Olimpijski bokserski šampion iz Banjaluke Anton Josipović, koji je u Los Anđelesu 1984. godine osvojio zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji, po prvi put za MONDO otkrio zanimljive detalje iza "kulisa" jugoslovenskog olimpijskog tima.
Olimpijsko zlato je san svakog sportiste ma iz koje zemlje dolazio i ma koliko ostalih uspjeha napravio u karijeri.
I Banjaluka je nekad imala svoje zlatne olimpijce, a s jednim od njih, slavnim bokserom Antonom Josipovićem, MONDO je popio kafu/pivo/vodu...
Iako se Josipović naosvajao titula i medalja kao u priči, razumljivo i njemu je najveći uspjeh i ponos zlato sa Olimpijade u Los Anđelesu.
Trebao je tada u finalu da boksuje protiv slavnog Ivandera Holifilda, ali je jugoslovenski sudija Grigorije Jovičić diskvalifikovao Amerikanca u polufinalu zbog navodnog udaranja Kevina Berija iz Novog Zelenda poslije znaka stop, pa je Banjalučaninu bez borbe pripalo zlato.
Sudiju Jovičića su tada čuvali komandosi u olimpijskom selu, a prilikom uručenja zlatne medalje, Josipović je pozvao Holifilda na pobjedničko postolje i zaradio ovacije!
"Uoči dodjele medalja pomislio sam, hajde da idemo do kraja. Uzeo sam Holifilda za ruku i popeo ga na pobjedničko postolje. Amerikanci su aplaudirali. Umjesto da nas nokautiraju, nokautirali smo mi njih", rekao je tada Josipović.
Međutim, trideset i kusur godina kasnije za MONDO je otkrio neke nove detalje.
"To su mi savjetovali ljudi iz naše delegacije, tačnije nekadašnji šef kabineta predsjednika Tita, koji je bio s nama u Los Anđelesu i vodio računa o tome kako se sportisti iz naše zemlje ponašaju u kapitalističkoj SAD", počeo je Josipović priču za naš portal.
Potom je naglasio da mu nije nimalo žao što je "bez borbe" ponio titulu olimpijskog šampiona niti što nije dobio priliku da "ukrsti rukavice" sa već tada, svjetskom zvijezdom "plemenite vještine".
"Nije mi nimalo žao, jer kad ulaziš u ring, prva misao je da što prije iziđeš iz njega odnosno da što prije pobijediš. Holifilda bi bilo teško pobijediti, mogao ga je dobiti samo neko besprijekorno spreman, ko se ne plaši i ko je fizički izuzetno pripremljen. Ja jesam tada sve to bio, ali bih bez obzira dobio batine. Čak i da sam ga pobijedio, ne bih mogao da prođem bez batina jer je Holifild već tada bio istinska zvijezda boksa".
Mnogi su tada, a i sada mišljenja da je sudija Grigorije Jovičić po "direktivi", možda čak i samog vrha države, diskvalifikovao Amerikanca, ali je Josipović takve tvrdnje odlučno demantovao.
"To je obična glupost. Beogradski sudija Jovičić je bio pošten i častan čovjek i uvijek je sudio po pravilima. Nakon moje borbe u polufinalu sjedili smo zajedno i Grigorije mi je rekao da su američki bokseri, skloni udaranju poslije prekida jer im je to bio način da dekoncentrišu rivale. Posebno tamnopusti bokseri, to je bila njihova mala prevara. Svaki put poslije 'stopa' još jednom udare protivnika i sad zamislite poslije 20 udaraca koliko ste oslabljeni? Tom razgovoru su prisustovali i Ivica Osim, selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine Mehmed Baždarević, kao i na žalost pokojni košarkaši Dražen Petrović i Krešimir Ćosić".
O Holifildu ima izuzetno visoko mišljenje kao sportisti i kao čovjeku.
"Sjećam se da je na konferenciji za štampu pred projektovano finale rekao hvalospjeve o meni. 'Ante Josipović iz Jugoslavije je dobar tehničar i borac, sigurno je najbolji bokser kojeg sam vidio na Olimpijadi. Ako ne uspijem da ga nokautiram u tri runde, ima realne šanse da me dobije na poene'. Kad me je baš toliko nahvalio, onda je i on meni postao drag", uz smijeh je dodao Josipović.
