Ali za mene je tenis bio glavna stvar.Tenis je postao sastavni dio mog života.
Moja majka je radila puno radno vrijeme, ali je pronalazila vrijeme da radi u kancelariji za akreditacije na turniru "Svis indors" i vjerovatno je neke akreditacije radila i za vas. Ona je takođe organizovala moje treninge, prijavljivala me za mečeve i podržavala moje trenere. Mama je sve omogućila. Hvala ti, mama.I ona je igrala tenis u našem lokalnom klubu. Rečeno mi je da je i moj otac igrao.Šalim se. On zna da prihvati šalu. Voli da se šali. Hvala mojim roditeljima za sve vrijeme koje su provodili sa mnom na terenu. Ono čega se sjećam jeste očeva apsolutna zabrana igranja visokih lobova.
Kada sam igrao protiv njega, koristio je stari kontinentalni hvat, što me je, siguran sam, učinilo sve agresivnijim igračem. Hvala, tata. Robi Federer, pravi RF.
U našoj ulici, pored zajedničkih bašti, moji prijatelji i ja smo kredom crtali teren i postavljali mrežu kako bismo igrali mini-tenis mekom lopticom. Igrali smo do kasno u noć, pa čak i duže. A ta riječ, "igrati", mnogo mi znači. Igrali smo tenis. Mi smo teniseri.To je ono što mi je važno. Osjećaj igre. Da, ovaj sport zahtjeva rad i trening, ali taj osjećaj igre uvijek je bio sa mnom. A kada se rad i igra spoje, to je najbolji osjećaj od svih.
Zato sam postao profesionalac. Nikada sebe nisam doživljavao kao profesionalnog sportistu. Bio sam jednostavno teniser i bio sam dio zajednice tenisera i ljudi povezanih sa tenisom. Od mene je zavisilo da li ću pobijediti ili izgubiti. Bio sam tip na terenu koji servira, seče lopticu, smečuje, pobjeđuje, gubi. Volio sam to.
Ali sam takođe naučio da se tenis ne vrti samo oko igrača. To je čitav ekosistem. To su majke i očevi poput mojih, koji vode svoju djecu na mečeve i navijaju za njih.To su treneri koji uče djecu kako da pobijede i kako da se podignu nakon poraza.To su ljudi koji čiste terene ili skupljaju loptice. To su mladi igrači poput mene, koji imaju priliku da budu skupljači loptica. I, uzgred, tu su i linijske sudije. Tako je. Kada sam ja igrao tenis, kao i svi mi ovdje, još uvijek smo imali linijske sudije. A tenis je ekosistem koji čine svi ti ljudi. I, naravno, tu su navijači.
Oni se staraju da se stalno pojavljujemo, da ostajemo budni dok pada noć. A ovaj govor je dug. Nadam se da nije predugačak. Bio sam ljubitelj tenisa prije nego što sam postao igrač, i i dalje sam njegov obožavalac i uvijek ću to biti. A ako želite da znate kako sam igrao, odgovor možete pronaći ovdje, u Kući slavnih, ili na Jutjubu. Ali ako želite da znate zašto sam igrao, odgovor je u Švajcarskoj, u ulici Valzerštrase, u klubu Old Bojs u Bazelu i u Swiss Tennis centrima u Eklenusu i Bilu.
"Zašto?" je pitanje koje su mi postavili mnogo puta. Pjer Paganini, moj kondicioni trener i mentor, reći će vam da sam, dok sam bio u Eklenusu, imao toliko pitanja. Mislim, baš toliko. Svojom radoznalošću sam gotovo izludio Pjera. Pjer, hvala ti što si preživio moje vrijeme u Eklenusu. Tvoje neprocjenjivo vođstvo i dugoročna strategija pomagali su mi tokom čitave karijere.
Onaj skupljač loptica imao je toliko toga da nauči. Vještine i udarce, izdržljivost i taktiku. A morao sam da naučim i da ne bacam reket toliko često. Idealno bi bilo da ga nikada ne bacim. Da ne dozvolim emocijama da me preuzmu. Da pronađem ravnotežu između vatre i leda.
I, srećom, imao sam toliko nevjerovatnih uzora. Ovo je moja lična Kuća slavnih. Pjer je ovdje. Svi moji treneri. Govorim o fenomenalnom Piteru Karteru i briljantnom Piteru Lundgrenu, dvojici ljudi koji, nažalost, više nisu sa nama. Oni nisu samo pomagali mom tenisu, već su mi pomogli i da brzo sazrim dok sam bio na turnirima. Volim vas, momci. Hvala vam.
