Džonti Skraf za MONDO: Život posvećen muzici

Tim povodom porazgovarali smo s njim o njegovim poslovima, putovanjima, muzici, ali i o tome kako provodi slobodno vrijeme i šta ga čini srećnim i ispunjenim.

S obzirom da si trenutno u Brazilu, kaži nam šta radiš tamo i kako napreduje turneja?

U Brazilu sam iz više razloga - da sviram, uradim nekoliko intervjua, obnovim neke stare i steknem nove poslovne kontakte, a i da se malo odmorim. Ovo je osmi put da sam ovdje i već imam stalne angažmane kao DJ u klubovima "Vegas" i "La Loca", dva najpoznatija i najbolja andergraund mjesta u Brazilu, pa i Južnoj Americi.

I zaista volim doći ovamo, Brazilci su sjajni, ljubazni, seksi, senzualni, gostoljubivi, otvorenog uma znaju kako da se zabavljaju. Istovremeno, tu je i nota divljine i avanturizma koja se osjeti u vazduhu. Uskoro se vraćam u Berlin, a odmah zatim stižem u Banjaluku!

Fidelity Kastrow i ti ste, možemo slobodno da kažemo, rezidenti banjalučkog Neofesta. Šta misliš zašto vas ovdašnja publika toliko voli?

Osjećam se veoma čvrsto povezanim sa Banjalukom, jer sam u njoj sreo i upoznao gomilu divnih ljudi i svaki put kad dođem osjećam se i više nego dobrodošlim, zato mi je svaki dolazak sjajno iskustvo i rado se vraćam. Mislim da organizator Neofesta Željko (Antonić) radi sjajan posao i da Neofest ima veliki potencijal na postavi Banjaluku na evropsku festivalsku mapu, slično kako to radi EXIT za Novi Sad.

Ljudi u Zapadnoj Evropi Bosnu i Hercegovinu još uvijek doživljavaju kao zemlju bezakonja, kao pomalo opasno i egzotično mjesto, ali sam siguran da bi britanski i njemački klaberi zavoljeli Neofest kad bi došli. Veoma sam srećan što sam dio čitave priče i dajem sve od sebe da se za Neofest pričuje po svijetu.

A mislim da se s ljudima u BiH dobro razumijemo, jer smo iskreni u onome što radimo. I Fidelity i ja jako volimo cijelo iskustvo koje DJing nosi sa sobom i dajemo sve od sebe da ljudi plešu dok se potpuno ne izgube u muzici. Ne dešava se to, naravno, svaki put, ali mislim da su balkanski klaberi prijemčiviji za muzičku čaroliju od ostatka svijeta.

Ti si DJ, producent i pisac. Koliko je drugačija poruka koju prenosiš kroz muziku, od one koju nosi tvoje pisanje?

Prilično je teško odgovoriti na to... Pisanjem pokušavam da zabavim ljude i izgradim publiku, istovremeno pokušavam da pronađem istomišljenike o temama o kojim pišem - seks, droge, politika, žurke, sloboda, alternativna kultura i elektronska muzika.

Promovišem vrijednosti slobode i kako bi sve trebalo da bude dozvoljeno, samo ako ne povređuje nikoga - bilo da se radi o seksualnim slobodama, načinu oblačenja, drugačijem izgledu... Jako se trudim da širim osnovne vrijednosti na duhovit i istovremeno informativan način.

A kao muzičar radim na tome da ljude natjeram da plešu i da kroz muziku zaborave na probleme i da zadrže samo sjajni osjećaj sreće. Za mene samog muzika je jedna od rijetkih životnih konstanti, kojoj sam posvetio život i koja mi pomaže da se nosim sa svim usponima i padovima. Mogu slobodno da kažem da sam pronašao spas i utjehu u rejvu i nikad, baš nikad nisam požalio zbog odluke da od muzike živim. A ta odluka je donijeta kada sam se sprijateljio sa Spiral Tribe, početkom devedesetih (to je legendarni britanski tehno pokret, koji je okupljao mnogo ljudi i čija je filozofija bila da se partija 24 sata u danu. Vlasti su ih protjerali iz zemlje zbog toga).

Ako bi morao da izabereš samo jedno od ta tri zanimanja, koje bi zadržao?

