Vrijeme je za malo muzike. Četvrti simbol Londona i Velike Britanije na dlanu. Interaktivni muzej britanske pop i rok muzičke scene. British Music Expereince.
Ne volim da pišem o muzici. Muzika se sluša i osjeća. Ali, moram i želim da sa vama podijelim neponovljivo muzičko iskustvo koje pruža Bristih Music Experience u spektakularnoj O2 Areni na Nort Griniču.
To je, zapravo, četvrti simbol Londona i Engleske koje sam zacrtao da vam predstavim na ovom putovanju. Spektakularni, interaktivni vremeplov kroz muziku ostaće mi u sjećanju dugo. Istorija rokenrola i svih podpravaca na jedan klik.
Na prvom nivou vas "pozdravlja" Bob Marli. Život Jamajčanina, njegove genijalne pjesme, gitare koje je koristio, pojedini dijelovi odjeće koje je nosio… sve to na jednom mjestu, a dok hodate đuskate ili se mrdate u ritmu muzike kralja regea. A imate i priliku da sa Santa Dejvisom udarate bubnjeve. Stavite sluške na uši, slušate muziku i pokušavate da uhvatite ritam.
Na kraju izložbenog prostora, prije prelaza na sljedeći nivo, mogućnost da na samoljepljivom papiru ostavite poruku posvećenu Marliju. "Movement of the people - Serbia", glasila je moja napisana na ćirilici.
Prelazak u naredni nivo je odlazak u budućnost. U ogromnoj sobi su na interaktivni način predstavljeni svi muzičari koji vam padnu na pamet, a ostavili su traga u rokenrolu. Na tri punkta zavrtite točak i zaustavite se na godini koju želite i slušate glas koji vas upoznaje sa najbitnijim dešavanjima u muzici godine koju ste odabrali.
U drugoj sobi, opet imate priliku da pokažete da li ste viruozi ili muzički antitalenti. Bubnjevi, gitare, klaviri...Opet stavite slušalice i stvarate muziku. Nikada sebi nisam oprostio što sam pobjegao sa prvog časa u muzičkoj školi u mom kraju i tako propustio priliku da naučim da sviram bar jedan instrument. Djelimično sam tu stranu svoje ličnosti zadovoljio pjevanjem u školskom horu, ali...slaba je to utjeha.
"Hvala, Beograde! Vidimo se opet!" ili "Thank you London, see you soon"“, kako bih samo želio da sam imao šansu da izgovorim te dvije rečenice sa bine, poslije svirke. Ja bih, naravno, bio frontmen, mada su me privlačile i udaraljke...San koji nikada nisam ispunio. Sam sam kriv.
U nekoliko soba po muzičkim razdobljima podijeljeni su muzičari koji su zaslužili da budu tu gdje jesu. Klif Ričard, Elvis Prisli, silni džezeri, Bitlsi, Stonsi, pankeri, šminkeri, metalci...ma, besmisleno je i da nabrajam. Svi su tu! I sve, koje želite, možete da ih slušate jednostavnim džoistikom i biranjem godine. Kada sam došao do sobe u kojoj su bili zastupljeni muzičari 80-ih i 90-ih godina čulo se "I wanna be adored", od The Stone Roses. Osmijeh na mom licu. Ipak sam ih čuo u Londonu, pa makar i ovako, pomislio sam i nastavio dalje putovanje kroz muziku i one koji su zaslužni za promjenu raspoloženja nabolje, za one uz čije pjesme smo preboljevali stare ili neostvarene ljubavi, za one uz čije pjesme smo proslavljali fudbalske pobjede...
Za kraj, odlazak u zamračenu sobu, koja je, ustvari, koncertna arena.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!! Desetominutni sempl Bitlsa, Stonsa, Robija Vilijamsa, Pistolsa, Kleša (Clash), Prodigy (čak mi se učinilo da je snimak sa koncerta na EXIT-u, ali ne bih smio da stavim ruku), Deep Purple, Coldplay, The Queen…
Oh, kako bih volio da ostanem ovdje još sat, dva, pomislio sam, ali radnik nas je obavijestio da je našoj turi došao kraj.
Hvala Bitlsi, hvala Stonsi, hvala Veleru, hvala Marliju, hvala Elvisu, hvala Sinatri, hvala svimaiI njihovim majkama što su ih rodile, jer su nam učinili ovaj život podnošljivijim.
(Izvještač MONDA iz Londona Predrag Vujić)