Olimpijci protjerani iz sporta Srpske!

Vrata klubova i saveza za njih su zatvorena, u većini organizacija glavnu riječ vode anonimusi, pa i ne čudi što nam sport tone sve dublje, piše banjalučki list ''Press RS''.

Ovaj kvintet obilježio je sportske epohe bivše države, sa najvećih smotri se vraćao sa medaljama oko vrata, zaduživši tako buduće generacije sportista. Na žalost, slaba je vajda Karaliću i Rađenoviću što im se i dan-danas klanja rukometna Evropa, Sombolcu što dobija pozive iz Sarajeva, Golićevoj što je ostavila neizbrisiv trag u košarci, kada to niko ne prepoznaje u njihovoj Banjaluci.

Prvo olimpijsko odličje tadašnja Bosanska Krajina slavila je 1960. godine, kada su fudbaleri Jugoslavije pokorili Rim. Sombolac je bio član čuvene zlatne generacije i, kako sam priznaje, taj podvig iz Vječnog grada više cijene u nekim drugim sredinama. Najbolja potvrda toga je nedavni poziv predsjednika Komiteta za normalizaciju FS BiH Ivice Osima, upućen Velji, da dođe i pomogne novoj fudbalskoj „vladi".

''Odbio sam Osimovu ponudu jer osjećam da pripadam Fudbalskom savezu RS, uz koji sam od prvog dana. Međutim, već sedam godina sam u fudbalskoj penziji, iako sam čelnicima saveza jasno poručio da im stojim na raspolaganju i da im želim pomoći. Otvoren sam za razgovore i sa svojim Borcem i Kozarom, ali niko nije kontaktirao sa mnom. Ne bih da govorim ko je kriv za to. Činjenica je da neki planovi nisu realizovani, iako sam imao i imam želju da pomognem, pa makar i savjetima'', razočaran je Sombolac.

Iste muku muče proslavljene vedete najtrofejnijeg sportskog kolektiva iz Srpske. Milorad Karalić cijelu karijeru je proveo u Rukometnom klubu Borac, punih 18 godina je nosio crveno-plavi dres, bio i trener, predsjednik...

Sa jedinim klubom je pokorio Evropu, sa reprezentacijom u Minhenu 1972. godine osvojio olimpijsko zlato, svjetsku bronzu... Uprkos svemu nabrojanom, priznaje da u posljednjih nekoliko godina ne ide u klupske prostorije u Gospodskoj ulici, mada je pokušao.

''Ima mnogo stvari koje su se, da tako kažem, ispriječile. No, očigledno je da ljudima koji trenutno vode Borac ne odgovara da u klub dođe neko ko nešto zna. Ako pogledamo o kakvoj vladajućoj garnituri se radi, jasno je da govorimo o ljudima iz jedne od najslabijih generacija Borca. Oni nisu uradili ništa veliko u sportu, nisu osvojili gotovo ništa, ali im trenutno stanje i te kako odgovara'', ogorčen je Karalić.
Iako je rođen u Bačkoj Palanci, a pažnju javnosti na sebe skrenuo u Kvarneru, Zdravko Rađenović je dolaskom u Banjaluku 1973. godine počeo da piše istoriju. Popularni Beli jedan je od najtrofejnijh rukometaša sa ovih prostora, bio je klupski prvak Evrope 1976, olimpijski šampion 1984, kada je u Los Anđelesu kao kapiten predvodio „plave'' do trona. Za takvog asa danas nema mjesta u njegovom Borcu.

''Ne znam šta je posrijedi, jer odgovore na pitanje zašto bivših sportista nema na sceni treba da daju ljudi koji vode klubove i saveze. Većina bivših vrhunskih sportista, pritom ne mislim samo na one sa olimpijskim medaljama, nisu uključeni u sportske organizacije. Takvih primjera je mnogo, ali vjerujte da nije do nas. Mi nemamo skoro nikakve uloge, svjesni smo da više nismo u cvijetu mladosti, međutim, siguran sam da se od nas još može nešto naučiti'', jasan je Rađenović.

Dijete banjalučkog sportskog giganta Slavije Anton Josipović 1984. godine u Los Anđelesu je stigao do olimpijskog zlata, ispisavši tako stranice bokserske istorije na ovim prostorima. Ante priznaje da mnogi i danas cijene njegov podvig, te da ima podršku svog kluba, ali poručuje da je zbog trenutne situacije ni na nebu ni na zemlji.

''Volim Slaviju, tu sam uz klub, ali ne mogu da radim ono što oni sada rade. Neke stvari mi ne odgovaraju jer ne postoji mogućnost za neki veći rezultat. A mene to „pojede". Planiram da se okrenem profesionalnom boksu, jer ovdje ima mnogo momaka koji žele da se bore i napreduju. I za Slaviju bi najbolji potez bio da uđe u svjetsku boksersku ligu kreiranu po principu fudbalske Lige šampiona. Daleko smo od svjetskih standarda, a jedino čime bismo se mogli pohvaliti je naš internacionalni sudija Zdravko Milojević. Na žalost, njega manje cijene ovdje nego u svijetu. E takvi smo mi'', poručio je Josipović.

Posljednju olimpijsku medalju na ove prostore donijela je košarkašica Slađana Golić 1988. godine. Tada su „plave", u tek trećem učešću na najvećoj smotri sporta, zamalo iznenadile Amerikanke u finalu (70:77). Međutim, ni seulsko srebro ni mnogi drugi Slađini uspjesi nisu joj dovoljni da u sportu Srpske dobije mjesto koje zaslužuje, pa zato radi u Turističkoj organizaciji grada Banjaluke.

''Nisam u sportu, ali ne bježim od njega. Naprotiv, u Turističkoj organizaciji imam dodirnih tačaka sa sportom i uživam u tim projektima. Neko drugi treba da kaže zašto proslavljenih sportista nema u klubovima ili savezu. Trudimo se da pomognemo i kada nas pozovu, rado se odazivamo'', zaključila je Slađana Golić.

Ministarka porodice, omladine i sporta Nada Tešanović tvrdi da Vlada Republike Srpske brine o proslavljenim sportistima.

Prema njenim riječima, zaslužni asovi dobili su nacionalna priznanja na osnovu kojih dobijaju novac, ali da bi bilo logično da oni i dalje obavljaju funkcije u sportskim organizacijama.
''Normalno bi bilo da olimpijci učestvuju u radu klubova u kojima su se proslavili ili bar da pomognu u svojoj grani sporta. Međutim, oni nisu tu. Problemi evidentno postoje, a odgovorni u klubovima i savezima treba da kažu zašto'', naglasila je Nada Tešanović.

(MONDO, foto: Press RS)