Kako smo postali samoživi centrični gadovi i zašto uživamo u tome? Pročitajte zanimljiv tekst blogera Alekse Vučena.
Nedavo sam na svom facebook zidu imao nelagodnu situaciju. Naime, pokazao mi se link ka nekom opskurnom blogu koji govori o tome kako se u sastavu tablete paracetamola kod nas plasiraju virusi ili agensi koji ugrožavaju zdravlje. U istinitost te tvrdnje ne želim da ulazim ovdje i sada, već mi je bilo zanimljivo sledeće: taj link je vodio ka nekoj stranici koja svojom pojavom ne ulijeva nimalo kredibiliteta i koja je zapravo bila izgovor za plasiranje pop-upova i samoiskačućih reklama (nisam ih vidio, ali mi je adblocker pokazao 33 spriječena pop-upa). Uzimajući u obzir činjenicu da je osoba koja je taj link postavila već neko vrijeme na svojevrsnoj odstrel listi – što će reći da mi odavno već ide na živce svojim objavama i komentarima na društvenim mrežama, sledeći korak se nekako nametnuo, takoreći sam od sebe.
Unfollow. Unfriend. Unsubscribe. Log out. Clear cashe. Black list. Block brate.
Odstranjivanje nekoga iz svog digitalnog svijeta je danas postala rutinska stvar, za razliku od godina na počecima interneta, kada su mnoge mikrodrame izbile zbog takvih stvari. Nekad se taj postupak može svesti na nužnu potrebu očuvanja psihičkog zdravlja. Osnovi mentalne higijene, ako baš hoćete.
Da li postoji nešto više u činu ukidanja nekoga iz svog online života? Da li to za sobom donosi neke neslućene posljedice? Ako da, koje? Isto, na koji način možemo biti sigurni da je neko zaslužio da ga odstranimo? Imamo li neki metod? Postavlja se konačno pitanje, da li to što nas nečiji stav nervira, smeta nam, čini da se osjećamo nelagodno i unosi nam nemir nešto govori o nama i kako ta činjenica može da opravdava brisanje nečijeg digitalnog traga?
Pitam se ovo jer, suštinski, ono šta radimo je da mi, već rutinski i po navici, ukidamo nečije mišljenje i njihov pristup našoj svijesti. Da li tačno znamo koje su posljedice tog čina?
Da bismo se upustili u razmatranje ovih pitanja, bitno je upoznati se sa specifičnim ekosistemom u kome se sve ovo dešava. Društvene mreže, a pri tom mislim na facebook i twitter, ali i aplikacije poput vibera i whatsup-a su, sa koje god tačke gledate, revolucionarne pojave. U veoma kratko vrijeme su uspjele da iz korjena promijene, uzdrmaju i ugroze osnovne pretpostavke društva, njegove dinamike, našeg odnosa i očekivanja prema njemu.
Što je bitna stvar jer ljudsko društvo kao i njegove tekovine su nastajali dugo vremena. Naši oblici ponašanja i međuljudskih odnosa su usavršavani i peglani generacijskim postupkom „šmirglanja“ nepravilnosti. Nešto manje od decenije koliko je pomenutim digitalnim glodarima bilo dovoljno da sve to nagrizu je smiješna, a ujedno i strašna činjenica.
Druga stvar koju treba naglasiti je specifičnost spoznajnog odnosa unutar okruženja koje čini društvene mreže. Pričamo o posebnoj vrsti interakcije između korisnika kao što smo vi ili ja, i svega ostalog – objava drugih ljudi, servisnih informacija, notifikacija, reklama i ostalog sadržaja. Mi se volimo nositi činjenicom da je taj sadržaj objektivni pokazatelj želja, želja i interesovanja svakog od nas, ponaosob. Na kraju krajeva, to što sam lajkovao sliku kučeta koje pjeva dok gazda svira na klaviru je odraz mog i samo mog osjećaja šta je zanimljivo i meni drago, zar ne?
Stvarnost je pak malo kompleksnija. Društvene mreže, facebook prije svih, imaju jednu posebnu draž kada su u pitanju objave i sadržaji koji vam se serviraju na ekranu (vašoj svijesti, to jest). Umjesto da vam servira sve što objave ljudi i stranice koje ste odlučili pratiti, facebook-ov algoritam prati pomno vaše navike, interesovanja i vjerovatne ishode interakcija i tako kreira vaš virtuelni profil. Taj virtuelni profil se koristi kako bi se kreirao probabilisitčki model vaših interakcija, i na osnovu tog modela se vrše predviđanja koji sadržaj će vam se svidjeti i dobiti veću pozitivnu reaakciju od vas. Pojednostavljno, na osnovu onoga što ste do sad lajkovali i dijelili, facebook pravi rang listu sadržaja koju ćete dobiti na pregled na zidu, prikazujući prvo one objave koje ćete lajkovati i dijeliti dalje.
