Crna Kraljica nekada davno stolovala je na području sjeverozapadne Bosne, a legende i predanja o njoj vezana su za područje današnjeg Ribnika...
/Piše Svjetlana Dragović, direktorica Turističke organizacije Opštine Ribnik/
Uređenje srednjevijekovne bosanske države je bilo takvo da je bila izdijeljena na više oblasti, a svaka oblast obuhvatala je više župa. Oblast Donji Kraji je obuhvatala više župa na sjeverozapadnom dijelu tadašnje bosanske države. Jedna od najvažnijih župa Donjih Kraja je župa Banjice, koja je svojom teritorijom obuhvatala teritoriju današnje Opštine Ribnik i još neke dijelove u gornjem toku rijeke Sane.
Tadašnja župa Banjice se prostirala od izvora rijeke Japre, podno planine Oštrelja pa do ušća Sanice u Sanu na sjeveru i od ušća Sanice pa do sela Stražice (uključujući i Stražice) na istoku. Zapadna granica se prostirala od izvora rijeke Japre preko Grmeča i Srnetice, pa do Smoljane i Drinića. Južna granica je išla između planine Srnetice i Klekovače i dijelom oko izvora Sane.
Stanovništvo u dolini rijeke se bavilo pretežno ratarstvom, dok je na brdovitim dijelovima dominirala pastirska privreda. Tlo župe Banjice nije bilo bogato rudama niti plemenitim metalima, te kao takvo nije bilo zanimljivo srednjevijekovnim osvajačima, kojima su ovi prostori koristili prije svega kao tranzitno područje ka drugim, bogatijim krajevima i tako je bilo sve do dolaska Turaka na Balkan.
Kako prostori tadašnje Banjice nisu bili podložni osvajačima, vlast i vlastelini su se mijenjali uglavnom naslijeđem ili obligacijom, a sve promjene u tom pogledu su vršene mirnim putem. Srednjevijekovna župa Banjice od svog nastanka u 12. vijeku, pa do pada pod Turke krajem 15. vijeka promijenila je mnogo vladara i upravljača. O nekim vladarima postoje detaljni opisi, o nekima postoji tek po neki pisani trag, a o nekima postoje samo priče koje su se prenosile sa koljena na koljeno, sa generacije na generaciju i tako se razvile u legendu. Najzanimljivija od tih legendi jeste svakako ona o Crnoj Kraljici.
O Crnoj Kraljici se ne zna mnogo i ne postoje pisani tragovi. Postoje tek materijalni izvori koji nam pomažu da zajedno sa viševijekovnom legendom sklopimo mozaik o njenom životu, borbi i nestanku.
***
Crna Kraljica stolovala je u sjeverozapadnom dijelu tadašnje bosanske države, u drugoj polovini 15. vijeka. O njenom dolasku na vlast se ne zna mnogo, a o njenoj vlasti, životu i borbi postoje legende i predanja. Legenda je kroz vrijekove postajala sve oskudnija, a priče sve siromašnije opisom, kako to i inače biva. Podaci i činjenice o životu Crne Kraljice u miru su vremenom zapostavljene, a zamijenila su ih predanja o njenom životu u ratu i njenoj borbi za svoj narod do posljednjeg trena.
Jedna od priča koja govori o karakteru Crne Kraljice i njenoj domišljatosti vezana je za današnje selo Crkveno. Naime, sa dolaskom Turaka i njihovim osvajanjem bosanske države na lokalitetu današnjeg sela Crkvena uspostavljen je begluk. Stanovnici Crkvena, prostodušni vrovci koji su se bavili ratarstvom i stočarstvom, morali su sva svoja dobra koja bi stekli u toku godine predavati begu u ruke. Izvor života u selu tada je bila voda iz obližnjeg izvora Mrševca, koja je značila život za stanovnike ovog planinksog sela. Voda iz Mrševca je za selo značila i jer je pokretala jedinu vodenicu u selu i okolini, na kojoj je mljelo cijelo Crkveno. Vodenica je pored mjesta za proizvodnju hrane postala i mjesto na kojem su crkvenari sve što proizvedu predavali Turcima, koji su ih pokorili. Kako su apetiti osvajača rasli, raslo je i nezadovoljstvo stanovnika, koji nisu mogli da pronađu izlaz iz situacije i spas pred osvajačkom pohlepom. Satjerani u ćošak požale se Crnoj Kraljici tražeći od nje spas i izlaz iz situacije.