Tu su i legendarni treneri Hose Higueras, Pol Anakon i Toni Roč. Obožavao sam vrijeme koje sam proveo sa njima i toliko toga naučio iz njihovih priča i iskustava. Imao sam sreću da uz sebe imam svog heroja iz djetinjstva, Stefana Edberga. Nije ništa. To su suze radosnice.To što si bio uz mene predstavljalo mi je ogromnu ličnu inspiraciju da se suočim sa svakodnevnim naporima teniskog života.
I moja nevjerovatna prijateljica Rita, koja mi je pomagala tokom jednog izuzetnog perioda, dok je istovremeno usklađivala svoj posao u banci sa treninzima. I Ivan Ljubičić, koji je imao ogroman uticaj na mene tokom šest godina koliko smo radili zajedno, pred sam kraj moje karijere.
Postaje teško. Mislio sam da će biti lako. Ovaj... i još nekoliko ljudi. Moj trener koji je najduže bio uz mene. Osamnaest dugih godina zajedno. Njegova uloga u mom životu i karijeri još je veća od tog broja. Držao me je motivisanim kada mi je motivacija bila potrebna i štitio me kada mi je bila potrebna zaštita. Da. Nastavićemo dalje. Obećavam. Do izlaska sunca, momci. O, Bože.
Znam koliko je vaša pomoć bila ključna. Hvala vam za sve moje uspjehe i za sve nevjerovatne trenutke koje smo zajedno proživjeli. Moji fizioterapeuti i moj ljekar Roland takođe su dio moje Kuće slavnih. U početku sam mislio da mi baš dobro ide. O, čovječe. U redu. Kuda sada?
Bila mi je potrebna velika pomoć Rolanda, Denija, Stefa, Gerija i Pavela. Pomogli su da ojačam mlado tijelo i da održim staro tijelo u funkciji. Hvala vam za sve dobre trenutke i za beskrajne sate koje smo proveli zajedno, momci. Jedan po jedan, je l' tako? Skoro smo gotovi. Hvala.
Martina. Da. Ima li neko da mi pomogne u ovom trenutku? Ali ovo je dobro. Hvala. Toni je u mojoj Kući slavnih. A svi sportisti imaju ljude koji pomažu u oblikovanju njihove karijere. Toni je tokom više od 20 godina uradio još mnogo više od toga. Pomogao mi je da razmišljam krupnije i ambicioznije o svetu izvan teniskog terena. Zajedno smo izgradili stvari na koje sam nevjerovatno ponosan. Nove projekte, nova partnerstva. A usput je agent postao prijatelj, a prijatelj je postao porodica.
U to spada i divna Meri Džo, koja ima veoma posebnu ulogu. Toni i ja smo imali priliku da izgradimo najbolje odnose sa nekim od najvećih svjetskih brendova. Želim samo da se zahvalim svojim sponzorima i premium partnerima što su vjerovali u mene. Od prvih dana pa sve do danas.
I što su bili nevjerovatni kreativni partneri koji su tokom godina postali prijatelji i učinili život na teniskoj turneji toliko zabavnijim. Hvala vam, momci. Tu su i ljudi poput Roja, koji su, zajedno sa ostalim članovima mog tima, godinama podržavali mene u milion stvari. Kao i brojni direktori turnira i svi ljudi koji ih podržavaju. Ovaj ekosistem je nevjerovatan. Hvala vam, momci. U redu.
Moja Kuća slavnih takođe uključuje neke zvanične članove Kuće slavnih, poput Borisa Bekera i Stefana Edberga. Sjećam se kako sam sjedio na podu naše dnevne sobe i iznova gledao njih dvojicu kako igraju finala Vimbldona. A tu je, naravno, i Pit Sampras, čovjek sa najboljim servisom svih vremena. Kakva je privilegija dijeliti teren sa tobom. Sada je red na tebe. O, u redu.
I dvojica. Ne jedan, već dvojica. Martina. Prvo Martina Hingis. Švajcarka poput mene, broj jedan na svijetu sa 16 godina. Za razliku od mene. I Martina Navratilova. Znate je po tome što je osvojila 59 velikih titula.
Ali u našoj kući ona je poznata po tome što je inspirisala Sjedinjene Američke Države da počnu da igraju tenis. Potrebne su mi maramice i naočare za sunce. Treba mi bilo šta što može da me zaštiti u ovom trenutku. O, čovječe. U redu. Da. Bože moj.Sada dolazimo do dijela o čudima. Ovo je toliko... Ovo je katastrofa. Dakle, Martina me je inspirisala i inspiriše me svakog dana.