Kod medijskih istupa jugoslovenske delegacije, ali i uopšte rečeno svega što je bilo važno za državu, brižljivo je vođeno računa da se ne napravi neki "incident", a Josipović je nehotično napravio dva zbog kojih je pozvan na "informativni" razgovor.
"Ja sam prilikom proglašenja pobjednika nesvjesno okrenuo jugoslovensku zastavu (plavo-bijelo-crveno) na hrvatske boje, crvena, bijela, plava. Iskreno nisam to ni znao, dok mi nisu prišli neki hrvatski emigranti i počeli da ljube ruke uz riječi: 'Sad možemo da umremo jer smo vidjeli hrvatsku zastavu na američkoj televiziji'".
Brzo mu je u olimpijskom selu "skrenuta" pažnja, iako je nebrojeno puta tokom našeg razgovora naglasio da je još Jugosloven, a kamoli tada. Čak se na popisu iz 1990. godine shvativši da je "vrag odnio šalu" i da zemlja srlja u rat izjasnio kao Japanac!
"Rekli su mi da moram da pazim da ne nešto kažem protiv Jugoslavije i da posebno izbjegavam druženja sa ljudima iz emigracije u njihovim klubovima. Tad sam rekao da ja volim svoju zemlju, svoju Banjaluku i svoje selo i da mi ne pada na pamet da na bilo koji način naštetim Jugoslaviji. A posebno što nikad nisam podržavao fašističke tvorevine kakva je bila Nezavisna država Hrvatska".
Josipović je imao još jedan "gaf" i to po povratku u Zagreb.
"Pitao me je novinar francuskog 'L' Ekipa' odakle sam i prenio da sam rekao da sam iz grada Motike, koje je bilo ustaško mjesto za vrijeme Drugog svjetskog rata, pored sela Banjaluke. I tada je uslijedio telefonski poziv da pazim šta pričam, iako je novinar bio 'izgubljen u prevodu'".
Prema njegovim riječima, Holifild se vratio u njegov život 1997. godine kad je bio ranjen s dva metka od devet milimetara po povratku iz inostranstva u Banjaluku, gdje je po njegovim riječima neka "usijana glava" željela da postane slavna ako ubije šampiona.
"U tom periodu su vijest o mom ranjavanju prenijeli brojni svjetski mediji, između ostalih BBC i CNN, pa je to čuo i Holifild. Preko američkih diplomata u Sarajevu je ponudio pomoć i plaćanje svih bolničkih troškova. Tad je bio apsolutni prvak svijeta i ljubimac Amerike. Zahvalio sam mu se na pomoći, ali nije mi ništa trebalo. Tada su me dobro pazili ovdje u Banjaluci, čak mi je američki diplomata Žak Klajn, koji je bio zadužen za Republiku Srpsku, donosio antibiotike iz Amerike".
BIO SVUDA, VIDIO SVAŠTA, ALI NIJE MOGAO BEZ BANJALUKE
Na proslavi Nove godine 1991. godine na Jahorini u vikendici Frane Lasića, gdje se skupila tadašnja umjetničko-sportska "krema" bivše države, shvatio je da će se dogoditi nešto loše u Jugoslaviji.
"To mi je potvrdio i Rade Šerbedžija, kojeg su u Zagrebu cijenili zbog njegovo glumačkog umijeća, ali ga nikako nisu voljeli jer je Srbin. Kad sam došao kući krenule su nacionalne stranke i postalo je jasno da 'neće izaći na dobro'".
Otišao je u Švajcarsku, putovao po cijeloj Evropi, živio i u Zagrebu, gdje je imao priliku da postane predsjednik Bokserskog saveza Hrvatske, ali se ipak odlučio na povratak u Banjaluku.
"Nudili su mi za vrijeme Franje Tuđmana da budem predsjednik, ali nisam mogao, jer sam bio i ostao Jugosloven. Moje mišljenje se oko toga ni sada nije promijenilo. Zato ne mogu da shvatim ove današnje političare kako promijene po desetak različitih političkih opcija", dodao je olimpijski šampion, koji živi od nacionalne penzije.
"Život bi bio manje-više ok, samo da ne kasne s uplatama penzije", zaključio je legendarni bokser iz grada na Vrbasu.
