Nebojša Ristić pisao je o gostovanju Kralja Čačka na ovogodišnjem Imperativu u Banjaluci.
„Is everybody in,
Is everybody in,
Is everybody in?
The ceremony is about to begin!“
Okoristio sam se ovim uvodnim stihovima Morisonove poeme „Slavlje (svetkovina) Kralja guštera“ kako bih najavio jednog drugog kralja, onog iz srca Šumadije, Čačka. Nenad Marić je bio savršen izbor ljudi iz „Imperativa“ organizatora istoimenog književnog festivala koji se po peti put, poput kišobrana, otvorio nad banjalučkim književnim nebom.
U vremenima u kojima malo šta bude više od jednom ili dva puta, već taj podatak dovoljno govori. Zato „Imperativ“ i jeste oaza, makar je sinoć bila, za maj, nestvarna, pustinjska vrućina. Valjalo je u njoj prozboriti koju sa Kraljem Nenadom, što da ne, ne moraju svi kraljevi biti Aleksandri, Petri, Milani ili Nikole. Nije išlo lako jer Nenad jeste posebnog kova, onakvog bez kojeg smo lako mogli i da ostanemo ili kasno saznamo za njega, naročito kad je u pitanju ta uvijek, a danas pogotovo, deficitarna kategorija – kantautora. Podsjetiću, Kralj Čačka se nije pojavio kao dvadesetogodišnjak kojem osim energije i svježine treba još puno dorađivana. Ne, on je na razorenu rokenrol scenu Srbije kročio kao zreo autor, nakon završenog Fakulteta likovne umetnosti, kao tek jednog od polja kojima suvereno vlada.
Praćen Miladinom Stojkovićem na kontrabasu, Nenad je mijenjao gitare, na kraju sjeo i za klavir, cijelo vrijeme držeći pažnju stotinjak istinskih entuzijasta koji su njegovu suptilnu smješu rokenrola, džeza, bluza, surfa i Morikoneovih zvukova, onim koji su dopirali sa banjalučkih ulica i Kastela. Na stranu to što je Banja Luka bila pod bajkerskom opsadom, ipak je punim plućima disala u vreloj majskoj noći, i to je bilo dobro. Jer se život napokon vratio tamo gdje mu je mjesto, među ljude.
Razgovor na bini Banskog dvora koji je prethodio sjajnoj svirci Nenada i Miladina, je bio takođe poseban. U karijeri radio i TV voditelja, konferansjea ili moderatora, zovite to kako volite, imao sam sve moguće sagovornike. Neke biste nazvali zahvalnim jer je dovoljno da im samo postavite pitanje, i onda odete na godišnji odmor. Neki bi pak bili svrstani u teške, jer ili imaju tremu ili nemaju šta da kažu, pa efekat bude isti – morate da odgovarate i na vlastita pitanja. Sa Kraljem se desila jedna posebna situacija koju smo raspetljali nakon koncerta u propisnom intervjuu koji spada u neke od najboljih koje sam ikada uradio. Tu se razotkrila jedna od njegovih dimenzija koja ga i jeste učinila tako posebnim. On je, naprosto, toliko fokusiran na svoju misiju da mu je intervju pred sam nastup, pa još na istoj pozornici, bio jednostavno previše. Otuda je, možda, nekom izgledalo da i nije elokventan kao što jeste u njegovim pjesmama. Onog momenta kad je misija bila uspješno obavljena, a njegov mini-koncert jeste bio trijumf muzičke elegancije i fino balansiranih emocija, Nenad Marić se, očekivano, pokazao kao izuzetan sagovornik.
Upitan za to koliko su mu poređenja sa nekim velikim stranim uzorima, ponajviše Tomom Vejtsom ili Lenardom Koenom, bila opterećenje a koliko su mu godila, on ne bježi od tradicije na kojoj se oblikovao kao autor, ali istovremeno naglašava da je to neizbježno i da muzičari ovdje u nedostatku istinske infrastrukture muzike kao industrije i nemaju mnogo autora na koje bi se mogli ugledati. Što onda i dovodi do okretanja zvuku nekih od pomenutih giganata. Sve to uz paralelno interesovanje za neke granične žanrove poput surf-muzike i muzike za špageti-vesterne koju je tako briljantno stvarao Enio Morikone.
Kada takva ljubav za instrumentalnom muzikom dolazi od čovjeka koji suvereno vlada stihom, onda razloga za brigu da li ćemo i dalje od njega dobijati sjajne vinjete kao dosad, zapravo i nema. Sjaj u njegovim očima koji je izazvalo pominjanje Branka Mataje, tog nedavno otkrivenog bisera gitarskog zvuka, kao i obećanje da će to što prije poslušati, govori da u njemu ne tinja već gori istinska ljubav prema istraživanju. Jedan posve neobičan kralj, takvi se obično uljuljkaju na prestolu, ne i ovaj koji zna da rđa nikad ne spava.
(Nebojša Ristić za Mondo.ba)