Kao što znate, Mirka...Moja supruga. Ona je najbolji primjer koliko mogu da zaostanem za nekim, jer je bila i moj trener, moj partner za udaranje loptice prije mečeva... i moj glas razuma. Bila je i moj stilista. Definitivno mi je tada bio potreban stilista. Možda mi je i sada potreban, ne znam. Ali Mirka... Osoba koja me je naučila da se više usredsredim na tenis i da uživam u svemu ostalom. Divna majka naše četvoro djece, koja u našim životima čini nemoguće mogućim. Ona i ja se držimo za ruke i zajedno probijamo zidove. Hvala ti. O, Bože. Ona je sve to. I to je moja Kuća slavnih. Iako je spisak legendi koje su utrle put još duži.
Lejver, Emerson, Rouzvol, Borg. Mekinro. Mark Roset, koji mi je na turneji bio poput brata i koji je osvojio Olimpijske igre za Švajcarsku 16 godina prije nego što smo Stan i ja imali čast da uradimo isto. Od svih njih sam učio i, vremenom, morao sam da pronađem sopstveni identitet. U redu, sada izgleda kao da je sve nizbrdo. To se razvijalo vremenom. A značilo je nešto potpuno drugačije 1998. godine, kada sam postao prvi junior svijeta.
Ta verzija mene, sa izbeljenom plavom kosom, zbog koje se i danas mnogo stidim, značila je nešto drugačije. Godine 2022, kada sam odigrao poslednji meč u Londonu, ta verzija mene imala je 4.040 setova na svojim kolenima. I to računamo samo mečeve u singlu. Tu nisu uključeni dublovi, kvalifikacije, Čelendžeri, Fjučersi, Sateliti ili treninzi. Ista kolena. Uzgred, još ih imam.A ako padnem, ne znam... Uhvatite me! U redu. Ali u svakoj fazi svoje karijere, pre svega sam pokušavao da budem veran sebi.I trudio sam se da pokažem koliko volim igru, jer mi je zaista mnogo značila. A želeo sam i da vama znači nešto.
Da zaslužuje vašu pažnju. Da zaslužuje da budete tamo. Jer ljudi ne moraju da dođu da nas gledaju kako igramo. Dolaze da bi bili zabavljeni, inspirisani, uzbuđeni. Uvek su mogli da odluče da odu negdje drugdje. Ali izabrali su tenis. Izabrali su nas. Gdje god da sam igrao, činili ste da imam osjećaj kao da igram kod kuće. Oduvijek sam želio da ljudi vide koliko je divno igrati ovaj sport. Koliko je divno primiti lopticu udarenu ogromnom snagom. Način na koji se okreće. Zvuk koji proizvodi. Način na koji odskače. Kako se geometrija mijenja dok se loptica približava i kako izgleda kao da se sam teren širi ili skuplja. Tenis je nešto složeno i prelijepo. Spektakularan je za gledanje. Vi ga definišete. Sve vidite.
Proživljavate ga sa nama tokom svakog poena. Kao što znate, u tenisu postoji ogroman pritisak. Vulkan pritiska. Vulkan emocija. A kada se meč završi, bilo da sam pobijedio ili izgubio, vjerovatno ste mogli da vidite ono što sam osjećao iznutra. Šta da kažem?
Tenis mi je značio čitav svijet. Nije se radilo samo o igranju. Nije se radilo samo o pobjedama. Radilo se o stvaranju nečeg novog. To je način razmišljanja koji imam. Igrao sam određene voleje. Imao sam igru u tranziciji. Ponekad sam igrao duboko iza osnovne linije ili tik iznad nje. Čak sam pokušavao da se pri riternu prišunjam protivnicima. Danas neki to nazivaju „znanjem igre“. To mi je bilo važno na terenu.
Ali veliki dio onoga što mi je zaista bilo važno dešavao se van terena. Drugarska atmosfera u svlačionici. Momci koji igraju karte sa timom sve do posljednje sekunde prije meča. Smijanje sa svima, čak i sa protivnikom. Ponekad su mnogi od nas postali prijatelji upravo zbog iskustava i borbi koje smo dijelili na terenu, a koje nas povezuju za cijeli život. To su neke od najljepših uspomena iz vremena provedenog na turneji.