Ostao bih DJ, definitivno. To je posao koji me poveo na put oko svijeta, ali takođe jako volim da stvaram muziku, i taj dio posla mi je jako privlačan i izazovan, pa mislim da ne bih mogao ni produkcije da se odreknem. Pri tome, trudim se i da pomognem u promociji brenda Scrufff među ljudima koje srećem. Ove godine sam konsultant na Amsterdam Dance Eventu. Sve to čini me kompletnim. Sve to spada pod Scrufff brend.

Sigurno je zabavno i lijepo putovati po svijetu i nastupati. Koji ti je omiljeni dio te priče?

Većina ljudi koji se bave mojim poslom navode česta putovanja kao najmanje lijep dio posla, ali ja zaista volim da putujem. Posebno volim neobična mjesta i različite zemlje i kulture koje upoznajem kroz nastupe. Brazil je jedno od tih mjesta. A oduševljen sam Džakartom, Sao Paolom, Indonezijom... Mnogo vremena provodim u Češkoj, a Berlin je sada moj dom. Posebno mjesto, Nijemci ga zovu "siromašan ali seksi grad", što je istina - nije skup, nema mnogo bogataša, ali zato ima alternativaca, umjetnika i DJ-eva koliko hoćete.

Kakva je scena u Londonu u posljednje vrijeme?

Mnogo manje vremena provodim tamo nego prije, ali mislim da je izgubio mnogo od svoje autentičnosti i da živi od stare slave. Berlin je danas centar elektronskog svijeta. London mi uopšte ne ne dostaje i čitaocima savjetujem da, ako žele da osjete čari istinskog klabinga, dođu direktno u Berlin. Jeftinije je, gostoljubivije, mnogo se bolje zabavlja u njemu i nema toliko pozera i dosadnih turista.

Dobio si do sada nekoliko zaista vrijednih priznanja za tvoj rad. Koliko su ti važne nagrade generalno?

Moram da kažem da stalno živim u sadašnjosti i relativno bliskoj budućnosti, tako da ne provodim mnogo vremena analizirajući ono što je iza mene. Ipak, rado se sjećam sjajnih žurki, svirki i čarolije nekih nastupa na zaista neobičnim mjestima. To što radim ne radim za nagrade i priznanja, nego zato što to zaista volim i želim.

To me čini beznadežnim radoholičarem, ali srećnim radoholičarem koji radi zbog avanture i iskustava. A bliski ljudi se često žale da nemam vremena za njih.

Ima li neki događaj u tvojoj karijeri koji smatraš zaista važnim i neobičnim?

Prošle godine javila mi se jedna osoba i ispričala mi kako joj je poginuo blizak prijatelj, koji je jako volio moj rad i osjećao se posebno povezanim samnom. Slušao me je na nekom festivalu prije nekoliko godina i moj set smatrao najboljim koji je čuo u životu. U to vrijeme sam imao običaj da u set uključim i temu iz serije iz šezdesetih " The Prisoner" gdje Djuk Dumont kaže "What do you want? Information? Who’s Side Are You on? That Would Be Telling". Taj dečko je jako volio taj dio.

Njegova drugarica koja me je kontaktirala me zamolila da joj pošaljem tu pjesmu da mu je puste na sahrani. Snimio sam posebnu verziju i poslao joj. Jako me potresla ta priča, posebno jer se sjećam tog seta i nastupa, i koji mi je jedan od najdražih u životu...

Kaži nam kakav je Džonti kao "civil"? Šta radiš u slobodne dane, koji su ti bili dječiji snovi i smatraš li sebe srećnom osobom?

Ja nemam slobodne dane. Moj posao je moje zadovoljstvo. Ponekad odem par dana negdje na plažu, ali stalno vodim računa da tamo ima dobra internet konekcija (smijeh). Odrastao sam u Mančesteru i zaista sam želio biti fudbaler i da igram za Mančester Siti. Danas jako malo pratim fudbal, ali i dalje mrzim Mančester Junajted i ne volim crvenu boju.

I da, srećan sam. Naravno da imam loših dana, kao i svi ali radim ono što volim i dajem sve od sebe da to radim najbolje što znam. Optimista sam i zagovaram optimizam u svakoj situaciji.

(Vesna Kerkez, MONDO)