Znam da će naslov zazvučati pomalo pretenciozno, ali samo na prvi pogled. Jer ruku na srce, koji bi to vam od bendova još pao na pamet kada bi vas upitali da izaberete neki?
U vremenu kada muzika, pa samim tim i rokenol, praktično prestaje da funkcioniše na način koji nam je decenijama bio poznat sve je teže uprti prstom u grupu ljudi okupljenih oko ideje zajedničkog kreiranja iste. Znate već ono, pjevač ili pjevačica ispred benda živih ljudi koji sviraju neke bas-gitare, bubnjeve ili klavijature. I koji tako stvaraju neke pjesme koje imaju glavu i rep, i ono između. I da, ne najmanje bitno, da te pjesme možete da zapamtite duže od tek jednog slušanja.
Arcade Fire su, nakon početnog buma sa albumima poput „Funeral“, „Neon Bible“ i „Suburbs“, ušli u fazu od koje nisu mogli da se odbrane ni mnogi drugi prije njih. Poput Radiohead ili U 2 (znam, znam primjeri su ekstremno udaljeni, ali ipak povezani) napao ih je virus Eksperimenta koji ih umalo nije uništio. Ne znači to da su albumi nastali u tom periodu „Reflektor“ i „Everything Now“ bili podbačaji, ali nisu bili ni ujednačeni i definitivno nisu bili u klasi gorepomenutih.
Zato je zadovoljstvo koje vas obuzme dok slušate upravo objavljeni „WE“ dodatno pojačano, jer ne samo da je ovaj album materijalni dokaz da se nisu raspali, već je ponovna potvrda da ona rana zrelost nije automatski značila prezrelost. Voćka je i dalje definitivno jestiva, možda više nego ikad.
Iznenađenje je tim pozitivnije jer se ovaj veliki povratak desio u formi koja je sama po sebi recept za propadanje kroz tanak led. U pitanju je konceptualnost kojim je album podijeljen na „I“ i „WE“ stranu. Pa je onda svaka od njih dodatno podijeljena u svite tipa „Anxiety 1“ i „Anxiety 2“ ili „End of the Empire“ od I-IV. To je u prošlosti, u brojnim sličnim slučajevima garantovalo beskonačnu dosadu i promašenost. Srećom, a to vrlo brzo otkrijete ta je numeracija samo formalna, i u njoj ne stanuje pretencioznost. Naprotiv, u tim pjesmama bogato rasviranim, sa nekim od najljepših refrena napisanim u posljednje vrijeme, caruju samo bazični ljudski strahovi i nade. To je gotovo hiruški podijeljeno u dvije polovine ovog svega 40 minuta dugog albuma, u kojem vas Vin Batler i družina sa lakoćom prebace iz potonuća u slavlje života, na springstinovski, dakle najbolji način koji za tu svrhu postoji. Kao što to kaže sjajan stih iz pjesme upućenom sinu bračnog para koji predvodi Arcade Fire:"It's alright to be sad"
Mnogo se toga čuje u zvuku Arcade Fire. Na moju veliku radost album „WE“ je nakon duže vremena jedan na kojem se kristalno čisto čuju akustične gitare na kojima su te pjesme očigledno i nastale. Priznaćete, to je sve više rijetkost, a sve manje pravilo. Čujem i onaj zaboravljeni, nekad tako dragi, zvuk Simple Minds, baš kao što ga čujem kod The War on Drugs, drugog od preostalih velikih bendova današnjice. Potonje tek za nijansu u kontekstu te veličine umanjuje što je imidž Arcade Fire ipak bliži onom koji podrazumijevamo kad govorimo o zvijezdama.
Slušajući „Unconditional“u jednom mi se momentu učinilo da čujem Petera Gabriela, koji bi baš pasovao u njoj. A onda otvorim Allmusic i shvatim da, jbt, pa to i jeste Peter! Ako dodam da je svoje usluge ponudio i jedan Father John Misty, na svoj način jedan od zadnjih izdanaka kantautorske scene kojoj takođe ne cvijetaju ruže današnjice, onda nije daleko od zaključka da je „WE“ pravi mali samit onih koji su bitni.
U notama ovog albuma odata je počast i mnogim drugim velikim uzorima Arcade Fire. Možda je najbolje da ih sami potražite, ali, baš kao i oni, možete spokojno u to istraživanje. Čuvari vatre iz Montreala svoj posao i dalje rade na najbolji mogući način.
(Nebojša Ristić za Mondo)