Kako je Turska imperija u ta doba bila ogromna i nesalomiva, Crna Kraljica je znala da bi bilo koji vid pobune ili borbe poveo sve u siguran put satiranja i nestanka, pa je pribjegla lukavstvu, pokazujući tako svoju snalažljivost. Naime, Turci osvajači naseljavali su i borili se isključivo za one krajve u kojima postoji voda, a bezvodni krajevi nisu bili u njihovom fokusu (valjda zbog težine života), što je i istorijska činjenica. Postavši svjesna te činjenice, a vođena željom da pomogne svom narodu, Crna Kraljica odluči da deblom jelike zatvori izvor koji je pokretao vodenicu i tako te prostore učini nezanimljivim za Turke i udalji ih iz tih krajeva. Jelika kojom je Crna Kraljica zatvorila izvor stoji i dan danas na tom istom mjestu, prkoseći zubu vremena i nedajući izvoru da krene. Stanovnici Crkevena su nastavili život bez Turaka, ali i bez vode.
Crkvenari, naši savremenici, kažu da od tog dana kad god je neko pokušao da otkopa izvor počne jako nevrijeme, vjetrovi i kiše, „nebo se spusti na zemlju“ i otjera ga. Savremenici kažu i da je u novijoj istoriji bilo pokušaja da se izvor otkopa. Skupili su se ljudi iz sela sa petnaest pari konja i sa alatom za rad i počeli da kopaju. Nakon kratkog kopanja, uspjeli su da pronađu lopaticu od vodeničkog točka i ponovo se desi isto, nevrijeme i grmljavina ih otjeraše i izvor osta i dalje zapečaćen i netaknut. Stanovnici kažu i da su tako u sušna ljeta izazivali kišu i da im je to svakog puta pošlo za rukom.
Postoji priča da je Crna Kraljica pored debla jelike ostavila i crkveno zvono, koje je kao i jelika ostalo u dubini zemlje netaknuto vijekovima.
Naredna priča o Crnoj Kraljici vodi nas na drugi kraj današnje opštine Ribnik, na lokalitet Mačkića kamen, odnoso lokalitet Mačkića pećina. Legenda kaže da se Crna Kraljica u pećinu sakrila sa svojom vojskom, slugama i narodom, sklanjajući se u bezvodne krajeve od najezde Turaka. Živjela je u pećini dugo, braneći se od neprijatelja i odolijevajući njihovim nasrtajima na različite načine. Glavna straža Crne Kraljice, koja je čuvala nju i narod, bila je južno od pećine u šumarku Kletište. Naziv Kletište šumarak je dobio po tome što se tu vojska Crnoj Kraljici zaklela na vjernost te takvo ime i danas nosi.
Legenda dalje kaže da je Crnu Kraljicu dok je sa narodom i vojskom obitavala u pomenutoj pećini sa sjevera napao nekakav Deli-baša, sa jednog brda, koje se i danas zove Delibašino brdo. Napadajući Crnu Kraljicu sa tog brda Deli-baša je izvojevao pobjedu i zauzeo pećinu, a Crna Kraljica je bila prinuđena da se povuče zajedno sa vojskom i narodom u južne dijelove oblasti kojima je upravljala. Povlačeći se pred munjevitim napadom Deli-baše Crna Kraljica i njena vojska ostavljaju dio svoga blaga na pomenutom lokalitetu. Kraljičino blago ostaje zakopano u Crvenoj stijeni, a prema predanju tu se i danas nalazi dio ostavljenog blaga.