Ali postoji još jedna vrsta igre. Ona koja se odvija sa prijateljima, a posebno sa porodicom. Porodica. Opet. U redu. Sa Mirkom smo počeli... Počeli smo da radimo stvari poput igranja video-igrica i izlazaka. O, da. I kasnih večera sa prijateljima. A onda se sve promijenilo. Odjednom smo mijenjali pelene i odsjedali u hotelima sa liftovima dovoljno velikim za dvoja kolica. I pričali djeci priče pred spavanje. Mila, Šarlin, Leo i Leni. Vi ste definitivno promijenili naše živote. Vi nas inspirišete i činite... Vi nas inspirišete i činite srećnim svakog dana. Hvala vam, momci.
Naša porodica je zajedno putovala širom svijeta, ali se uvijek vraćamo u svoju domovinu: Švajcarsku. Oduvijek mi je bila ogromna čast da predstavljam švajcarsku zastavu. A večeras, večeras kada moje ime bude ušlo u Kuću slavnih... Ne morate da se smijete zbog toga večeras. Kada moje ime bude ušlo u Kuću slavnih, ponosan sam što Švajcarska ulazi zajedno sa mnom. Bio je to nevjerovatan put. Za mene, Međunarodna teniska kuća slavnih pruža sjajnu priliku da se osvrnem unazad, ali i da pogledam unaprijed. Kao što vidite, ja i dalje pišem svoje ljubavno pismo tenisu.
Moja karijera igrača je završena, ali tenis će zauvijek biti na raskrsnici svega što mi je najvažnije: moje porodice, naših prijateljstava, posljednjih 40 godina i budućnosti koju gradimo. Tenis je za mene odgovoran za sve to. Zato ovo nije zbogom. Ali prije nego što završim, želim da podijelim svoje želje za ovaj sport. Međunarodna teniska kuća slavnih prikazuje evoluciju tenisa i počastvovan sam što sam njen deo.
I neverovatno sam srećan što sam imao priliku da budem most između generacija. Od Pita i Andrea, superzvijezda, do šampiona moje generacije kao što su Rodik, Hjuit, Stefan i Ferero. Do epskih rivalstava koje sam imao sa sljedećom generacijom: Endijem, Novakom i Rafom. Svi ćemo jednog dana napustiti teren. Ali sport nastavlja da se razvija. Kako se tempo profesionalnog tenisa ubrzava i kako sport postaje još globalniji, iskreno se nadam da će sačuvati dio tog amaterskog duha.
Da će zadržati drugarstvo među igračima. Nadam se da će igrači i dalje ostati mladi u duši i vjerni sebi.I da će uvijek pamtiti: Nikada nemojte prestati da postavljate pitanja niti da rizikujete.
Radite stvari u ovoj igri koje nikada ranije nismo vidjeli. Nastavite da vodite ovaj sport koji volimo na sljedeći nivo. I nastavite da napredujete, napredujete i napredujete. I nadam se da ćemo, da, održati sve ovo živim. Hajde. Za buduće generacije, momci. Hajde da to uradimo. I nadam se da ćete pronaći druge načine da vratite nešto ovom sportu, da podijelite svoju strast. Postoje hiljade načina da to uradite.
U mom slučaju, to je bilo osnivanje fondacije koja radi u južnoj Africi, odakle je moja majka, i u Švajcarskoj, odakle je moj otac. Moj tim i ja smo takođe osnovali Lejver kup, kako bismo odali počast legendama svih generacija. A svima vama koji ste ovdje želim da kažem: Nadam se da ćete biti most između tenisa koji se igra na ATP, WTA i ITF nivou i na svim grend slemovima, i tenisa koji se igra kada sunce zađe na nekoj mirnoj ulici.
Kao što je Valzerštrase, u kojoj sam odrastao. Tenisa koji se igra svuda, od Švajcarske do Južne Afrike, Slovačke, Indije i Brazila. Bilo gdje gdje djeca kredom crtaju terene po ulicama, kao što sam ja nekada radio. Gdje udaraju lopticu o zidove svojim reketima. Gdje roditelji vode svoju djecu na treninge.
Gdje treneri rade, a navijači dolaze po užarenom suncu ili na velikoj hladnoći. Gdje skupljači loptica imaju jedno koljeno na zemlji i spremni su da krenu. Ja ću ovaj sport zauvijek gledati njihovim očima. I zato... Ovaj momak iz Bazela vam zahvaljuje na ovoj nevjerovatnoj časti. I zahvaljujem svima vama što ste podijelili putovanje koje nas je sve povezalo", rekao je u svom obraćanju Švajcarac.
(MONDO, N.L.)