Dva su glavna razloga za ovo. Prvi je kratki mali dopaminski fiks koji osjećate svaki put kad vidite nešto lijepo na fb i kad vidite da vam neko lajkuje vašu objavu. Facebook-u je važno da doživite taj mali feel-good doživljaj, jer ćete tako više provesti vremena za ekranom i na facebook-u.
Drugi razlog je potreba da se oglašivačima pruži jasna slika kome i šta prikazuju u smislu sadržaja. Njima se nudi baza podataka korisnika facebooka sa njihovim afinitetima i željama, što oglašivačima olakšava posao (biranje poruka, grupa, budžeta kao i praćenja reklamnih kampanja i njihove efikasnosti).
Prvi i drugi razlog zajedno stvaraju sinergiju koja je od facebook-a napravila jednu od najvećih kompanija današnjice.
Napominjem da se ovi fenomeni ne zadržavaju samo na objave stranica i reklamni sadržaj niti su specifične samo za facebook; skoro sva naša online percepcija je kreirana od strane nekoliko algoritama koje se nalaze u bankama podataka google, facebook, twitter, viber, yahoo i sličnih kompanija.
Ovo nas dovodi do situacije da je sadržaj koji mi primamo u virtuelnom svijetu kreiran i plasiran nama na osnovu nečijih pretpostavki šta će nam se svidjeti PRIJE nego što nam je to došlo u svijest, tj u mogućnost da nam se svidi. Sad se otvara fundamentalno pitanje slobodne volje i stvarne transparentnosti informacija koje dobijamo.
Ne zvuči li vam ovo orvelovski?
Šta bi bilo kad bismo stvar eksponencijalno zakomplikovali. Uzmimo primjer kojim smo počeli raspravu. Na neki način čovjek koji je već bio na mojoj shit-listi je svojim objavama, koje me inače iritiraju, uspio da se probije i prikaže još jednu od gluposti koje svakako ne želim da gledam. Možemo reći da a) taj filter stvarnosti postavljen od strane facebook-a ne funkcioniše baš najbolje, ili b) sam ja previše na facebook-u, pa mi je ponuđen sadržaj slabijeg indeksa kvaliteta (izračunat po mom modelu).
Kako god bilo, ostala mi je zadnja stvar, a to je da ga odstranim u potpunosti sa svog zida moćnom magijom UNFOLOW/UNFRIEND/BLOCK.
Ovo nije ništa drugo nego novi stepen filtracije stvarnosti. Odbijajući da se upustim u razmatranje ideja, stavova i mišljenja koja se radikalno kose sa mojim, ja, taj sveti subjekt, uz pomoć moćnih algoritama koji su mi na raspolaganju, umotavam svoju psihu u mekani dušek informacija koje pogoduju i odgovaraju mojoj percepciji stvarnosti. Dakle, vidim i razmatram samo ono što očekujem da mi odgovara i neću da zamaram svoj mozak glupostima kojih ionako ima na sve strane.
Ovo je, po mom skromnom mišljenju, revolucija!
Nekada je Nikola Kopernik kreirajući heliocentrični sistem napravio okret na način da umjesto Zemlje fokus Univerzuma postaje Sunce. Time je otvorio mogućnost skroz drugačije percepcije stvarnosti i njenih pravila. Nakon njega Imanuel Kant je ustanovio da se, nasuprot laičkoj empiriskoj ideji, percepcija stvarnosti ne kreira tako što objekt spoznaje „odašilje“ svoje informacije koje subjekt prima, već i subjekt spoznaje (ja i vi i svi mi koji gledamo svijet) učestvuje i kreira stvarnost utičući na ishod percepcije.
Tu svoju ideju je nazvao Kopernikanski obrt u spoznaji. Odnos subjekta i objekta nije jednosmjeran, već subjekt svojim spoznajnim pretpostavkama kreira obrise mogućnosti spoznaje, koje objekt puni sadržajem. Onaj koji gleda svijet, gleda ga svojim očima, i same oči utiču kako će svijet izgledati.
U digitalnom svijetu današnjice se dešava nešto slično. Umjesto objektivne stvarnosti, mi smo svoju percepciju suzili na onaj izvor informacija koji nama odgovara i ne iritira naše zdravorazumsko očekivanje kakva stvarnost treba da bude. Filtrirajući izvore vijesti i njihov sadržaj, blokirajući sve ljude i izvore koji nam se ne sviđaju mi kreiramo svojevrsnu eho komoru u kojoj se ponavljaju ljudi, stavovi, misli i ideje za koje smo sigurni da su prihvatljivi i odgovarajući našoj interpretaciji. Ništa ne ulazi, dok na isti način ništa novo i ne dospijeva u naš idealni hermetički svijet spoznaje.