Predanje dalje kaže da nakon Kraljičina pogroma iz ovih krajeva u selo dolazi grupa nepoznatih ljudi, koja zapošljava nekolicinu mladića iz sela, koji prave skelu i počinju kopati unutar pukotine u stijeni, tražeći ostavljeno blago. Radnike su malo plaćali, više su jeli na versiju i obećavali platu po obavljenom poslu. Kada su došli do samo njima znanog cilja otpustili su ljude kući pod izgovorom da se odmore. Ujutru kada su seljaci došli po dogovoru nije bilo ni neznanaca koji su ih angažovali niti novca za hranu i obavljeni posao. U pukotini su uočili samo rupu za koju se smatra da je krila kraljičin kotao sa dijelom ostavljenog blaga. I sada se na tom mjestu crveni zemlja i nikako ne može da obraste travom niti drugim biljnim svijetom.
Prema legendi Crna Kraljica sa svojom vojskom se od Mačkića stijena povlači prema jugu i stacionira se na Prizrenu, srednjevjekovnom zdanju rezidencijalnog karaktera, kojeg zajedno sa svojom vojskom pretvara u utvrđenje, nastojeći da odbije napad turske vojske. O istinitosti legende govore i ostaci oružja i vojne opreme kao i različita grnčarija pronađena u moderno doba, na lokalitetu nekadašnjeg Prizren-grada. Zidine grada Prizrena postoje i danas u kanjonu rijeke Sane između Vrbljana i Gornjeg Ribnika. Nastojeći da se odbrani po svaku cijenu Crna Kraljica ruši brdo u Vrbljanima navodeći tako rijeku Sanu da teče ispod Grada i dodatno štiti utvrđenje. Zahvaljujući Kraljičinoj domišljatosti tako organizovana odbrana grada je funkcionisala, dobro utvrđen Prizren na visokim kamenim bedemima uz rijeku Sanu, koja je bila dodatna prepreka osvajačima, uspješno je odolijevao napadima neprijatelja. Ono što Crna Kraljica nije znala i čemu se nije ni nadala je neprijatelj u sopstvenim redovima. Naime dogodilo se to da je došlo do izdaje, te se Kraljičin poraz nametnuo kao neminovan. Vidjevši da su svi napori da sačuva sebe i dio vojske koji joj je ostao odan uzaludni, Crna Kraljica je raspustila vojsku, a sve svoje preostalo blago i dragocjenosti je zaključala u kamenu stijenu (kacu), koristeći se magijom.
Znajući da je satjerana u tjesnac i nemajući kud, Crna Kraljica se potpuno sama, prema legendi, sa Prizrena povlači na Okomoljak, uzvišenje iznad utvrđenja Prizren.
Legenda o Crnoj Kraljici ima dva kraja. Jedan je da je Crna Kraljica na vidikovcu Okomoljak spremila svoj bijeg, na način da je potkovala svoga konja udarajući potkove naopačke, nastojeći tako da zavara trag i navodeći neprijatelja da pomisli da je otišla u potpuno drugom pravcu. Tako joj se gubi svaki trag, a blago je ostalo u stijeni zaključano.
Drugi je da je Crna Kraljica uvidjevši da joj se sprema kraj preostalo blago zaključala u pomenutu stijenu (kamenu kacu) koristeći magiju, a sebe pretvorila u crnu zmiju koja je ostala da čuva blago i koja će, prema legendi, kada se nađe momak „čista srca“, koji nikad nije imao djevojku i koji bi joj dozvolio da ga ona na Đurđevdan poljubi, opet postati djevojka neviđene ljepote, te da će se udati za tog mladića i pokloniti mu sve blago...
U svakom slučaju, lijepa i zanimljiva legenda vezana za područje Ribnika, o čijim ljepotama možete da se uvjerite u ovom videu...
(Mondo)