Miodrag Majić za Mondo: Likove iz mojih romana spaja glad za pravdom

Miodrag Majić, pisac i sudija Apelacionog suda u Beogradu, pred gostovanje u Banskom dvoru, u intervjuu za Mondo pričao je o novoj knjizi, dosadašnjim reakcijama čitalaca, ali i kriminalizaciji klevete - aktuelnoj temi u Republici Srpskoj.

Izvor: Promo/Banski dvor

Njegovi prethodni romani "Deca zla" i "Ostrvo pelikana" doživjeli su ogroman uspjeh i među najprodavanijim naslovima su u Srbiji, ali i Republici Srpskoj.

Majić se ne ustručava da javno zastupa svoje stavove što mu ne pomaže da se sakrije od ponekad neželjene političke i medijske pažnje. Britak u djelima, ali i na jeziku, ne ostavlja čitaoce ravnodušnim. Svoje znanje stečeno tokom karijere u oblasti prava, prenio je u priče koje dinamikom drže neizvjesnost od prve do posljednje stranice. 

- Roman "Rudnik" se umnogome razlikuje od Vaših prethodnih djela. Sam početak, te kraj ostavljaju mnogo prostora za to kako će čitalac shvatati priču. Za razliku od likova iz prethodnih romana, prema glavnom junaku prvo osjećamo antipatiju, a kroz dalju radnju stajemo na njegovu stranu. Da li čitaoci reaguju na način koji ste zamislili dok ste ga pisali? Da li Vas je nešto iznenadilo u njihovoj percepciji?

Dok pišem, nemam nikakva očekivanja kada je riječ o čitalačkoj percepciji. Jedino što uvijek priželjkujem je angažovani, posvećeni čitalac koji će štivu prići neopterećen predrasudama. “Rudnik” je neobičan, kontroverzan roman i tangira temu koja može biti neprijatna mnogim društvima. Raduje me to što su dosadašnje reakcije mahom pozitivne.

Čini se da je većina čitalaca razumjela i prihvatila poruku koju roman šalje, iako ih je naslov romana možda najprije naveo na pogrešan trag. Naravno, ima i onih koji su očekivali nešto drugo i kojima se neočekivani obrt u priči manje dopada. Ali to je sasvim razumljivo i legitimno. Kao i u životu, u književnosti ne volimo svi iste stvari i na podsticaje reagujemo različito. Jednom kada bude objavljen, tekst prestaje da bude vlasništvo autora i u punoj mjeri postaje svojina čitalaca i njihovog viđenja ponuđene priče. Zato s podjednakim uzbuđenjem slušam i pozitivne i negativne kritike. Sve su to različita čitanja i verzije mog djela.

- Kada naviknete čitaoce na velika očekivanja, kao što je to bio slučaj sa prethodna dva romana koji su bili među najprodavanijim naslovima, da li osjećate pritisak kada pišete novu knjigu?

Trudim se da o tome uopšte ne razmišljam. Jedno pitanje koje sebi uvijek ponavljam je da li je priča koju pričam vrijedna pričanja. Pokušavam da čitaocu svaki put ponudim priču koja će ga natjerati na razmišljanje, možda i na drugačiji pogled na stvari od onog koji je do tada imao. Sve to činim starajući se da maksimalno poštujem njegovo vrijeme. Neko ko uzme moj roman, spreman je da nekoliko dana potroši na njega. To je, naročito danas, velika investicija. Pred sebe uvijek postavljam zadatak da to vrijeme zajedno iskoristimo na najbolji mogući način.

- Da li pri kreiranju nove priče, stari likovi žive u Vašim mislima i da li se u Bogdanu Banjcu ("Rudnik") mogu prepoznati neke karakteristike Nikole Bobića ("Deca zla") ili Pavla Dedijera ("Ostrvo pelikana")?

Možda ih čitaoci prepoznaju, ali za mene su oni sasvim različite ličnosti koji žive odvojene i drugačije živote. Ono što ih možda povezuje je ta glad za pravdom. Svi oni su u nekom trenutku svog života bili prinuđeni da se bore za sopstveno parče istine i slobode. To je ono što ih spaja. No, s druge strane oni ovu borbu vode na sebi primjerene načine koji su prilično različiti.

- Nikola Bobić, junak Vašeg prvog romana se bori protiv korumpiranog pravosuđa, dok, na primjer, Bogdan iz posljednjeg, protiv konglomerata potpomognutog novcem moćnika. Da li kroz romane i kao književnik pokušavate da napravite istu situaciju kao u karijeri sudije, gdje se borite za reforme u pravosuđu? Da li su oni način na koji želite da pokušate osvijestiti društvo, upozoriti ga i izazvati promjene?

Moji romani su angažovani i ja ne bježim od toga. Kroz priče koje pričam pokušavam da probudim čitaoca, da ga suočim sa slikom društva koju je možda davno prekrio i da mu istovremeno ponudim nadu da je sloboda koje se olako odrekao moguća. Književnost je izuzetno moćno oružje kada je riječ o ukazivanju na društvene anomalije. Riječ pisca dopire do velikog broja ljudi i ako je pravilno usmjerena može da ih pokrene. Najprije na planu misli, a kasnije i na planu akcije. To svakodnevno vidim u susretima s čitaocima.

Razumijem pisce koji se klone gorućih, aktuelnih tema i koji o društvenim problemima pišu sa dovoljne istorijske distance. Međutim, ja nisam jedan od njih. Sve ono što vidim oko sebe i sve ono što preživljavam tjera me da i sopstveno pisanje prilagođavam zbilji. Drugačije postupanje za mene bi bilo neprirodno.

- U Srpskoj je trenutno u središtu interesovanja tema vraćanja klevete u krivični zakonik. Kleveta je u Srbiji dekriminalizovana 2012. godine. Kako Vi kao književnik i kao pravnik gledate na klevetu? Da li ona treba da bude krivično djelo? 

Nisam, nažalost, uspio da u dovoljnoj mjeri propratim dešavanja u Republici Srpskoj ovim povodom. U Srbiji je do dekriminalizacije klevete došlo usljed prečeste i neopravdane upotrebe ovog krivičnog djela, na prvom mjestu u postupcima protiv novinara. Nerijetko je ovo djelo zloupotrebljavano kako bi se i na taj način gušila sloboda štampe. Novinari su bili iscrpljivani bezbrojnim postupcima u kojima bi dokazivali tačnost sopstvenih tvrdnji i sve to je posljedično imalo znatnog uticaja na i inače krhku nezavisnost medija na ovim prostorima. U tom smislu čini se da je, iako je stanje na planu slobode šampe i dalje izuzetno loše, kod nas dekriminalizacija donekle olakšala stvari.

Sa druge strane, činjenica je da je naš javni govor u toj mjeri degradiran i iskvaren da je u nedostatku ovakvog vida reakcije potrebno pronaći druge mehanizme kojima bi se pojedinci zaštitili od nekažnjivog širenja neistina koje o njima iznose neodgovorni i nevaspitani ljudi. U sredinama izraženije demokratske tradicije ovdje na scenu stupaju korektivi poput javne osude ili političke odgovornosti ali, nažalost, kod nas sve to izostaje. Mišljenja sam da bi stoga u narednom periodu trebalo iznaći adekvatne načine kako odgovornost za svjesno neistinito izgovorenu riječ, nakon ukidanja krivičnopravne reakcije, ipak ne bi u potpunosti izostala.

(MONDO)