Ovo je novi oblik stvarnosti sa kojim se ljudska psiha još nije sretala. Istina, jeste postojalo situacija i odnosa u kojima je jedna verzija stvarnosti bila strogo kontrolisana i filtrirana (npr. crkvene škole čije dogme se ne smiju osporavati; ili svaka politička organizacija koja potencira svoju verziju događaja), ali su oni bili vezani za strogo ograničen kontekst prostora, vremena i situacije. Sa revolucijom na digitalnoj sferi, mi po prvi put imamo fenomen masovne zaokupljenosti sopstvenim idejama i stavovima koje dobijaju podršku i odobravanje strogo probrane publike koja dijeli te ideje.
Kreiramo svoj svijet po svojim mjerilima, i za to dobijamo tapšanje po ramenu ljudi koji su voljni da ga vide. To dovodi do fanatične privrženosti sopstvenim mislima i jednu bolnu odbojnost ka tome da bilo ko kritički sagleda naše misli i ideje.
Proliferacija stava i prava na mišljenje, u saradnji sa ovim efektom eho-komore stvaraju armiju samoživih, subjektivnih i ostrašćenih intelektualnih poluproizvoda koji, ne ustajući iz svoje fotelje otvaraju linkove koje im predloži youtube, facebook, viber grupa itd., pronalazeći sve više i više podrške za svoje nerijetko devijantne stavove.
Dijaboliča tvrdnja da je zemlja ravna ploča je klasičan primjer ovog fenomena. Kao i širenje pokreta koji se protivi vakcinaciji. Onog trenutka kada se pod krinkom tobožnjeg skepticizma upustite u pretragu po internetu, čitajući članke i objave raznih foruma, facebook grupa, google reklama, blogospam-ova i youtube videa, vi otvarate gnostičku pandorinu kutiju. Kreće agresivni frontalni napad na vašu svijest te vam se plasiraju sadržaji koji će vas zadržati zakovanim dok ne pronađete konačni odgovor.
A odgovor ćete uskoro naći, jer će vam ga google plasirati na tacni – dok će vaša samokritičnost biti uspavana pod navalom osjećaja uspješno obavljenog istraživačkog posla i otkrivanja velike istine koja je skrivena od većine „slijepih“.
Fenomen o kom pričamo ide i dalje i dublje od digitalnog svijeta. Usvajanjem mentalnog refleksa odbijanja oprečnih stavova nastaju ljudi koji ulažu ekstremne napore da odbiju ikakvo propitivanje njihovih stavova. Dolazi do određene zaljubljenosti i zaluđenosti „pravom na mišeljenje“ – kao da samo postojanje prava da misliš oslobađa tvoju psihu mogućnosti da je to mišljenje pogrešno – te stvara nešto što bih ja nazvao „kult sopstva“.
Moje mišljenje kao konačni izraz moga identiteta je nešto što mi niko, naročito ti – moj sagovorniče, ne smiješ narušiti i osporiti.
Jer, ako to uradiš, ja ću tvoje činjenice i dokaze proglasiti tvojim mišljenjem, na koje ti svakako imaš pravo, ali one ne moraju biti moje mišljenje, jer ja imam svoje.
Tako dolazimo u doba ekstrema – ali ne onih ekstrema kojih se plašio Hobsbaum, ekstrema kolektivnog mišljenja i ideologija koje razaraju svijetove – ulazimo u doba ekstremne individualnosti koja stvara svoj svjet. Svijet čija stvarnost ima istinu samo ako je u skladu sa očekivanjima subjekta pomenute individualnosti. Sve mimo toga biva odbačeno i osujećeno da ostane samo jedan mali, bijedni, beznačajni stav – stav koji je tuđi i dio nečijeg svijeta – za koji nikako nisam zainteresovan.
Time smo napravili kopernikanski salto mortale: od individua koje su kritički sagledale svoje kapacitete spoznaje te svijet gradile na osnovu činjenica i tako pogled sa zemlje i Zemlje uprle u zvijezde, skočili smo nazad u solipsističku septičku jamu, u svijet koji postoji samo na osnovu onoga što mi, tviteraši, forumaši, djeca i roditelji digitalnog doba vjerujemo da jeste istina.
Istina je postala interpretacija i trebalo bi da nas je strah.
Autor: Aleksa Vučen