Bojan Ljubišić o snalažljivosti kada je trenirao u RK Borac.
Bojan Ljubišić već četiri sezone nastupa u Izraelu gdje važi za jednog od najboljih golmana. Banjalučanin nastupa za Ramat Hašaron, koji osim šampionata Izraela, ove sezone nastupa i u evropskom Čelendž kupu. U Izraelu je bio šampiona sa Hapoelom kada je bio i MVP finala, a dvije godine je bio najbolji golman lige.
" Stvarno sam zadovoljan klubom, ali i svojim igrama. Nastupam drugu sezonu u Ramat Hašaronu i utisci su dobri. Liga je svake godine sve jača, kvalitet je u porastu i sve je više zanimljivih utakmica. Posljednjih godina mnogo se ulaže u rukomet, organizacija lige je bolja nego u BiH. Izraelci se dosta ugledaju na njemačko prvenstvo, trude se da prekopiraju sve dobre stvari počev od televizijskih prenosa i marketinga. Nemaju talente kao mi, ali nažalost kod nas je problem novac. Mladi igrači odlaze prerano i ne razvijaju se do kraja pa tako ne uspijevaju da taj talenat pretoče u kvalitet", rekao je Ljubišić za "Glas Srpske".
Karijeru je počeo u Borcu, a branio je i za Sporting Lisabon i Crvenu zvezdu.
" U Zvezdi sam proveo tri godine. Tu sam doživio igrački vrhunac, jer sam igrao Ligu šampiona sa najboljim svjetskim igračima. Uvijek je bilo zadovoljstvo igrati derbi, koji nije kao fudbalski ili košarkaški, ali te utakmice su posebne, atmosfera je napeta i to je divan osjećaj. Iz Beograda nosim pomiješane emocije, jer sam finansijski jako loše prošao, ali sam radio sa Zlatanom Arnautovićem i od njega najviše naučio", rekao je Ljubišić.
Za mnoge je Ljubišić najtalentovaniji banjalučki golman u posljednjih 20 godina. Ljubišić, koga prijatelji zovu Hans, priznaje da nije bio veliki radnik.
" Da li sam bio najtalentovaniji, ne znam, ostavio bih stručnjacima na procjenu, ali ima istine da nisam bio veliki radnik. Bio sam mlad i nisam prihvatao sugestije i kritike, a u takvim situacijama najviše sam ispaštao, ali to je sad prošlo. Skrenuo bih pažnju mladim igračima da budu maksimalno posvećeni, jer je to za njihovo dobro. Stekao sam mnogo prijatelja kroz rukomet i to je veliko bogatstvo. Naravno da je kod kuće najljepše kada si sa svojim prijateljima, ali moram izdvojiti Benfiku i Lisabon gdje sam uživao u svakom smislu", zaključio je Ljubišić.
Da baš nije volio treninge, a naročito ove bez lopte, svjedoči i jedna anegdota.
" Sjećam se kad smo trčali na Banj brdo dok sam nosio dres Borca. Svi igrači su krenuli, a moj kum Nemanja Bjelić i ja malo kasnili za njima. Stanemo i kupimo po lepinju, pojedemo i zaustavimo auto, čovjek nas doveze do sadašnjeg restorana "Novak", mi odatle dotrčimo do spomenika i još dobijemo pohvale od trenera kako smo dobro trčali", otkrio je malu tajnu Ljubišić.